Tip:
Highlight text to annotate it
X
Tako. Počinjemo, Bobe! Zdravo! Izvinite što kasnimo.
Izvinite me na trenutak.
Hej, Bobe, snađi se!
Izvini, druže!
Dobrodošli u „Kulturu u propadanju“. Moje ime je Piter Džozef.
Ova emisija je namenjena onima koji žele da budu pomalo skeptični
prema društvu jer ste, možda, slični meni.
Dok posrćete kroz ovaj eksperiment poznat kao globalno društvo,
osetićete rastući osećaj neprijatnosti,
možda i frustracije, prema načinu na koji smo se mi,
porodica ljudi, organizovali na ovoj maloj planeti.
Pokojni astronom i poznati branilac naučne misli, Karl Sejgan,
u svojoj čuvenoj seriji „Kosmos“ na PBS-u, jednom je postavio pitanje:
„Ako bi nas posetila nadmoćnija rasa iz nekog dela galaksije,
i primorala nas da im objasnimo naše upravljanje planetom,
da ne spominjem stanje ljudskih odnosa danas,
da li bismo bili ponosni našim opisom?“
Kako bismo formulisali objašnjenje da skoro polovina sveta,
preko 3 milijarde ljudi, jedva preživljava u bedi i bolesti,
ili jednostavno umire
po stopi od jedne osobe na svakih nekoliko sekundi,
i to u doba napredne tehnološke stvarnosti,
kada bismo lako mogli da nahranimo, obučemo i skućimo
svaku porodicu na planeti na pristojan način?
Kako bismo objasnili globalno ratovanje:
samo u poslednjih 100 godina čovek je ubio 230 miliona pripadnika svoje vrste
zbog čega - besmislene teritorijalnosti, resursa,
dogmatskih, zastarelih ideologija?
Ponavljam, sve se to dešava u senci nadolazećeg naučnog saznanja
da smo mi zaista jedna porodica i delimo jedan dom,
i da nas povezuju isti prirodni zakoni,
odnosno ujedinjujuća operativna ideologija.
Šta reći o našem ekonomskom sistemu, temelju definicije društva,
a da ne pominjem naše glavne pobude?
Kako objasniti činjenicu da, umesto da se efikasno organizujemo
kao jedan sistem kako bi valjano upravljali domom koji delimo,
mi se detinjasto delimo, takmičimo i izrabljujemo jedni druge
kroz zastarelu igru, koja je u potpunom raskoraku sa sredinom.
Igru koja, uzgred, izgleda ne samo da održava
širok spektar društvenih zverstava,
već sada dalje destabilizuje društvo
narušavajući naše javno zdravlje.
Žalim, ali kao pojedinca
zaista me nije briga u šta verujete, niti to posebno poštujem.
Zašto? Zato što ne poštujem ni sopstveno verovanje.
Nema dokaza da će bilo koja tradicionalna vrednost,
ustanova, društvena struktura ili uobičajena praksa
koja postoji danas, biti od važnosti sutra.
Jedina stvar koja izgleda da odoleva testu vremena je sam pojam promene,
jedno večno evoluirajuće razumevanje nas samih i sveta u kome živimo.
Neki će pomisliti da je to definicija ljudske inteligencije.
Šta vi mislite? Manje o tome šta znamo,
više o tome koliko smo ranjivi.
Tako, kada pogledate kroz prozor, zapitajte se
da li vidite inteligenciju ili dogmu?
Vidite li kulturu koja osluškuje i usklađuje se
sa novo-nastajućim prirodnim uređenjima,
ili pak vidite očajnički tvrdoglave napore mnogih,
naročito onih na pozicijama moći,
u cilju da sve ostane isto, na štetu
celog ljudskog eksperimenta?
Znate, baš kao i vi
i ja mogu biti samo jedan član ove porodice sa 7 milijardi članova;
kao i kod većine porodica, sloga je ponekad teško ostvariva,
ali povremeno, stanje postane toliko teško da je potrebna ozbiljna intervencija.
Ova serija je ta intervencija
u nadi da se spasi ono što je očigledno kultura u propadanju.
