Tip:
Highlight text to annotate it
X
Tranzicija potiče kreativnost ljudi na ulicama
kako bi nadišli svoje razlike
i najbolje iskoristili vlastite resurse, energiju i duh.
Ne radi se o pokušaju promjene ponašanja,
već o postavljanju struktura koje će biti dostupne kada budu potrebne.
Kada zamijetimo da su potrebne, bit će dostupne.
Za mene je tranzicija pomak prema ekonomiji
u kojoj sve ima svoje mjesto, vrijednost i svrhu.
To uključuje okoliš, ali i ljude.
Za mene tranzicija je uključivanje zajednice,
izgradnju zajednice i pomaganje.
Svakome je stalo do vlastite zajednice, stoga svatko može nešto ponuditi,
Sviđa mi se ta uključenost. Za mene je to svrha tranzicije.
Za mene je tranzicija maštanje kako bi naša zajednica izgledala
za 20, 30, 50 godina u budućnosti, nakon što smo
stvarno dobro odradili stvaranje nečega što je sveobuhvatno, što buja,
gdje su ljudi sretni i naš način života održiv,
a zatim smišljanje što danas možemo napraviti da nas dovede do toga.
Ljudi su rekli "Što je to što smo našli? Nafta?"
"Gle, može biti korisno." I tako su je počeli koristiti.
I onda, "Pa stvarno je korisno." Tako da su je počeli koristiti sve više.
Mi povećavamo količinu nafte koju koristimo,
a istovremeno količina dostupne nafte ubrzano opada.
To stvara veliki problem.
Svi staklenički plinovi, poput ugljičnog dioksida
koji izlazi kod izgaranja, odlaze gore, u zrak.
Zarobljava toplinu sunca, zadržava je i ne dozvoljava joj izlazak,
vraća je nazad, i tako zagrijava Zemlju.
To će uzrokovati nestabilno vrijeme, opći porast temperature,
polovi će se otopiti, razina mora će porasti, poplavit će zemlju
i stvoriti opći klimatski kaos.
Naftni vrhunac je povezan s još jednim problemom - ekonomskom krizom.
Ekonomska kriza je propadanje ekonomije.
Za ekonomski rast potrebni su potrošači.
Potrebne su i stvari koje će potrošači kupovati.
Te stvari se izrađuje u tvornicama.
Tvornice trebaju jeftinu energiju, poput nafte.
Kako ne dobivaju jeftinu energiju zbog naftnog vrhunca,
stvari postaju skuplje i manje potrošača ih kupuje
i ekonomija opada.
Ono što ljudi u tranziciji žele jest da imamo održivu ekonomiju
umjesto one koja neprestano raste i opada,
jer ekonomija koju imamo danas
mogla bi napraviti bilo kada "boom!" i samo nestati.
ali ako imamo održivu ekonomiju, to se neće dogoditi.
Svi mi trebamo tranziciju, ovako ili onako, ali treba nam vodič.
Naša kultura je toliko izrazito potrošačka
i toliko smo nesvjesni onoga što se događa u svijetu,
da nam je za promjene potrebna podrška.
Tako da nas u tranziciji zajednica podržava.
Način na koji živimo nije održiv.
Ovo je alternativa potrošačkom načinu življenja
koji je sve više i više neodrživ.
To je put prema stvaranju svijeta u kojem su ljudi povezaniji,
sami sa sobom, međusobno i s prirodnim svijetom oko sebe.
Svi mogu osjetiti da mogu nešto ponuditi i pridonijeti.
To nije nešto što mogu i znaju samo nekakvi stručnjaci.
Stvarno osjećam da sam dobio zamah i pravi osjećaj svrhe u životu.
Zabavno je, korisno i zaista jako lijepo
stvarno dobro upoznavati ljude i razgovarati o istinskim problemima.
Uživam razgovarati s ljudima, pomagati i graditi moju zajednicu.
TRANZICIJSKE INICIJATIVE ŠIROM SVIJETA
900 REGISTRIRANIH INICIJATIVA I PREKO 1800 U SVIJETU
Tranziciju započinje grupa ljudi koja se okuplja,
a ta grupa može nastati na razne načine.
