Tip:
Highlight text to annotate it
X
Naslov mog predavanja: "Neobičnije nego što možemo pretpostaviti. Čudnovatost nauke."
"Neobičnije nego što možemo pretpostaviti" potiče od Dž.B.S. Holdejna,
čuvenog biologa, koji je rekao, "Dakle, moje je uverenje
da je univerzum ne samo neobičniji nego što pretpostavljamo,
nego neobičniji nego što možemo pretpostaviti.
Pretpostavljam da postoji više stvari na nebu i zemlji
nego što zamišljamo, ili što možemo zamisliti, u okviru bilo koje filozofije."
Ričard Fajnman je uporedio preciznost kvantne teorije --
eksperimentalnih predviđanja -- sa merenjem širine Severne Amerike
sa greškom od širine jedne dlake.
To znači da kvantna teorija mora biti tačna, u neku ruku.
Pa ipak, pretpostavke koje kvantna teorija mora da usvoji
da bi ostvarila ta predviđanja su tako tajanstvena
da je čak i sam Fajnman bio podstaknut da kaže,
"Ako mislite da razumete kvantnu teoriju,
ne razumete kvantnu teoriju."
Toliko je neobična da fizičari pribegavaju jednoj ili drugoj
paradoksalnoj interpretaciji iste.
Dejvid Dojč, koji drži predavanje ovde, u "Tkanju stvarnosti",
pribegava interpretaciji kvantne teorije u vidu paralelnih univerzuma,
iz razloga što najjača zamerka koja joj može biti upućena je
da je nepotrebno rasipnička.
Ona postulira ogroman i brzo rastući broj univerzuma
koji postoje u paraleli -- međusobno izolovani osim u slučaju
uskih prolaza sačinjenih od kvantnomehaničkih eksperimenata.
To je Ričard Fajnmen.
Biolog Luis Volpert
veruje da je neobičnost moderne fizike
samo ekstreman primer. Nauka, nasuprot tehnologije,
čini nasilje *** zdravim razumom.
Svaki put kad popijete čašu vode, on iznosi,
dobre su šanse da ćete uneti bar jedan molekul
koji je prošao kroz bešiku Olivera Kromvela. (Smeh)
To je samo elementarna teorija verovatnoće.
Broj molekula koji sačinjava vodu potrebnu da se napuni čaša je daleko veći
od broja čaša, ili bešika, koje možemo napuniti svom vodom ovoga sveta --
i, naravno, nema ničeg posebnog u vezi sa Kromvelom
ili bešikama. Upravo ste udahnuli atom azota
koji je prošao kroz desno plućno krilo trećeg iguanodona,
posmatrano levo od visokog cikasa.
"Neobičnije nego što možemo pretpostaviti."
Šta je to što nas čini sposobnima da pretpostavimo bilo šta,
i da li nam to govori bilo šta o tome šta smo u stanju da pretpostavimo?
Da li postoje stvari o univerzumu koje će uvek biti
izvan našeg poimanja, ali ne i izvan poimanja neke
superiorne inteligencije? Da li postoje stvari o univerzumu
koje su principijelno nepojmljive bilo kom umu,
ma koliko superiorniji da je?
Istorija nauke predstavlja dugu seriju
žestokih, iznenadnih ideja, tokom koje su se naredne generacije
morale izboriti i pomiriti sa narastajućom neobičnošću
univerzuma.
Danas smo toliko naviknuti na ideju da se Zemlja rotira --
umesto da se Sunce kreće preko neba -- da nam je teško da shvatimo
kakva je to razorna intelektualna revolucija morala biti.
Najzad, čini se očiglednim da je Zemlja velika i nepokretna,
Sunce malo i pokretno. Ali vredi se setiti
Vitgenštajnove napomene na ovu temu.
"Reci mi," pitao je prijatelja, "zašto ljudi uvek kažu da je bilo prirodno
za čoveka da pretpostavi da se Sunce kreće oko Zemlje,
a ne da se Zemlja rotira?"
Njegov prijatelj je odgovorio, "Pa, očigledno zato što izgleda kao da
se Sunce kreće oko Zemlje."
Vitgenštajn je odgovorio, "Pa, kako bi izgledalo
kada bi izgledalo kao da se Zemlja rotira?" (Smeh)
Nauka nas je naučila, nasuprot intuicije,
da su naizgled čvrste stvari, kao što su kristali i kamenje,
zapravo skoro potpuno sačinjeni od praznog prostora.
Poznati primer je da je jezgro atoma muva
u sredini sportskog stadiona i da je susedni atom
zapravo susedni sportski stadion.