Od tvorca Zeitgeist trilogije filmova
dolazi najgori rijaliti šou svih vremena:
The Real One
GMP Films predstavlja:
Kultura u propadanju
Vaš vodič, Piter Džozef
Izborna je godina u Sjedinjenim Državama,
a neko će reći da je izborna godina i za celi svet.
Kao još uvek dominantna imperija, politički sistem SAD
potrošio je oko 25 milijardi dolara samo u prošloj deceniji.
Količina novca koja bi, podjednako raspoređena po godinama,
mogla da skući i nahrani svakog beskućnika u Americi,
efikasno zaustavljajući epidemiju.
Možda ćete, kao i ja, do kraja ovog programa
otkriti da će taj novac biti korisnije utrošen.
Kako god, izbor predsednika 2012
ima sve izglede da bude jedan od najskupljih
i naizgled najvažnijih izbora svih vremena,
imajući u vidu tekuću dužničku krizu, nezaposlenost,
i široku destabilizaciju kakvu vidimo u društvu.
Međutim, mene ne interesuje levica ili desnica,
ili politička vrednost bilo kog kandidata.
Ono što me interesuje je ideja globalne demokratije
u postojećoj tradiciji i njeno slepo prihvatanje
od strane velike većine ljudi na planeti, kao jedine opcije
za podmirivanje njihovih interesa i stvaranje dobrobiti
odnosno upravljanje društvom na optimalan način.
To me zanima.
Umesto rasprave ko bi trebalo da bude sledeći predsednik,
zašto ne odstupimo i razmotrimo neka važnija pitanja?
Poput, šta znam,
možda zašto uopšte imamo predsednika?
Šta je ovo, srednjevekovni feudalizam?
Mislio sam da su dani kraljeva, diktatora i ogromne moći u rukama jedne osobe
završeni.Ili, uopšteno gledano,
zar nije pomalo apsurdno proglašavati učesničku demokratiju,
kada se javnost uopšte ne pita
u vezi konkretnih odluka koje donose izabrani?
Dovoljno je loše to što oni koji su izabrani nisu legalnu odgovorni
da urade bilo šta sto su obećavali tokom kampanje,
a ako malo istražite, pronaći ćete istorijsku činjenicu
da je dobrobit za javnost uvek bila iza drugih interesa,
uglavnom finansijskih i poslovnih.
Naravno, ovo je opšte poznato danas, zar ne?
Zašto je vlada SAD, protiv sveopšteg interesa javnosti,
dozvolila da se privatnom bankarskom sistemu,
sistemu koji zapravo ne proizvodi ništa,
finansijski pomoge sa 13 biliona dolara?
„Imate kuću vrednu 14 miliona dolara na obali okeana na Floridi.
Imate letnju vikendicu u San Vali u Ajdahu.
Vi i Vaša supruga imate umetničku kolekciju slika vrednih milione dolara.“
Dok je javnost ostavljena na cedilu sa prekoračenim privatnim dugom,
gubitkom poslova i stagnirajućom ekonomijom.
Ako uporno nastavljamo sa ovom malom igrom koju smo smislili -
zvanom ekonomija rasta, gde kretanje novca određuje sve -
možda bi bila dobra ideja da se preračunamo u vezi onog što može pomoći
ovom ekonomskom sistemu da funkcioniše na prohodnom nivou.
„Prema tome, ako podignete poreze za tzv. bogate,
vi zapravo podižete poreze poslodavcima,
a ako je cilj rast privatnog sektora,
morate uvideti da najbolji način da stvorite taj rast
jeste da ostavite kapital u kasama poslodavaca.“
Da je novac, umesto na spasavanje banaka, potrošen na
oslobađanje privatnih domaćinstava duga,
time ostavljajući „Goldman Saks“, „Džej Pi Morgan“
i sve ostale, tehnički besmislene, neproizvodne finansijske institucije
da iskuse nesupeh i bankrotstvo koje su zaslužile,
istovremeno nacionalizujući bankarski sistem SAD kao celinu,
ekonomija SAD bi možda imala šansu.Zašto?
Zato što banke ne doprinose nikako. Doprinose zaposleni ljudi.
Ako želite rast u ovoj vrsti sistema, potrebni su vam poslovi.
Ako želite poslove, potrebna vam je potražnja,
a ona podrazumeva da ljudi imaju višak novca za potrošnju.