Mogu biti grupe koje već djeluju pod nekim drugim nazivom
ili grupa poznanika koja još ništa zajedno ne radi.
Grupa s nekog događaja ili kafića koja kaže, "Zašto ne bismo pokrenuli tranziciju?"
To inicijalno povezivanje i formiranje grupe
je sjeme cijeloga procesa.
Prvi događaj bio je 3. travnja. Pojavilo se osam osoba.
Na drugi događaj došla je jedna osoba.
Kad sam došla kući moj muž je suosjećao sa mnom zbog slabog odaziva.
Pogledala sam ga i rekla, "U krivu si."
"Tko god da dođe, prava je osoba."
U tranziciji postoji izreka da "tko god da dođe, prava je osoba".
Bila sam vrlo skeptična... "Da, naravno."
i moram priznati da se pokazalo da je to tako.
Od osmero osoba koje su došle na prvi sastanak
četvero su sada u početnoj grupi Tranzicijskog Waylanda.
I ona osoba koja se jedina pojavila također.
Na zadnjem okupljanju, u knjižnici, bilo nas je desetak, uglavnom iz Tranzicijskog Waylanda.
Razgovarali smo duboko u noć.
Knjižničar nas je morao izbaciti jer se nismo mogli prestati.
Izlazila sam i znala da je to posljednji sastanak kojega sam sama organizirala.
Hodala sam kao po oblacima zbog spoznaje da imamo grupu.
Promatrajući što tranzicijske grupe rade,
tijekom ovog petogodišnjeg eksperimenta u kojem sudjelujemo,
zamijetili smo da prolaze kroz razne faze.
PRVA FAZA: POČETAK
Prva faza je "početak"; to je kreativna, zaigrana, uzburkana faza
kada prikazujete filmove, postavljate plakate, organizirate događanja,
radite na podizanju svijesti, stvarate temelje nečega što će prerasti u tranzicijsku inicijativu.
Tada je možda ni ne zovete Tranzicijski Gdjegod.
Moss Side je središnji dio grada.
Gusto je naseljen i multi-kulturalan,
i na ružnom glasu kao britanski Bronx.
A zato što je gusto naseljen,
možeš vrlo brzo proći cijeli niz kuća.
Ako netko nije kod kuće, samo nastaviš dalje.
Prodavao sam izolaciju prozora kucajući na vrata.
Tako sam radio i za energetsku firmu.
Zato sam imao samopouzdanja u kucanju na vrata.
Mislio sam, "Znam da mogu pokucati, biti uvjerljiv i ostaviti dobar dojam".
U tranziciju vjerujem više nego u ono što sam prije radio,
pa mi je i to povećalo samopouzdanje; pomislio sam,
"Zapravo, mogao bih puno napraviti za tranziciju kucajući na vrata".
Mislim da kucanjem na vrata dobivamo bitno drukčije reakcije
nego kod drugih načina podizanja svijesti.
Znate, to je igra brojeva.
Većina se ne uključi pa samo trebate ići dalje.
"Kako vas je najbolje kontaktirati?"
"Stalno sam doma. Svaki dan."
"Dobro, zapisat ću."
Ali Mohamed, jedan iz naše inicijalne grupe koga sam upoznao kucajući na vrata,
koliko znam, nikada prije nije bio uključen u neku vrstu rada s okolišem.
Kada sam upoznao Joela nisam mislio, "To što on radi je odlično."
Bio sam otvoren i slušao što mi govori, posebno kad je spomenuo Moss Side.
Osjetio sam da je to povezano s našom zajednicom, pa sam ga počeo slušati.
Kucanje na vrata smatrao sam uzbudljivim načinom uključivanja novih ljudi
koji prije nisu bili uključeni u aktivnosti zaštite okoliša.
Dobro je poznavati svoje susjede.
Ukoliko ti se nešto dogodi, susjed ti može pomoći.
Tim kucanjem na vrata gradimo odnos s našom zajednicom.
Ako ga gradimo, naša je zajednica dobro zaštićena,
ljudi se međusobno poznaju i mogu si pomagati.
