Tip:
Highlight text to annotate it
X
The Fifth Great Ape
Jedno od velikih otkrića doba istraživanja svemira
je slika ograničene i usamljene, nekako ranjive Zemlje,
koja nosi celu ljudsku vrstu kroz okeane vremena i prostora.
Živimo na planeti koja je stara oko 5 milijardi godina,
okreće se oko malo starijeg Sunca.
Deo je galaksije stare 10 ili 12 milijardi godina,
koja je jedna od možda stotine milijardi drugih galaksija.
Ljudi naseljavaju planetu oko milion godina
i ogromni deo toga vremena promene su bile izuzetno spore.
Populacija je rasla veoma sporo,
tehnologija se razvijala veoma sporim koracma
i tek od nedavno imamo ogromni porast.
Takozvani eksponencijalni porast,
linija grafika je dugo ravna, a onda... bum!
Populacija raste,
tehnologija razvija, povećava se zagađenje
i naša moć da ometemo prirodu
i promenimo planetarno okruženje.
Ali mi smo isti kao što smo bili pre hiljadu godina
ili 100 hiljda godina.
Nismo se mnogo promenili
i vrlo nam je teško da ispratimo dešavanja.
Došlo je do nove situacije i moramo joj se adaptirati.
Ali ipak, ono u čemu smo mi ljudi dobri su
adaptacija i shvatanje.
Pametni smo. To nam je osnovna prednost *** svim drugim vrstama.
Nismo brži, jači, ne kopamo bolje,
ne možemo prirodno da letimo.
Ono što možemo je da shvatimo i stvaramo rukama.
Tvorci drevnih mitova su znali
da smo deca podjednako Zemlje i neba.
Tokom boravka na planeti sakupili smo opasan evoluciski prtljag,
sklonosti za agresiju i ritualie,
podređenost vođama, neprijateljstvo prema strancima,
što sve dovodi u pitanje naš opstanak.
Ali, takođe smo stekli saosećajnost za druge,
ljubav prema deci,
želju da učimo iz istorije i iskustva
i veliku, uzvišenu i strastvenu inteligenciju.
Sredstva da nastavimo naš opstanak i napredak.
Naša sposobnost brzog razumevanja,
takozvani zdravi razum,
je proizvod određenog opsega veličine, brzine i trajanja
koji odgovara ljudskoj egzistenciji.
Znamo o stvarima veličine od 1/10 milimetra
do nekoliko kilometrara.
Od delića sekunde do životnog veka
i tako dalje.
Kada je reč o kvantnoj fizici,
gde je veličina čestica 10^-13 cm
ili kosmologiji gde govorimo
o 10 milijardi svetlosnih godina ili više,
veoma je razumljivo da naša intuicija
nije dorasla zadatku.
Temeljne promene u društvu su nekada označene kao nepraktične ili suprotne ljudskoj prirodi,
kao da postoji samo jedna ljudska priroda.
Ali temeljne promene su sigurno moguće,
okruženi smo njima.
U poslednja dva veka je ropstvo,
koje je trajalo hiljadama godina,
skoro potpuno eliminisano
u svetskoj revoluciji.
Žene, sistematički maltretirane milenijumima,
postepeno dobijaju političku i ekonomsku moć,
koja im je tradicionalno uskraćivana.
Neki ratovi agresije su nedavno zaustavljeni
ili smanjeni zbog gnušanja
ljudi u zaraćenim državama.
Kada dete od 5 ili 6 godina pita zašto je Mesec okrugao ili zašto je trava zelena
uobičajeni odgovor odraslih, koliko ja znam,
je da obeshrabri dete.
Kažu "kakav si zamišljao da Mesec bude, kockast?"
ili "koje boje si očekivao da trava bude, plava?"
Umesto da kažu da su to dobra pitanja i pokušaju da nađu odgovore.
Ili možda niko ne zna odgovor,
a kada dete poraste samo će otkriti odgovor.
Bilo bi jako zdravo za ljudsku vrstu kada bi bilo
manje obeshrabrenja i više naučnika.
Nisu pseudo-nauka, sujeverje
i takozvana verovanja novog doba i fanatizam nešto novo.
Stari su koliko i ljudska vrsta.
Ali živimo u dobu zasnovanom na nauci i tehnologiji
sa ogromnim tehnološkim moćima.
Nauka i tehnologija nas ubrzano guraju napred.
Tako je i ako je mi ne razumemo,
pod "mi" mislim na javnost.