Oslobađajući javnost tereta duga,
posejali biste seme stvarnog ekonomskog rasta.
Iako deluje očigledno, mnogi zaboravljaju jednu stvar:
spasavanje banaka ne pomaže ekonomiji SAD,
niti će pomoći
bilo kojoj posrnuloj ekonomiji u svetu.
Zašto? Zato što živimo u plutokratiji, a ne demokratiji,
i jedina prava moć je zapravo iza zavese, a ne na pozornici.
Finansijski i poslovni moćnici ne samo da poseduju i kontrolišu ovu državu,
oni poseduju i kontrolišu celu planetu;
i ne, to nije zavera. To je poremećaj sistema vrednosti.
Sve dok se znak za dolar dovodi u vezu sa svakom vlati trave,
svakim parčetom zemlje, svakom trenutnom zamisli ili izumom,
da ne pominjem procenu zasluge pojedinaca
za pravo na život kroz rad, ne možemo očekivati ništa drugačije.
Od začetka same države,
uz potpornu moć novca
kao glavnog pokretača ljudskih odluka, a time i ubeđenja,
prava moć je oduvek bila finansijska moć;
a onih nekoliko ljudi koje izaberete svakih par godina,
takođe ima svoje vlasnike - ne zaboravite.
- Demokratija:Verujete li da ona postoji danas u Americi?
- Pitate 'verujete li', da li to postoji? Poput šumskih požara,
Boga ili đavola?
- Šta mislite o američkom demokratskom sistemu kakav je danas? – Narušen je.
Duboko je narušen. – Demokratija, naravno, potiče iz Grčke
i to je teorija da narod drži vlast. Da li se to dešava u praksi
2012. u ovoj zemlji? Ni blizu! Vlada korporatokratija.
Imajući ovo u vidu, hajde da razmislimo
o samom pitanju demokratije.
Kako je tradicija naše demokratije vezana za predstavnike
izabrane da navodno razmišljaju za nas,
nameće se kritično pitanje: Odakle su došli ti ljudi?
Zašto njih vidite na TV-u, a ne neke druge?
Jeste li vi odlučili da oni predstavljaju najbolji izbor
takmičara za tako važno vođstvo,
ili ste pak primetili da najglasniji kandidati
naročito predsednički, kao da dolaze ni od kuda;
a mediji im daju kredibilitet kroz prosto stalno pojavljivanje?
Termin „demokratija“ potiče od grčke reči „demos“ koja označava narod,
i „krateo“ što označava vladavinu.
Ljudi u jednom društvu izražavaju svoje mišljenje glasanjem,
pa interes većine formira politiku.
Izgleda da je proces usvojen u antičkoj Grčkoj
i od tada je samo prilagođavan.
Međutim, nije dugo bilo potrebno da se pojavi zrno cinizma
u vezi samog procesa, zbog činjenice
da osnova ideje pretpostavlja da je glasačko telo
dovoljno obrazovano da zna šta radi.
Frenklin D. Ruzvelt je jednom oštro istakao:
„Demokratija ne može uspeti osim ako su oni koji biraju
pripremljeni da biraju mudro.
Prava garancija demokratije je dakle, obrazovanje.“
Vinston Čerčil, s druge strane, bio je manje uzdržan
izjavljujući: „Najbolji argument protiv demokratije
je petominutni razgovor sa prosečnim glasačem.“
Ozloglašeni Mark Tven prešao je na neizbežnu poentu
izjavom „Da glasanje menja nešto, ne bi nam dopustili da glasamo“.
Želim da se zapitate: da smo na položaju vladajuće klase,
„klase posedovanja svojine“ da parafraziram Torstejna Veblena,
i da želimo da sačuvamo naše interese od bilo kakvog ometanja,
šta bismo uradili?
Prvo, moramo da obezbedimo najširi mogući pogled.
Moramo osigurati da glasači budu što je moguće manje informisani
o pitanjima koja bi mogla da osporavaju postupke naše vlasti.
Zajedno s tim, moramo da eliminišemo nezavisnu, logičku,
uzročno-posledičnu, naučnu misao u što većoj meri.