Dakle, čini se da je najčvršći, najizdržljiviji, najgušći kamen
zapravo skoro ceo prazan prostor, prošaran sitnim česticama
toliko razmaknutim da ne bi trebalo da se računaju.
Zašto je onda kamenje izgledom i na dodir čvrsto i tvrdo i neprobojno?
Kao evolutivni biolog rekao bih ovo: naši mozgovi su evoluirali
da bi nam pomogli u preživljavanju u okviru reda veličina razmera i brzina
u kojima naša tela funkcionišu. Nikada nismo evoluirali da se krećemo
kroz svet atoma.
Da jesmo, naši mozgovi bi verovatno opažali kamenje
kao pune praznog prostora. Kamenje je na dodir tvrdo i neprobojno
našim rukama upravo zato što objekti kao što su kamenje i ruke
ne mogu da prolaze jedan kroz drugi. Stoga je našim mozgovima korisno
da konstruišu ideje kao što su "čvrstoća" i "neprobojnost",
zato što nam takve ideje pomažu da pokrećemo naša tela kroz
svet srednjih razmera kroz koji se krećemo.
Posmatrajući drugi kraj opsega, naši preci se nikad nisu
kretali kroz svemir brzinama bliskim brzini
svetlosti. Da jesu, naši mozgovi bi bili mnogo bolji
u razumevanju Ajnštajna. Želim da imenom "Srednji Svet" nazovem
okolinu srednjih razmera u kojoj smo evoluirali
sposobnost da delamo -- nepovezano sa Srednjom Zemljom.
Srednji Svet. (Smeh)
Mi smo evoluirani stanovnici Srednjeg Sveta, i to ograničava
šta smo sposobni zamisliti. Intuitivno vam je lako
poimanje ideja kao što je, kada se zec kreće svojevrsnom
srednjom brzinom kojom se zečevi i ostali objekti Srednjeg Sveta kreću,
i udari u drugi objekat Srednjeg Sveta, kao što je kamen, onesvestiće se.
Hteo bih predstaviti majora generala Alberta Stablbajna III,
komandira vojne obaveštajne službe 1983.
Zurio je u svoj zid u Arlingtonu u Virdžiniji i odlučio da uradi to.
Ma koliko zastrašujuće loši izgledi bili, on će proći u susednu kancelariju.
Ustao je i pomerio se ispred svog stola.
Od čega su atomi uglavnom sačinjeni? pomislio je. Međuprostora.
Zakoračio je. Od čega sam ja sačinjen? Od atoma.
Ubrzao je korak, skoro do lakog trka.
Od čega je zid sačinjen? Od atoma.
Sve što treba da uradim je da spojim međuprostor.
Zatim je general Stablbajn jako lupio nosom zid
svoje kancelarije. Stablbajn, koji je bio komandir 16 000 vojnika,
je bio zbunjen svojim konstantnim neuspehom da prođe kroz zid.
On je uveren da će ta sposobnost jednog dana biti uobičajen alat
vojnog arsenala. Ko bi se usudio izazivati vojsku koja bi bila
u stanju uraditi to? To je iz članka u Plejboju,
koji sam čitao pre neki dan. (Smeh)
Nemam razloga da sumnjam u njegovu istinitost; Plejboj sam čitao
zato što je objavio i moj članak. (Smeh)
Nepotpomognutoj ljudskoj intuiciji obrazovanoj u Srednjem Svetu
je teško da poveruje Galileu kada nam kaže
da će težak i lak objekat, ako zanemarimo otpor vazduha,
pasti na zemlju u istom trenutku.
I to je zato što je u Srednjem Svetu otpor vazduha uvek prisutan.
Da smo evoluirali u vakuumu, očekivali bismo da će oba
pasti na zemlju istovremeno. Da smo bakterije,
konstantno udarane toplotnim kretanjima molekula,
bilo bi drugačije,
ali mi, stanovnici Srednjeg Sveta, smo previše veliki da primetimo Braunovo kretanje.
Na isti način gravitacija dominira našim životima
dok smo skoro potpuno nesvesni sile površinskog napona.
Mali insekt bi zamenio mesta ovim prioritetima.
Stiv Grend -- na levoj strani slike,
Daglas Adams je na desnoj -- Stiv Grend je u svojoj knjizi,
"Nastajanje: život i kako ga stvoriti", izrazito oštar
prema našoj zaokupljenosti samom materijom.
Težimo mišljenju da su samo opipljive, materijalne stvari
zapravo stvari uopšte. Talasi elektromagnetnih fluktuacija
u vakuumu deluju nestvarno.