Ako misimo na način "O, nisam dobar u tome, ne znam ništa."
ko će onda donositi sve odluke o nauci i tehnologiji
koje će odrediti budućnost u kojoj će naša deca živeti?
Neki članovi kongresa?
Ali malo je članova kongresa koji imaju bilo kakvo iskustvo u nauci.
Ova zapaljiva kombinacija neznanja i moći
će nam, pre ili kasnije, eksplodirati u lice.
Ko upravlja naukom i tehnologijom u demokratiji
ako ljudi ne znaju ništa o tome?
Nauka je više od korpusa znanja, ona je način razmišljanja,
način skeptičnog ispitivanja univerzuma
sa dobrim razumevanjem ljudske pogrešivosti.
Ako ne možemo da postavimo skeptična pitanja,
da ispitamo one koji nam govore da je nešto istina,
da budemo skeptični prema autoritetima,
onda smo spremni za sledećeg političkog ili verskog
šarlatana koji naiđe.
To je nerviralo Džefersona,
nije bilo dovoljno reči da se garantuju neka prava
u ustavu ili u povelji o pravima.
Ljudi moraju da se obrazuju
i da vežbaju svoj skepticizam u obrazovanju.
U suprotnom ne upravljamo mi državom,
vać država nama.
Globalni balans terora,
koji predvode SAD i Sovjetski Savez,
drži kao taoce sve građane Zemlje.
Svaka strana uporno probija prag tolerancije one druge.
Poput Kubanske raketne krize,
testiranja anti-satelitskog oružja u
ratovima u Vijetnamu i Avganistanu.
Neprijateljske vojne ustanove su zaključane u
nekom sablasnom zajedničkom zagrljaju.
Svaka zavisi od druge.
Ali balans terora je delikatna ravnoteža
sa vrlo malo prostora za greške.
Svet osiromašuje sam sebe trošeći bilion dolara godišnje
na ratne pripreme
i zapošljavajući možda polovinu naučnika i tehnologa na planeti
za vojne poduhvate.
Dozvolili smo da propadnu svi društveni programi
kao i da se poveća nivo siromaštva među decom.
Pre kraja 20. veka više od polovine dece u Americi će možda biti ispod granice siromaštva.
Kakvu budućnost da gradimo ako sva ta deca odrastaju
ugrožena, nesposobna da se nose sa društvom
i ozlojeđena na nepravdu stvorenu oko njih.
To je glupo.
I onda resursi odlaze na povećanje budžeta za vojsku,
tamo odlazi novac?
To, i bogaćenje već bogatih ljudi.
Sav novac se re-investira,
imate novac, uložite ga u banku
i banka ga pozajmljuje ljudima
da kupe kuće i automobile.
-Ali ne siromašni ljudi, ne siromašni...
-Pa tako je...
Teži se da ostane veoma slojevit, veoma...
Sve više ljudi je zapošljeno u stvaranju kapitala...
Verujem da država ima odgovornost da
brine o ljudima.
Ne govorim o milostinji,
već o građenju samopouzdanja kod ljudi,
o ljudima sposobnim da se brinu o sebi.
Ima država koje su idealno sposobne da to urade.
SAD je ekstremno bogata zemlja
i sposobna je da to uradi.
Ali ne želi.
Želi da ima beskućnike.
Ova država ima ogromno bogatstvo.
Na Ratove zvezda je
već potrošeno 20 milijardi dolara.
Ako im se dozvoli da ovako nastave potrošiće i bilion na Ratove zvezda.
Zamislite na šta se sve taj novac može upotrebiti.
Za obrazovanje, pomoć,
za vraćanje samopouzdanja ljudima.
Koristimo novac u pogrešne svrhe.
Postoji još jedan pokazatelj ozbiljnosti
današnjih rizika.
Emisija gasova staklene bašte
obećava, ako je to prava reč.
globalnu katastrofu.
U konkretnoj oblasti kojom se bavim, koja je
istraživanje planeta,
otkrili smo univerzum čudesa.
Izbliza smo posmatrali desetak novih svetova
koje nismo videli ranije.
Kada izučavate druge svetove učite i o ovom svetu.
To je vrlo važna činjenica.
Poređenjem našeg i drugih svetova vidi se mnogo toga što može poći naopako.
Venera, na primer, ima ogromni efekat staklene bašte.
temperatura je tako visoka da se olovo ili kalaj tope.
Onaj ko kaže da je efekat staklene bašte fantazija treba
da vidi Veneru.
Veoma važna pouka.
Ispuštamo ugljen-dioksid, hlorfluorokarbone
i drugie gasove staklene bašte u atmosferu
iznad ove države.