JOEL JE POKUCAO NA VIŠE OD 1420 VRATA
TRANZICIJSKI MOSS SIDE NA SVOJEM POPISU SADA IMA 237 OSOBA
DVIJE TREĆINE UVRŠTENO JE KUCANJEM NA VRATA
Ne postoji jedan ispravan način za tranziciju.
Možete početi s inicijalnom grupom i prvo što ćete raditi
može biti program podizanja svijesti.
Dijelit ćete letke, plakate i prikazivati filmove.
Drugi način je da nekolicina ili samo jedna osoba
pokrene program podizanja svijesti,
krene, prikazuje filmove, poveže se s drugim organizacijama,
i tome slično.
Zatim iz tog programa podizanja svijesti nastaje inicijalna grupa.
Nema pravog načina. Ispravno je ono što je najbolje u vašem mjestu.
Zemlja na kojoj živimo pripada našim unucima.
Moramo živjeti od onoga što nam daje, bez uništavanja i ovisnosti o drugim regijama.
Aldeia das Amoreiras je naša zemlja i moramo njom održivo gospodariti.
Prvi je korak... sanjariti.
Koji je vaš san za selo i kako izgleda vaše selo iz snova?
Selo nije malo ali je gotovo prazno.
Starci umiru. Mladi nalaze svoj put na drugim mjestima.
U selu je desetak staraca i to je sve.
Mislim da bismo trebali imati dobre međusobne odnose,
to nam sada nedostaje. Da se dobro slažemo
i pomažemo si u svemu, najbolje što znamo.
Moj san? Znaš li kakav je?
Mjesto gdje liječnik može doći.
Jer ja uskoro neću moći ići gore.
To je bio moj san.
Imati nešto više za djecu.
Poput parka ili igrališta.
Već misli o bebi!
Imati trgovine tako da ne moramo
ići kupovati u Ourique.
Znaci više trgovina u selu?
Da. Mala trgovina u selu.
Sve je očišćeno.
Počišćena dvorišta.
Bilo bi odlično kada bi samo neki od snova
u selu bili ostvareni. To bi bilo jako dobro
jer selo to baš treba,
biti dinamičnije i održivo.
To je nešto zaista potrebno.
ODRŽIVO SELO AMOREIRAS VEĆ JE OSTVARILO NEKE SVOJE SNOVE
OČISTILI SU I OSLIKALI CIJELO SELO
NAPRAVILI SU LOKALNU TRŽNICU
I SASTAJU SE KAKO BI RAZGOVARALI
O BRIZI ZA DJECU I ZDRAVLJE
Vizija budućnosti je kao da ste pred sebe bacili magnet ili vrtlog
koji vas počne privlačiti u svome smjeru.
Velika je moć takvog postupka.
Ako imamo viziju zajednice koja buja, u kojoj se ljudi osjećaju uključeno,
imaju osjećaj dobrobiti, onda temelj našeg načina življenja treba biti tako postavljen.
Najveći put i najveća tranzicija koju trebamo napraviti
jest ona iznutra.
Naše razumijevanje kako stvoriti dobrobit,
a to se ne postiže nagomilavanjem stvari.
Mi trebamo kulturu koja podupire stanje dobrobiti kod ljudi.
Razmatramo što se događa unutar nas, čega smo svjesni.
Počinjemo osjećati i ono što se događa a da nismo svjesni,
te koliko to što se u nama događa
oblikuje naše međusobne odnose
i ono što činimo u svijetu.
Razmatramo "Kako ljudsko biće funkcionira iznutra?"
Stvorili smo svijet koji se usmjerava na konkurenciju,
na uzimanje koliko god možeš,
sustizanje onih koji imaju više od nas
i često drugu osobu ili nekoga tko se razlikuje od nas
doživljavamo kao prijetnju -
to dolazi iz našeg stanja svijesti i onoga što se zbiva unutar nas.
Dok to ne osjetimo i prihvatimo,
dok ne pogledamo što se zbiva i ne poradimo na tome,
to će se i dalje izražavati u svijetu.
