Tip:
Highlight text to annotate it
X
Dovodeći naše osjetilo vida daleko izvan svijeta mašte naših predaka,
ovi čudesni instrumenti – teleskopi, otvaraju nam put prema dubljem
i savršenijem razumijevanju prirode. - René Descartes, 1637.
Čovječanstvo je tisućljećima promatralo očaravajuće noćno nebo
ne shvaćajući da su zvijezde Mliječnog puta druga Sunca,
da milijarde sestrinskih galaksija čini ostatak Svemira,
niti da smo jedva sićušna točka u priči o Svemiru
dugoj 13.7 milijardi godina.
Promatrajući samo svojim očima, nismo imali načina
pronaći planetarne sustave oko drugih zvijezda,
niti utvrditi postoji li život drugdje U Svemiru.
Danas smo na dobrom putu da razjasnimo mnoge
zagonetke Svemira, jer se nalazimo u možda i najuzbudljivijem
dobu astronomskih otkrića.
Ja sam Dr. J. i bit ću vaš vodič u upoznavanju teleskopa,
tog čudesnog instrumenta koji se pokazao kao
prozor kroz koji se čovječanstvo upoznaje sa Svemirom.
POGLED U NEBO 400 godina teleskopskih otkrića
1. Novi način promatranja neba
Prije četiri stoljeća, 1609. godine, jedan je čovjek izašao
u polje u blizini svog doma.
Usmjerio je svoj ručno izrađeni teleskop prema Mjesecu, planetima i zvijezdama.
Zvao se Galileo Galilei.
Astronomija time prestaje biti ono što je nekad bila.
Danas, 400 godina nakon što je Galileo prvi usmjerio teleskop prema nebu,
astronomi istražuju nebo pomoću divovskih zrcala na udaljenim planinskim vrhuncima.
Radio teleskopi prikupljaju slabašne zvukove i šapate iz dalekog Svemira.
Znanstvenici su čak lansirali teleskope u Zemljinu orbitu,
visoko iznad smetnji koje uzrokuje njena atmosfera.
A pogled jednostavno oduzima dah!
Međutim, Galileo zapravo nije izumio teleskop.
Zasluge pripadaju Hansu Lipperheyu, pomalo nepoznatom
nizozemsko-njemačkom izrađivaču naočala.
No Hans Lipperhey nikada nije koristio svoj teleskop za promatranje zvijezda.
Smatrao je da će njegov izum uglavnom koristiti
moreplovcima i vojnicima.
Lipperhey je porijeklom bio iz Middelburga, tada velikog trgovačkog grada
u mladoj Republici Nizozemskoj.
1608. godine Lipperhey je ustanovio da, kada promatra udaljeni objekt
kroz jednu konveksnu i jednu konkavnu leću, objekt izgleda uvećano
ako se leće nalaze na odgovarajućoj udaljenosti jedna od druge.
I tako je rođen teleskop!
U rujnu 1608. godine, Lipperhey je predstavio svoj novi izum
nizozemskom princu Mauritsu.
Nije mogao izabrati bolji trenutak
jer se u to vrijeme Nizozemska nalazila
u osamdesetogodišnjem ratu sa Španjolskom.
Novi dalekozor mogao je uvećavati objekte i na taj način otkriti
neprijateljske brodove i vojnike previše udaljene da bi se vidjeli
golim okom.
Uistinu koristan izum!
Ipak, nizozemska vlada nikada nije priznala Lipperheyu patent teleskopa.
Razlog je bio taj što su i drugi trgovci tražili priznavanje izuma,
posebno Lipperheyev suparnik Sacharias Janssen.
Spor nikada nije bio riješen.
Pravo porijeklo teleskopa do danas ostaje prekriveno velom tajne.
Talijanski astronom Galileo Galilei, otac moderne fizike,
čuo je za teleskop i odlučio izraditi svoj vlastiti.
Prije deset mjeseci do mojih ušiju došla je vijest da je neki Fleming
izradio dalekozor pomoću kojeg se vidljivi objekti,
premda vrlo udaljeni od očiju promatrača,
vide jasno kao da su u blizini.
Galileo je bio najveći znanstvenik svog vremena.
Bio je i veliki pobornik novog pogleda na svijet,
kakvog je zagovarao poljski astronom Nikola Kopernik, koji je tvrdio
da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obratno.
Na temelju onoga što je čuo o nizozemskom teleskopu, Galileo je
napravio vlastite instrumente.
Oni su bili mnogo kvalitetniji.
Konačno, ne štedeći ni rad ni novac, uspio sam
izraditi za sebe toliko izvrstan instrument da
objekti koji se promatraju pomoću njega, izgledaju gotovo tisuću puta veći
nego kada ih se promatra golim okom.
Bilo je vrijeme da svoj teleskop isproba i na objektima na nebu.
Promatranja su me uvjerila da površina Mjeseca
nije ravna, jednolična i pravilno zaobljena
kao što je veliki broj filozofa vjeruje,
već je neravna, gruba, i puna udubljenja i uzvišenja,
kao i površina Zemlje.