Viktorijanci su mislili da talasi moraju biti talasi u nekom materijalnom medijumu --
etru. Ali nama je pomisao na stvarnu materiju utešna samo zato
što smo evoluirali da preživimo u Srednjem Svetu,
gde je pojam materije korisna zamisao.
Vir, za Stiva Grenda, je stvar bazirana u realnosti
koliko i kamen.
U pustinjskoj ravnici Tanzanije, u senci vulkana
Ol Donjo Lengai, nalazi se dina od vulkanskog pepela.
Divna stvar je to što se pokreće celom masom.
Stručan naziv za to je barhan, i cela dina
se kreće pustinjom ka zapadu
brzinom od oko 17 metara godišnje.
Stalno održavajući oblik polumeseca, kreće se u pravcu rogova.
Ono što se dešava je da vetar nanosi pesak
uz blažu padinu na drugoj strani, a zatim,
kako zrno po zrno stiže do vrha strmine,
ono stepenasto pada dole, u unutrašnjost "polumeseca",
i tako se cela dina u obliku rogova kreće.
Stiv Gren ukazuje na to da smo Vi i ja zapravo
više nalik talasu nego nepromenljivoj stvari.
On Vas poziva, čitaoca, da se "setite nekog događaja
iz Vašeg detinjstva -- nečeg čega se sećate jasno,
nečeg što možete videti, osetiti, možda čak i pomirisati,
kao da ste zaista tamo.
Naposletku, Vi ste zaista i bili tamo u to vreme, zar ne?
Kako biste se inače sećali toga?
A sada sledi najveće iznenađenje: Vi niste bili tamo.
Nijedan atom koji je u Vašem telu danas nije bio tamo
kada se taj događaj dogodio. Materija protiče od mesta do mesta
i za trenutak se sjedinjuje čineći Vas.
Šta god da ste, dakle, niste materija
od koje ste sačinjeni.
Ako se ne naježite od toga, čitajte iznova
dok se to ne desi, veoma je važno."
Stoga "zbilja" nije reč koju bismo trebali izgovarati sa običnim samopouzdanjem.
Da neutrino ima mozak,
koji je evoluirao u precima veličine neutrina,
on bi rekao da je kamenje zbilja sačinjeno od praznog prostora.
Mi imamo mozgove koji su evoluirali u precima srednje veličine
koji se nisu mogli kretati kroz kamenje.
"Zbilja" za životinju je ono što je njenom mozgu potrebno
da bi pomoglo preživljavanju,
i zato što različite vrste žive u različitim svetovima,
postojaće veliko mnoštvo različitih zbilja.
Ono realnog sveta što mi vidimo nije svet kakav zaista jeste
već model sveta, sređen i podešen od strane naših čula,
ali načinjen takvim da bi bio koristan za delanje u realnom svetu.
Priroda modela zavisi od vrste životinje koju predstavljamo.
Životinji koja leti je potreban drugačiji model
od one koja hoda, penje se ili pliva.
Mozak majmuna mora imati program sposoban za predstavljanje
trodimezionalnog sveta stabala i grana.
Krtičin program za pravljenje modela njenog sveta
će biti podesan za upotrebu u podzemlju.
Mozgu gazivode uopšte nije potreban 3D program,
budući da živi na površini bare,
u pljosnatoj zemlji Edvina Abota.
Razmišljao sam o tome da li slepi miševi mogu da detektuju boje svojim ušima.
Model sveta potreban slepom mišu za kretanje
u tri dimenzije i hvatanje insekata
mora biti prilično sličan modelu sveta potrebnog bilo kojoj ptici koja leti,
ptici koja leti danju kao što je lasta, za obavljanje
iste vrste zadataka.
Činjenica da se slepi miš koristi ehom u mrklom mraku
da bi uneo trenutne vrednosti promenljivih u svoj model,
dok lasta koristi svetlost, je od sporedne važnosti.
Čak sam nagovestio da slepi miševi koriste percipirane nijanse, na primer crvenu i plavu,
kao oznake, sopstvene oznake za neke korisne aspekte ehoa --
možda akustičku teksturu površina, krznenu ili glatku i tome slično,
na isti način na koji laste, i mi, koristimo te
percipirane nijanse -- crvenu i plavu itd. --
da označimo duge i kratke talasne dužine svetlosti.
Ne postoji ništa inherentno što čini crvenu bojom duge talasne dužine.
Poenta je da priroda modela zavisi od toga
kako će biti korišten, a ne modalnošću uključenih čula.
Dž.B.S. Holdejn je i sam rekao par stvari o životinjama
čijim svetom dominira miris.
Psi su u stanju da razlikuju dve veoma slične masne kiseline, izuzetno razređene:
kaprilnu kiselinu i heksanoičnu kiselinu.