Hajde da podržimo slabo plaćen, zastareo
i obespravljen sistem javnog obrazovanja,
sistem fokusiran na to da osobi obezbedi posao jednog dana,
a ne da je nauči da razmišlja kritički i logički.
- Srce demokratije je osnovna pretpostavka da je javnost dovoljno obrazovana
o kritičkom razmišljanju. Znaju kako da razmišljaju i procenjuju
te zato mogu da donose valjane odluke, zar ne? Šta mislite
o američkom obrazovanju i njegovom uticaju na demokratski proces?
- Mislim da postoji više problema sa obrazovanjem u Americi.
- Prvo, mislim da se suočavamo sa zaglupljivanjem Amerike.
- Mislite li da ovaj prilično loš obrazovni sistem
zapravo odgovara vlastima? – Apsolutno!
Apsolutno! Neka budu glupi, neka ih je lako zabaviti.
Ako su neinformisani, ne mogu da se brane!
Međutim, da bi ovo bilo delotvornije
moramo da isturimo i nagradimo
sisteme verovanja koji podržavaju pasivnu poslušnost;
sisteme verovanja i vrednosti koje su uporne, iracionalne
i podržavaju zatvoreno razmišljanje.
Religija postaje super korisna u ovom slučaju.
Je li moguće da je religija ispolitizovana
i da je kandidati koriste kao sredstvo?
Verujem da je Bog stvorio univerzum.
Sveto Pismo i Gospod Isus nam nalažu da se tome suprotstavimo svom silom.
Hajde da se ne molimo da Bog bude na našoj strani
u ratu ili bilo kada, već da se molimo da mi budemo na Božjoj strani.
Neka Bog blagoslovi Crkvu Adventista sedmog dana.
Mislim da Bog koji nas voli, koji nam je podario život, koji nam je dao biće...
I zato svakom mornaru, vojniku, pilotu i marincu
koji je bio uključen u ovu misiju, poručujem: vi radite Božji posao.
Ako su ljudi vaspitani da budu poslušni i prate slepo,
oni su spremni da tu poslušnost iskazuju prema onima koji drže vlast.
Provereno.
Dalje, važno je da prepoznamo
jedinstvenu, sociološku karakteristiku ljudskog bića.
Nešto što ćemo zvati „psihologija stada“.
To je tendencija nas ljudi, da se, pod uticajem masovnog obraćanja,
često ponašamo izuzetno nepromišljeno i povodljivo.
Rečima Čarlsa Mekeja, slavnog autora
„Izuzetno popularne zablude i ludilo masa“ :
„Ljudi, rečeno je, razmišljaju u stadima;
vidi se da se razbesne u stadima,
dok se dozivaju pameti polako i pojedinačno.“
Međutim, to ne važi samo za fudbalske nerede.
Takvo ubeđivanje masa se može postići kroz deljena kulturna dešavanja.
Sećate se 11. septembra? Kakvo masovno ludilo!
Taj događaj je odmah izazvao masovni bes pomešan sa strahom i željom za osvetom
i vladi SAD, kao ni drugim vladama, nije bilo potrebno mnogo vremena
da iskoriste taj bes da obezbede podršku
za drakonske zakone i nelegalne invazije.
Međutim, ova psihološka tendencija ne samo da je korisna
za uvod i vođenje kroz važna pitanja,
već je i od kritičnog značaja za postavljanje čvrstih granica rasprave,
stvarajući tendenciju da oni koji čija pitanja sežu van tih granica
budu ozloglašeni i odbačeni od strane „stada“.
Znate već, ako neko priča
o ujednačenijoj raspodeli prihoda u društvu:
Sav rast koji se desio u našoj zemlji, tokom poslednje decenije ili duže,
pripao je gornjem sloju od 1.2% stanovništva. - „Je*eni komunisti!“
Ako neko teoretiše o očiglednoj zloupotrebi moći i korupciji,
„Prokletstvo! Dosta mi je ovih teoretičara zavere i njihovih laži!
Federalne Rezerve ne rade potajno za sopstveni interes!“
I Bože sačuvaj, da imamo dobrice
koje žele da primene moderno naučno znanje
i poboljšaju društvo. - „Kako da ne!"