DRUGA FAZA: PRODUBLJIVANJE
Drugu fazu zovemo "produbljivanje"
i u njoj iznenada shvatite,
"Pa mi smo sada Tranzicijski Gdjegod - postajemo organizacija,
moramo sve to malo strukturirati i formalizirati."
To se razlikuje od početne faze. Imate osjećaj da postajete organizacija.
NE TREBATE ORGANIZACIJU DA BISTE PROMIJENILI SVOJE SUSJEDSTVO
URBANA FARMA AVENIJE WHITNEY KRAJ PITTSBURGHA STVARA PROMJENE BEZ "TRANZICIJE"
Tražio sam mjesto za blog. Kad sam naišao na Tranziciju,
vidio sam da rade s istim "alatima" koje sam i ja želio primijeniti,
shvatio sam da kod njih postoji puno znanja i želio sam iskoristiti taj izvor.
Vidio sam da je i permakultura uključena,
a to me zanimalo i pokušavao sam je integrirati u urbana područja.
Tranzicija je bila kao vrhunac onoga što me zanima, sve na jednoj web stranici.
Dosta je teško pronaći takve ljude.
Mislio sam da nikoga mojih godina ne zanima vrtlarenje,
a web stranica Tranzicijskog Pittsburgha i sve s njom povezano, pokazalo mi je da
postoje ljudi koji se bave vrtlarenjem, što se nekada smatralo "ženskim" hobijem.
Sada mogu slušati heavy metal, oblačiti se kao panker, vrtlariti i biti cool.
Nalazimo se u Wilkinsburgu, Pennsylvania, predgrađu Pittsburgha,
uništenom krajoliku u svakom pogledu.
Ujutro najprije napravimo provjeru napuštenih kuća
i pogledamo ima li skvotera, tako da možemo djelovati u sigurnosti.
Obići ćemo žutu kuću. Ovdje je 20% posjeda napušteno.
Zdravo, zdravo? Ima li koga?
POSTAT ĆEŠ NEŠTO VELIČANSTVENO. NASTAVI.
Dobra je vijest da ovdje nema nikoga.
Ovo je Urbana farma avenije Whitney.
Ovdje su prije pet, šest godina bile kuće a onda su spaljene.
Sve što ovdje uzgojimo uglavnom dajemo besplatno ili darujemo banci hrane.
Susjedi znaju da su dobrodošli
ubrati si voće i povrće kad god žele.
Kada su Chris i Carly stigli u aveniju Whitney,
to je bila ulica napuštenih kuća i starih, neiskorištenih posjeda.
Oni su cijelu ulicu uljepšali, sami.
Ljudi su počeli cijeniti ono što jedu.
Neki su ljudi iz ulice bili gladni,
mogli su otići do toga vrta ubrati nešto za jelo.
Radimo i s djecom iz susjedstva.
Tu je bilo puno djece u velikim problemima,
htjeli smo ih nekako uposliti i ovo je postao naš način.
Kad sam počeo ovamo dolaziti rekao sam, "Ovo je bez veze!"
I dalje je... ali drži me podalje od nevolja.
Bilo je djece u ulici koja su loše utjecala na Brandona.
Oponašao je djecu koja su imala loš utjecaj na njega.
Kad su se ta djeca odselila, a Chris i Carly su mu dali projekte na kojima će raditi,
ispostavilo se da je jako dobro dijete.
Kada berete hranu iz vrta, što činite s njom?
Kao kukuruz?
Sve.
Prodali smo je.
Zaista? Gdje ste je prodali?
Tamo.
Hoćeš li me odvesti tamo?
Može.
Tu stanemo pored prolaznika.
Pitamo ih žele li košaru rajčica, patlidžana ili kukuruz.
Ako kažu ne, ti kažeš, "Hvala i ugodan dan."
Volimo klinca. On mi je poput sina.
Želim ga naučiti sve što ne dobiva kod kuće.
Jedan od glavnih razloga ovome što se dogodilo u Wilkinsburgu,
zapravo je nestanak očeva.
Većina očeva ove djece ili je u zatvoru, ili su bili ubijeni,
ili su samo nestali.
Imali smo bande. Kad god bi se FBI pojavio da ih zaustavi,
to je značilo da su odjednom pozatvarali 60, 70 ljudi i do 20 godina,
svi su bili muškarci, većina i očevi.