Vidite, jedina razlika je da jedna ima dodatan par
ugljenikovih atoma u svom lancu.
Holdejn je smatrao da bi pas verovatno bio u stanju da poređa kiseline
po njihovoj molekularnoj masi mirišući ih,
kao što je čovek u stanju da složi više klavirskih žica
po njihovim dužinama slušajući tonove koje proizvode.
Postoji još jedna masna kiselina, dekanoična kiselina,
koje je nalik na ostale dve,
sem što ima još dva ugljenikova atoma.
Možda pas koji se nikad nije susreo sa dekanoičnom kiselinom
ne bi imao veći problem da zamisli njen miris nego što mi imamo da
zamislimo trubu, recimo, koja svira ton za jedan viši
nego što smo ikada čuli trubu kako svira.
Možda psi i nosorozi i ostale životinje orjentisane na miris
mirišu "u boji". Taj argument bi bio
potpuno isti kao onaj za slepe miševe.
Srednji Svet -- područje veličina i brzina
u kojem se intuitivno osećamo udobno zahvaljujući evoluiranju unutar njega --
je pomalo nalik uskom opsegu elektromagnetnog spektra
koji vidimo kao svetlo različitih boja.
Slepi smo za sve frekvencije van tog opsega,
osim ako koristimo instrumente kao pomoć.
Srednji Svet je uski opseg realnosti
koji mi smatramo za normalan, nasuprot čudnovatosti
veoma malog, veoma velikog i veoma brzog.
Mogli bismo napraviti sličnu skalu neverovatnih stvari;
ništa nije potpuno nemoguće.
Čuda su događaji koji su izuzetno neverovatni.
Mermerna statua bi mogla da nam mahne svojom rukom; atomi koji čine
njenu kristalnu rešetku ionako svi osciluju napred-nazad.
Zato što ih ima veoma mnogo,
i zato što nisu usaglašeni međusobno
po pitanju prioritetnog pravca kretanja, mermer,
kako ga vidimo u Srednjem Svetu, ostaje nepomičan.
Ali atomi u ruci bi slučajno mogli da se pokrenu
u istom pravcu u istom trenutku, i opet, i opet.
U tom slučaju, ruka bi se pomerala i mi bismo je videli kako nam maše
u Srednjem Svetu. Šanse da se to dogodi, naravno, su toliko male
da ako biste počeli da pišete nule u trenutku
nastanka univerzuma, ne biste napisali
dovoljno nula ni do današnjeg dana.
Evolucija u Srednjem Svetu nas nije spremila za baratanje
malo verovatnim događajima; ne živimo dovoljno dugo.
U ogromnom prostranstvu astronomskog prostora i geološkog vremena,
ono što se čini neverovatnim u Srednjem Svetu
se može ispostaviti da je neizbežno.
Jedan od načina da mislite o ovome je prebrojavanje planeta.
Mi ne znamo koliko planeta zaista postoji u univerzumu,
ali 10 na dvadeseti ili 100 milijardi milijardi je dobra procena.
To nam daje dobar način da izrazimo našu procenu
neverovatnosti života.
Mogli bismo istaći neke od bitnih tačaka
duž spektra neverovatnosti, koji može biti nalik
elektromagnetskom spektru koji smo malopre spomenuli.
Da je život nastao samo jednom na bilo kojoj --
kada -- kada bi život mogao -- mislim, život bi mogao nastati jednom po planeti,
mogao bi biti izuzetno uobičajen, ili bi mogao nastati jednom po zvezdi,
ili jednom po galaksiji ili možda samo jednom u celom univerzumu,
u kom slučaju bi to moralo biti ovde. I tamo negde
bi postojala šansa da se žabac pretvori u princa
i slične takve magične stvari.
Ako je život nastao samo na jednoj planeti u celom univerzumu,
ta planeta mora biti naša planeta, budući da upravo pričamo o tome.
To znači da ako želimo da se poslužimo time,
možemo uzeti kao pretpostavku hemijske procese u nastanku života
koji imaju malu verovatnoću, oko jedan u 100 milijardi milijardi.
Ne mislim da ćemo morati da se poslužimo time,
zato što smatram da je život veoma uobičajena pojava u univerzumu.
A kada kažem veoma uobičajena, to i dalje može da bude dovoljno retko
da nijedno ostrvo života nikad ne otkrije drugo,
što je tužna misao.
Kako interpretirati "neobičnije nego što možemo pretpostaviti"?
Neobičnije nego što u principu može biti pretpostavljeno,
ili samo neobičnije nego što mi možemo da pretpostavimo, s obzirom na ograničenja
evolutivnog učenja našeg mozga u Srednjem Svetu?