Da nahrane, obuku i skuće svakoga na Zemlji uz tehnologiju?
Utopistički magarci!“
Zapamtite, verovatno najbolji način za kontrolu ljudskog uma
jeste da se uspostavi duboki strah od društvenog odbacivanja
i taj strah poveže sa tabu temama kulture.
Dakle, pošto smo postavili temelj,
moramo da se pozabavimo nezgodnim problemom
da javnost može da se opameti dovoljno
da na politički položaj postavi osobu
koja će nam praviti probleme.
Zato se moraju obezbediti posebne, strukturne mere zaštite.
U osnovi, moramo da osiguramo da nepoželjni kandidati
ne mogu da priđu ni blizu glavnim izvorima javne rasprave;
a ako uspeju, onda je praksa da ih tretiramo kao čudake.
Hoćete da kažete da su *** i prostitucija primeri slobode?
Vi sada nagađate: „Znate šta?
Ako sutradan legalizujemo ***, svi će ga koristiti.“
Koliko vas bi koristilo *** da je legalan?
Kako to da izvedemo? Novcem,
a naša korporativna klijentela ga ima mnogo.
Samo moramo da omogućimo da upotreba tog novca
u političke svrhe prolazi bez smetnji.
Odlukom Vrhovnog suda SAD 1976. ozvaničena je sloboda kandidata
da koristi neograničen iznos ličnog novca u svrhu kampanje,
čime je sloboda govora izjednačena sa trošenjem novca.
Ovo, zapravo, predstavlja
uklanjanje regulisane pravednosti izražavanja;
prema tome, onaj ko ima najviše novca, ima i najviše resursa,
a samim tim i uticaja. Savršeno.
Ali, hajde da se obezbedimo malo više.
Hajde da osiguramo da se našim firmama
dà legitimno pravo da finansiraju svoje marionete bez ograničenja.
Srećom, naši drugari iz Vrhovnog suda SAD su 2010.
potvrdili da vlada ne može da ograniči nijednoj firmi
troškove namenjene finansiranju kandidata na izborima,
jer oni su, opet, zaštićeni Prvim amandmanom.
Sada možemo da zakupimo sve medije, da promovišu koga poželimo,
koliko god želimo, gušeći opoziciju u medijima.
...duplo provereno.
I pored svih ovih širokih mera
važno je kontrolisati odvijanje
izbornog procesa, od početka do kraja.
Najbolji način da se to izvede je stvaranje lažne dualnosti
odnosno iluzije takmičenja između partija.
Potreban nam je dvopartijski sistem, gde se partije zvanično sukobljavaju
ali ipak podržavaju osnovnu elitističku politiku
koja nam je potrebna da održavamo prednost.
Lepota ove dominantne dvopartijske lakrdije
je u tome što ne samo da daje javnosti potrebnu iluziju izbora
već, što je važnije, potiskuje male partije.
A kao što znamo, te dosadne, licemerne male partije
izazivale su nevolje od početka.
Amandmani za građanska prava, pravo glasanja za žene
široka prava radnika, zakoni o rađanju i ostali potresi za industiju,
potekli su od strane ovih ostalih partija, istorijski gledano,
a ne od dominantne, utvrđene grupe, tj, nas.
Zato moramo da budemo na oprezu.
Moramo da naviknemo javnost na ovu dvopartijsku diktaturu toliko
da im uopšte neće smetati ako se tim partijama dà direktna kontrola
*** samim izbornim procesom.
One moraju da imaju moć *** pravilima organizacije izbornih okruga,
predizborima, političkim odborima i raspravama,
a naravno mi ćemo, kao vladajuća klasa, upravljati njihovim akcijama
kroz lobiranje, doprinose kampanji, znate već,
upravo ono što obećava slobodno tržište; slobodu da se manipuliše svačim.
Upoznajte naše prijatelje: Komisija za predsedničke debate (CPD)
1988. Demokratska i Republikanska partija,
odnosno „Demo-publikanci“ kako ih ja zovem,
formirale su Komisiju za predsedničke debate.
Glumeći nestranačku instituciju, CPD je uspešno preuzela kontrolu
*** najuticajnijim izbornim događajem - predsedničkim debatama.
CPD, kao privatna korporacija kojom potpredsedavaju bivši čelnici
Republikanske i Demokratske partije, odlučuje tajnim ugovorima
ko će učestvovati u debatama i o čemu će se raspravljati.