STOP PREDRASUDAMA
Moj dugoročni cilj je pokrenuti više ovakvih vrtova oko Wilkinsburga
kako bi se ljudi mogli prehraniti.
Prema ovom uzoru može se napraviti vrt u svakoj ulici Wilkinsburga.
Svaka ulica ima bar jedan posjed na kojemu je kuća srušena.
Vrlo je jednostavno.
Volio bih da svaka ulica u Wilkinsburgu ima mali vrt.
Na neki način im valjda pokazujem održivost,
ali mislim vam nitko u ovoj ulici prije dvije godine
ne bi znao reći što je održivost.
Promijenilo je susjedstvo tako da svi u Wilkinsburgu zavide našoj maloj ulici.
Svi žele stanovati u aveniji Whitney. To je najbolja ulica u Wilkinsburgu.
Plačem. Rasplakali ste me!
Ponosna sam na sebe.
Jer kada se okupi moja obitelj, ponosna sam gdje živim.
I to me promijenilo.
Praktične projekte tranzicijske grupe često započinju s hranom.
Jer ne trebate nikoga čekati da krenete.
Ne treba vam dozvola, nije vam potrebno financiranje.
Ako želite podići vjetrenjaču u predgrađu, to bi moglo potrajati pet do šest godina.
Možete početi s dijeljenjem vrtova, saditi, uzgajati u kontejnerima na prozoru...
to možete pokrenuti brzo i jednostavno. Skoro uvijek vidimo
da su lokalni projekti uzgoja hrane ono što tranzicijske inicijative
najprije rade i da oko toga stvaraju početni zamah.
Nalazimo se na stanici Kilburn na liniji Jubilee.
Prije četiri mjeseca ove su gredice bile prazne.
Pitali smo podzemnu željeznicu, "Možemo li tu nešto zasaditi?"
Htjeli smo voće i povrće da bismo pokazali kako ga je lako uzgajati bilo gdje.
Mislimo da je ovo jedina postaja u Londonu na kojoj se uzgaja voće i povrće.
Imamo čak i stablo jabuke.
Ove se gredice se nalaze na jako prometnom mjestu, tu svakodnevno prolazi 12000 ljudi.
Sviđa nam se ideja da putnik može sići s vlaka
i ubrati jagodu ili rajčicu i pojesti je na putu kući. To je fantastično!
Otišli smo do Gradskog ureda za promet i pitali možemo li tu uzgajati hranu.
Isprva su malo malo nervozno reagirali.
"Ne želimo uzgajati hranu, ali možete posaditi cvijeće."'
Naš prvi pokušaj bio je pomalo obeshrabrujući.
Kad smo otišli na sastanak sa njima, predstavili su nam "Podzemnu u cvatu",
i rekli da bismo mogli to napravili u natjecanju "Podzemna u cvatu."
Pregledali smo kategorije kako bismo odlučili u kojoj se želimo prijaviti.
Bili su iznenađeni što postoji kategorija "uzgajaj svoju hranu".
Pokazali smo im i rekli, "To hoćemo. Imamo jedno stablo jabuke i nešto sjemena povrća."
Nisu ni znali da smiju uzgajati hranu na svojim postajama.
Isplati se biti uporan jer ponekad, kao i s drugim stvarima,
ovisi o osobnostima koje su uključene.
Netko možda neće htjeti riskirati, dok drugi budu stvarno uzbuđeni,
tako da ovisi s kakvim osobama razgovarate, u bilo kojoj organizaciji.
Drukčiji način gledanja na neko mjesto.
Deset godina živim tu, i vidjeti to mjesto u drugom svjetlu...
Ovo je prvi puta da sam napravila nešto što me povezalo s drugima na ovome području.
To je vrlo uzbudljivo.
Jako je važno u tranziciji odvojiti prostor i vrijeme za proslave.
Postoji ciklus sanjarenja, planiranja i zatim djelovanja,
no treba i proslaviti ono što ste napravili prije nego se vratite u taj ciklus.