Možemo li, treningom i vežbom, osloboditi sami sebe
Srednjeg Sveta i postići neku vrstu intuitivnog,
kao i matematičkog, razumevanja veoma malog
i veoma velikog? Iskreno, ne znam odgovor.
Pitam se da li bismo mogli pomoći sami sebi da razumemo, recimo,
kvantnu teoriju, ako bi nam deca odrastala uz kompjuterske igre,
počevši od ranog detinjstva, koje bi imale neku vrstu
izmišljenog sveta gde kuglice prolaze kroz dva proreza na zaklonu,
svet u kojem su čudna dešavanja kvantne mehanike
uveličana kompjuterskim izmišljenim svetom,
tako da postanu bliska na skali dešavanja Srednjeg Sveta.
I, slično, relativistička kompjuterska igra u kojoj
objekti na ekranu prikazuju Lorencovo skraćenje dužine, i tako dalje,
da pokušamo da počnemo da razmišljamo na taj način --
da deca počnu da razmišljaju na taj način.
Želeo bih da završim primenom ideje o Srednjem Svetu
na našu percepciju jedni drugih.
Većina naučnika danas smatra da je ispravna mehanička predstava uma:
takvi smo kakvi smo zato što je naš mozak ispovezivan tako kako jeste;
naši hormoni su takvi kakvi jesu.
Bili bismo drugačiji, naše ličnosti bi bile drugačije,
da su naša nervna anatomija i naša fiziološka hemija drugačije.
Ali mi naučnici nismo dosledni. Da smo dosledni,
naša reakcija na osobu koja se loše ponaša, na primer ubicu dece,
bi trebala da bude nešto kao, ovaj primerak ima faličnu komponentu;
potrebno ga je popraviti. To nije ono što kažemo.
Ono što kažemo -- a tu uključujem i najoštrije zagovornike mehaničke predstave među nama,
što sam verovatno i sam --
ono što kažemo je, "Zlo čudovište, zatvor je previše dobar za tebe."
Još gore, tražimo osvetu, na taj način verovatno podstičući
sledeću fazu u narastajućem krugu protiv-osveta,
što primećujemo, naravno, po celom svetu današnjice.
Ukratko, kada razmišljamo kao akademici,
posmatramo ljude kao razrađene i komplikovane mašine,
kao kompjutere ili automobile, ali kada se vratimo posmatranju stvari iz ljudske perspektive
ponašamo se više kao Bazil Folti, koji je, sećamo se,
razlupao svoj auto da bi ga naučio pameti kada ovaj nije hteo da se upali
na sladokusačko veče. (Smeh)
Razlog zašto personifikujemo stvari kao što su automobili i kompjuteri
je da kao što majmuni žive u svetu od drveta
i krtice žive u podzemnom svetu
i gazivode žive u pljosnatom svetu dominiranom površinskim naponom,
mi živimo u društvenom svetu. Plivamo kroz more ljudi --
društvenoj verziji Srednjeg Sveta.
Evoluirali smo tako da pokušavamo da predvidimo ponašanje drugih ljudi
tako što smo postali brilijantni, intuitivni psiholozi.
Tretiranje ljudi kao mašina
možda jeste naučno i filozofski tačno,
ali opterećuje i troši previše vremena
ako želite da predvidite šta će ta osoba uraditi sledeće.
Ekonomično korisni način da modelujemo osobu
je da je tretiramo kao odlučno biće sa zacrtanim ciljevima,
sa zadovoljstvima i bolovima, željama i namerama,
osećajem krivice, dostojno prekora.
Personifikacija i umetanje svesne namere
je toliko brilijantno uspešan način za modelovanje ljudi
da nije nikakvo čudo što isti program modelovanja
često preuzima kontrolu kada pokušavamo da razmišljamo o entitetima
za koje taj postupak nije adekvatan, kao Bazil Folti sa svojim autom
ili kao milioni obmanutih ljudi sa univerzumom kao celinom. (Smeh)
Ako je univerzum neobičniji nego što možemo pretpostaviti,
da li je to samo zato što smo odabrani prirodnom selekcijom da pretpostavljamo
samo ono što nam je trebalo da bismo preživeli
pleistocensku epohu u Africi?
Ili su naši mozgovi toliko sposobni proširenju i prilagođavanju da možemo
da istreniramo sami sebe da promenimo tok sopstvene evolucije?
Ili, naposletku, postoje li neke stvari u univerzumu toliko neobične
da nikakva filozofija bića, koliko god božanskih, ne bi bila u stanju da ih zamisli?
Puno vam hvala.