One mrske male partije, sa svojim kontroverznim idejama
mogu da učestvuju samo ako „Demo-publikanci“ tako odluče.
Zaista, možete li da zamislite šta bi se desilo da te dosadne novajlije
mogu da se usprotive stereotipu,
propaloj logici i uskoj tematici, tako tipičnoj za naše nameštene debate?
Ali medicinska sestra, nastavnik, policajac,
iskreno, svi oni na kraju svakog meseca imaju malu finansijsku krizu:
moraće dodatno da se zaduže kako bi otplatili hipoteku.
Na njih nismo obraćali pažnju.
Naša poreska politika je klasičan primer.
Žalim što vas prekidam, g. Predsedniče, potpuno se slažem s Vama.
Međutim, zar ne mislite da su poreska politika
i ostali opštepoznati problemi koji muče prosečnog Amerikanca,
zapravo prilično bezopasni u poređenju sa
samom osnovom našeg ekonomskog sistema?
Znate, stvaranje novca iz duga, naplata kamate koja ne postoji,
što znači da uvek postoji više neplaćenog duga nego novca za otplatu.
Naravno, to vodi ka stvaranju novog duga kako bi se izmirio stari
i u osnovi, finansijski slom i bankrotstvo su neizbežni.
To ne utiče toliko na više koliko na niže srednje klase.
Zašto? Zato što su niže klase te koje uzimaju kredite
za svoje kuće i kola, dok više klase ostvaruju prihod od kamate.
Oni ne samo da ne plaćaju, već ubiru kamatu
na njihove uloge i investicije.
Očigledno je da to obezbeđuje ogromnu, rastuću klasnu razliku.
Zar to nije vredno razmatranja?
Nije?
Kao konačna tačka o CPD,
naše korporacije mogu sada direktno da ih sponzorišu,
tako da partije mogu, nametanjem našeg finansijskog uticaja, pa i planova, i više od toga,
još jednom zaobilazeći taj mrski pravosnažni zakon,
izuzimajući korporacije od direktnog sponzorisanja političkih kampanja.
Divan manevar.
Ali, ništa nije savršeno i opreza nikad nije previše.
Ponekad je potrebna staromodna, isprobana taktika.
Ništa nije tako staromodno kao dobra stara direktna izborna krađa.
Neka naši korporativni prijatelji naprave nekoliko glasačkih mašina
užasno lošeg kvaliteta,
i postave ih na što više kritičnih mesta.
Znam, znam, aljkavo s naše strane. Javnost već zna
da se mašine mogu hakovati daljinski, materijalom koji košta 10 dolara
i znanjem iz osmog razreda osnovne;
ali, s obzirom da je većina Amerikanaca potpuno zaokupljena dugovima,
opadajućim životnim standardom i čestim otpuštanjima,
slobodni mediji to ignorišu.
Dakle, da rezimiramo.
Slobodoumni ljudi teže prepoznavanju
potrebe za stalnim prilagođenjem i promenom,
pa moramo da se pobrinemo da obrazovanje podržava postojeću tradiciju,
kroz prosto učenje napamet, a ne kritičko i logičko razmišljanje.
Kao sledeće, postavljamo jasne granice kulturne rasprave
i osiguravamo da oni koji pređu te granice
budu isključeni neprestanim ismevanjem i ponižavanjem.
Zatim, moramo da iskoristimo psihologiju stada
i ljude izlažemo uticaju naših medija kako bi ih
pridobili po bitnim pitanjima ili im samo skrenuli pažnju.
Što se tiče šireg uticaja,
moramo imati slobodu da radimo šta poželimo
i da koristimo ogromno bogatstvo naših korporacija za uticaj
kako na mišljenje javnosti tako i na same kandidate.
Naš status pravnog lica danas omogućava slobodu govora,
a time i slobodu potrošnje.
Potom, za javnost stvorimo iluziju konkurencije i izbora
i preuzmemo što veću kontrolu *** izbornim procesom.