TRANZICIJSKI TOOTING PROSLAVIO JE KARNEVALOM SMEĆA
VIŠE OD MILIJUN PLASTIČNIH BOCA I VREĆICA
POLA MILIJUNA AMBALAŽNIH VREĆICA
I TONE DRUGIH MATERIJALA
PRIKUPLJANO JE 6 MJESECI ZA OVU EKSTRAVAGANCIJU!
Slavlje, zahvalnost, sva ta pozitivna komunikacija pomaže nam kao ljudskim bićima
da se osjetimo korisnima i sami sebi vrijednima.
Tamo gdje proslavljamo naša dostignuća,
gdje smo zahvalni za kvalitete koje vidimo jedni u drugima,
tamo raste povjerenje i uživanje u druženju.
No ako smo neprestano pod pritiskom i nemamo za to vremena
jer se odmah bacamo dalje na posao, to je recept za brzo iscrpljivanje.
Dobrodošli na maškare u Tooting!
TRANZICIJA VIŠE NALIKUJE NA ZABAVU NEGO NA PROSVJED
Na svakom sastanku treba biti neko slavlje ili zahvala za napravljeno,
a potrebni su i događaji kojima svjesno proslavljate ono što ste napravili.
Bilo bi vrlo obmanjujuće da ovaj film ostavi dojam
kako tranzicija uvijek funkcionira, da je sve uvijek bajno i sjajno.
Ponekad će se neki projekti, razne inicijative ili cijele organizacije
raspasti u komadiće ili će možda ostati bez žara.
TRANZICIJSKI LANCASTER RASPAO SE ZA GODINU DANA
Možemo imati ružičastu viziju, da ćemo se dobro slagati ako svi imamo isti san,
ali to nije istina. Razlike i sukobi će se uvijek javljati u našim grupama.
Da budem potpuno iskren, bilo je užasno.
Ne želim ulaziti u detalje jer su osobne prirode, ali kraj je bio stvarno užasan.
Bio sam jako povrijeđen onime što je rečeno i vrlo uznemiren zlostavljanjem koje se pojavilo.
Osobno sam bio toliko uznemiren da sam pri kraju postao spreman biti jednako neljubazan.
Zaboga, ako su takvi oni koji žele spasili svijet,
maknite me s ovog planeta. Ne želim biti tu jer nema nade.
Možda smo svi potpuno zavedeni, naivni i pomalo glupi.
Ako možemo proći kroz to i biti otvoreni za učenje, onda ćemo doživjeti preobrazbu,
to nam uistinu može pomoći da idućeg puta napravimo bolje.
Ono što smo naučili, kada je nastala nova grupa, shvatili smo da je najvažnije,
važnije i od spašavanja svijeta, bilo čega, naftnog vrhunca,
da se sudionici usmjere čuti jedni druge te da uzajamno poštuju različita gledišta.
Ne moraju se samo slagati ili biti u stanju reći da se ne slažu,
već trebaju imati tolerancije i odnose među ljudima smatrati najvažnijima.
NOVI TRANZICIJSKI LANCASTER SADA IMA 450 ČLANOVA
NAKON BROJNIH FILMOVA, PREDAVANJA, TRIBINA, ŠTANDOVA, RUČKOVA I FESTIVALA
SLUŽBENO SU "POKRENUTI" U TRAVNJU 2010.
Mislim da "unutarnja tranzicija" upućuje na pristup koji je ljudima stvarno od pomoći,
a to je pružanje međusobne podrške,
stvaranje mjesta na kojima se može razgovarati kako je nositi odgovornosti rada u tranziciji.
Obzirom da nismo firma, nema poslovođa koji bi vas poticali.
Stoga onima koji vode aktivnosti dobro dođe podrška ostalih, drugih ljudi poput vas,
koji mogu čuti što ste naumili i razumiju probleme s kojima se nosite.
Jako je zamorno biti isturen u onome što radite ili se osjećati istureno.
Možete zaboraviti zašto to radite.
Ali ima nešto u povratku emocionalnom izvoru,
što vas podsjeća zašto to radite i vraća vam dodir s vašom motivacijom na jedan dobar način.
Ponovo se osjećate dobro, umjesto da se iscrpljujete.