Oni ne ostaju *** ovom državom,
ti molekuli nemaju pasoše,
ne znaju za državne granice,
nikada nisu čuli za tako nešto.
Cirkulacija atmosfere širi te gasove širom planete.
Ono što jedna država učini utiče na sve države.
Ovo je ozbiljna stvar.
Smanjivanje ozonskog omotača propušta više ultraljubičastog svetla sa Sunca
na površinu Zemlje.
Rak kože je ozbiljna posledica,
ali postoji i ozbiljniji aspekt ovoga.
Ultraljubičasto svetlo napada jednoćelijske biljke koje su osnova lanca ishrane.
Njih jedu sledeći organizmi,
pa njih sledeći, pa sledeči
sve do vrha ekološke piramide gde smo mi.
Mi u suštini jedemo jednoćelijske biljke koje su preradile mnoge
biljake i životinje.
Jasno je da je tanka atmosfera osetljiva na ljudska razaranja.
Pogledate i kažete "Hej to je samo jedan mali svet".
Nemamo gde drugde da odemo.
Nijedna druga planeta u Sunčevom sistemu nije pogodna za ljudska pića.
Ili ovaj svet ili nijedan.
To je jako moćna percepcija.
Ponoviću
igramo se sa globalnim okruženjem
na veoma ozbiljan i glup način.
Tehnologija mora da zauzme važnije mesto.
Nije dovoljno reći da korporacije mogu
bilo šta dok god zarađuju,
ne dok god dovode u opasnost ljude širom sveta.
Ne bi smele to.
Neophodan je novi pristup ovome.
Ne možemo reći da država može da radi bilo šta unutar granica,
jer, kao što sam rekao, ono što jedna država čini
utiče na ceo svet.
Rešenje ovakvih problema mora biti da svi na Zemlji rade zajedno.
Mislim da sigurno ima šanse
da se izvučemo iz ovog nereda.
Ne biznisom kao obično,
ne idejom da ne treba planitati unapred,
ne idejom da svako može da radi šta mu padne na pamet
i da to ne utiče na okolinu.
Dakle, moramo gledati na budućnost drugačije,
što znači da smo svi mi ljudi i ista vrsta
na jednoj maloj krhkoj planeti.
Svi smo u ovome zajedno
i svi moramo da radimo zajedno.
To je dobra strana ovakvih kriza,
primoravaju nas da postanemo planetarna vrsta.
Ne zna se koji aspekti naše prirode će prevagnuti.
Naročito kada su nam vizije i perspektive ograničene
na mali deo male planete Zemlje.
Ali gore u kosmosu čeka neizbežna perspektiva.
Državnih granica nema kada gledamo Zemlju iz svemira.
Fanatičke, etničke, religijske ili nacionalne identifikacije
je malo težko podržati od kada smo videli našu planetu kao
lomljivi plavi mesec koji bledi i postaje neprimetna tačka svelta
u odnosu na tvrđave i citadele zvezda.
Stare težnje ka rasnom, polnom i religijskom šovinizmu
i agresivnom nacionalističkom zanosu prestaju da funkcionišu.
Razvija se nova svest koja vidi Zemlju kao jedan organizam
i prepoznaje da je organizam koji je u ratu sa samim sobom osuđen na propast.
Mi smo jedna planeta.
Kako bi objasnili sve ovo nepristrasnom vanzemaljskom posmatraču?
Kako bismo ocenili naše upravljanje planetom Zemljom?
Čuli smo opravdanja koje nude super sile.
Znamo ko govori u ime nacija,
ali ko govori u ime ljudske vrste?
Ko govori u ime Zemlje?
Iz ugla vanzemaljaca naša globalna civilizacija je očigledno na granici neuspeha
u svom najvažnijem zadatku, koji je
očuvanje života, dobrobiti građana
i planete.
Suočavamo se sa kritičnom raskrsnicom u istoriji.
Ono što sada činimo će se raširiti kroz vekove
i snažno uticati na sudbinu naših potomaka.
Imamo moć da uništimo našu civilizaciju, a možda i vrstu.
Ako se predamo sujeverju, pohlepi ili gluposti
možemo da uronimo svet u tamu
dublju od doba između pada clasičnih civilizacija i renesanse.
Ali možemo i da iskoristimo naše saosećanje,
inteligenciju, tehnologiju i bogatstvo
da svakom stanovniku planete obezbedimo izobilje i život sa smislom,
da enormno uvećamo naše razumevanje Univerzuma
i da dosegnemo zvezde.
[Kraj]
Subtitles by the Amara.org community