Naši Demo-publički pioni, uz naše neograničeno sponzorstvo i lobiranje
to dobro obavljaju, uključujući ograničavanje javne rasprave
i potiskivanje svih partija koje predstavljaju smetnju.
Ako to nije dovoljno, do đavola s tim! Naručićemo
novo prebrojavanje glasova uz hakovanje glasačkih mašina u najuticajnijim izbornim okruzima.
I tako to ide!
Od početka civilizacije,
oni na vlasti su uspešno ograničavali interese većine
upravljajući njihovim vrednostima, kontrolišući resurse kroz novac,
da ne pominjem kontrolisanje samih procesa koji ih osporavaju.
Da li je to zavera? Da li se ti moćni ljudi sastaju u mračnim sobama
i smišljaju kako da održe svoju moć?
Zapravo ne, ne onako kako možda zamišljate.
Vidite, komično u svemu ovome je to što je
taj proces manipulacije zapravo samoobnavljajući,
opravdan u maniru korak po korak,
pri čemu ga sve vreme vodi osnovni lični interes.
Dakle, prava iskvarenost ne nastaje na zatvorenim sastancima ili dokovima;
prava moć leži u tome kako vi, javnost,
zapravo održavate, opravdavate i podržavate
same potporne sisteme koji vas ugnjetavaju.
Završna reč: mnogi koji gledaju ovu emisiju
verovatno shvataju veliku lakrdiju poznatu kao američka demokratija,
odnosno lakrdiju globalne demokratije, zapravo.
kao sistem kome je potrebno bolje upravljanje.
„ACLU“, „Demokratija odmah“, Majkl Mur, „Zauzmimo Vol Strit“, Eni Lenard,
i sve druge inteligentne i otvorene ličnosti i aktivističke institucije
koje traže ono što zovu „promenom“,
svi zapravo barataju sa istom pretpostavkom:
„Ako samo bolje upravljamo monetarnom i korporativnom moći
možemo da popravimo svet.“
Ne.
Žao mi je što moram da kažem da dok se stanje društva
stoga i osnovni psihološki nosioci naše ekonomije:
neravnoteža, oskudica, uski lični interes, izrabljivanje i takmičenje -
- dok se sve to ne promeni do mere da sistem počne da nagrađuje
i ojačava saradnju, ljudsku i ekološku ravnotežu,
efikasnost i održivost, ništa se zaista neće promeniti.
U društvenim uslovima gde je sve zasnovano na prednosti *** drugima,
no što zovemo iskvarenošću, uopšte nije iskvarenost.
To je samo posao.
Ozbiljno, ljudi, šta ste očekivali?
U ekonomiji gde je sve na prodaju po samoj moralnoj prirodi
uz isticanje lažne predstave da nikako ne možemo da radimo zajedno
za dobrobit svih, nijedan nivo takozvane iskvarenosti
ne bi trebalo da nas iznenađuje.
Pretpostavka da ćemo moći da nastavimo sa ovom ekonomskom filozofijom,
a onda joj protivrečiti idejom da bi neki elementi društva
trebalo da ostanu van domašaja monetarne manipulacije i dobiti,
potpuno je naivna i apsurdna;
ali, nemojte mi verovati na reč. Samo sedite i posmatrajte talasanje
dok idemo od jednog, od mnoštva štetnih postupaka, ka drugom.
Naravno, rešićemo par problema našim zatvorenim razmišljanjem,
ali sve dok se ne usresredimo na srž sistema,
nažalost, uglavnom ćemo samo gubiti vreme,
a poboljšanja će biti malo.
Dok ne dostignemo taj nivo, opustite se i uživajte u predstavi.
Do sledećeg viđenja, ja sam Piter Džozef,
predstavnik i žrtva kulture u propadanju.
Nijedan Demopublikanac nije povređen
ili zlostavljan tokom snimanja ove emisije.
(Međutim, izgleda da je njihovo izumiranje na pomolu.)
Emitovanje ove emisije je omogućeno velikodušnim odobrenjem Fondacije Rokfeler,
Džordža Soroša, Društva teozofa, Bilderberg Grupe,
Saveta za spoljne odnose, Novog svetskog poretka, Aleksa Džonsa
i satanističke sekte mrtvih poznate kao Zeitgeist pokret.