Krajolik kratera, planina i dolina.
Svijet baš poput našeg!
Nekoliko tjedana kasnije, u siječnju 1610. godine, Galileo je promatrao Jupiter.
U blizini planeta vidio je četiri svjetle točkice koje su mijenjale položaj
iz noći u noć, zajedno sa Jupiterom.
Bilo je to poput sporog, kozmičkog baleta satelita koji kruže oko planeta.
Ove četiri točkice svjetlosti kasnije će postati poznate kao
Jupiterovi Galileanski mjeseci.
Što je još otkrio Galileo?
Venerine faze!
Kao i Mjesec, Veneru vidimo kao srp, pa polumjesec koji raste
do pune Venere i zatim unazad.
Čudne "uši" na obje strane Saturna.
Tamne pjege na površini Sunca.
I naravno, zvijezde.
Tisuće njih, možda čak i milijune.
Svaka preslabog sjaja da bi se vidjela golim okom.
Bilo je to kao da je čovječanstvo iznenada skinulo povez s očiju.
Čitav Svemir bio je otvoren za otkrića.
Novosti o teleskopu munjevito su se proširile Europom.
U Pragu, na dvoru cara Rudolfa II, Johannes Kepler je
unaprijedio dizajn instrumenta.
U Antwerpenu, nizozemski kartograf Michael van Langren napravio je
prve pouzdane karte Mjeseca koje su prikazivale ono za što je on vjerovao
da su kontinenti i oceani.
A Johannes Hevelius, bogati poljski pivar, pravio je ogromne teleskope
u svojem opservatoriju u Gdanjsku.
Ovaj opservatorij bio je tako velik, da je prekrivao krovove triju kuća!
Ipak, najbolje instrumente tog vremena, vjerojatno je izrađivao
Christiaan Huygens u Nizozemskoj.
1655. godine Huygens je otkrio Titan, najveći Saturnov mjesec.
Nekoliko godina kasnije, otkrio je pravu prirodu Saturnovih prstenova,
koju Galileo nikada nije uistinu razumio.
Posljednje, ali ne i manje važno, Huygens je vidio tamne mrlje
i svijetle polarne kape na Marsu.
Može li biti života na tom dalekom, čudnovatom svijetu?
To pitanje zaokuplja astronome i dan danas.
Najraniji teleskopi bili su refraktori, što znači da su koristili leće
za prikupljanje i fokusiranje svjetlosti.
Kasnije su leće zamijenjene zrcalima.
Ovaj reflektirajući teleskop prvi je izradio Niccolò Zucchi,
a kasnije ga je usavršio Isaac Newton.
U kasnom 18. stoljeću, najveća zrcala na svijetu
bila su djelo Williama Herschela, orguljaša koji je postao astronom,
i njegove sestre Caroline.
U svojoj kući u Bathu, u Engleskoj, Herschelovi su usipavali usijani
rastopljeni metal u kalup te, kada bi se ohladio,
ispolirali površinu tako da bi reflektirala zvjezdanu svjetlost.
Tijekom svog života, Herschel je izradio više od 400 teleskopa.
Najveći od njih bili su toliko veliki da je bilo potrebno četvero pomagača
za upravljanje konopcima, kotačima i koloturama koji su bili potrebni
za praćenje kretanja zvijezda na noćnom nebu
koje je, naravno, izazvano Zemljinom rotacijom.
Herschel je bio poput izviđača, pretraživao je nebo
i bilježio na stotine novih maglica i dvojnih zvijezda.
Također je otkrio da bi Mliječni put morao imati oblik plosnatog diska.
Čak je izmjerio i kretanje Sunčevog sustava kroz taj disk
tako što je promatrao relativno kretanje zvijezda i planeta.
A onda je 13. ožujka 1781. otkrio novi planet – Uran.
Trebalo je više od 200 godina da NASA-ina letjelica Voyager 2
omogući astronomima prvi pogled iz blizine na ovaj udaljeni svijet.
U plodnom seoskom krajoliku središnje Irske,
William Parsons, treći grof Rosse, napravio je najveći teleskop 19. stoljeća.
S metalnim zrcalom promjera od zadivljujućih 1.8 metara, divovski je teleskop
postao poznat pod imenom "Levijatan iz Parsonstowna".
Povremeno, u vedrim noćima bez Mjeseca, grof bi sjedao za okular
i krstareći nebom putovao kroz Svemir.
Do Orionove maglice – danas poznate kao zvjezdano rodilište.
Dalje, do misteriozne maglice Rakovice, ostatka eksplozije supernove.
I do maglice Vrtlog?
Lord Rosse prvi je zamjetio njen veličanstveni spiralni oblik.
Galaksija poput naše, sa zamršenim oblacima tamne prašine i usijanog plina;
milijarde zasebnih zvijezda, i tko zna -
- možda čak i planeta poput Zemlje.
Teleskop je postao naša lađa za istraživanje Svemira.