Mislim da je temelj i da tranzicija svakoga poziva da preuzme vodstvo na drukčijoj razini.
Voditelji raznih projekata mogu se povezati, podržavati se i umrežavati
i možda naučiti neke vještine koje mogu ponijeti vlastitim grupama.
Postoji nešto čarobno u tome i povezuje me s tim zašto to činim.
Sada osjećam da imam snažnu mrežu podrške.
Pretvorilo se u mnogo više nego što sam mogla zamisliti.
TRECA FAZA: POVEZIVANJE
Treća faza je "povezivanje". To je kad ste već krenuli
i počinjete se obraćati široj zajednici,
organizacijama i ljudima s kojima inače ne biste dolazili u doticaj,
mjesnom odboru, lokalnim poduzećima, široj javnosti.
Povezivanje je faza u kojoj projekt dublje ulazi u zajednicu
i postaje značajnijim većem broju ljudi.
U ljeto 2008. održao sam svoje prvo tranzicijsko predavanje u Montevegliu.
Oni koji su došli htjeli su doznati više o tranziciji.
Na prvom sam sastanku bio potpuno šokiran informacijama.
Nakon nekoliko mjeseci, postali smo mnogo svjesniji.
Neki od nas odlučili su se aktivno uključiti u tranzicijsku grupu.
Drugi, poput Umberta i Daniele, umjesto toga odlučili su se kandidirati na lokalnim izborima.
Dobili su izbore, i sada su gradonačelnik i vijećnik za okoliš.
I tako smo dobili mjesni odbor koji je imao dva člana upoznata s tranzicijom.
I ostali imaju jasno viđenje izazova s kojima ćemo se suočiti u narednim godinama.
Kako se uprava mjesta s 5000 stanovnika može nositi s krizom neograničenog rasta,
kraja jeftine nafte i donijeti svoju politiku?
Prva smo sve to zapisali.
I tako je nastala odluka lokalne uprave s prioritetom smanjenja upotrebe
fosilnih goriva donošenjem plana za smanjenje potrošnje energije.
Pitaju nas što smo učinili da bi natjerali političare na tako radikalne odluke?
Najbolje je što nismo trebali nikoga uvjeravati.
Već smo postigli neke važne ciljeve.
Radikalno smo promijenili naše planove urbanog razvoja.
Suradnjom s lokalnom upravom postižemo ono što bi nam inače bilo nemoguće.
Primjerice naš projekt Enescom dovest će do potpisivanja sporazuma između 6 sela u našoj
dolini koji će omogućiti planove smanjenja potrošnje energije za cijelo područje.
Kada su te smjernice podržane pomnim rasuđivanjem
to će povećati otpornost i pomoći nam u napuštanju ekonomije bazirane na nafti.
Činjenica da će cijelo ovo područje zaključiti sporazum čini sve još zanimljivijim.
Taj sporazum je dio programa EU koji se bavi emisijama CO2
i razvojem alternativnih obnovljivih izvora energije.
To dobar alat za tranziciju
jer su građani i lokalna uprava u fokusu.
U Montevegliu vidimo da se ovdje zbiva što i u drugim tranzicijskim gradovima.
Ali uključenost lokalne uprave ubrzava taj proces promjene.
Impresivno je kako sve to izgleda kad se taj odozdo-prema gore tranzicijski pristup
susretne s angažiranom, proaktivnom lokalnom upravom koja želi lokalnu otpornost.
I taj spoj je jako važno i zanimljivo područje koje se pojavilo.
Kako mjesni odbor može najbolje podržati proces tranzicije umjesto da ga vodi?
Kako uvrstiti naftni vrhunac i otpornost u ono što rade?
I kako to dvoje izgleda nakon što se ujedine?
"Zajednička tranzicija" prvotno je zamišljena u Totnesu unutar Tranzicijskog Totnesa
kao način uključivanja stanovnika od ulice do ulice.
Grupa obično nastane tako da netko dođe do ureda ili nas nazove
i kaže nam da bi htjeli pokrenuti novu grupu u svojem susjedstvu.
Oni onda krenu uključivati svoje susjede.
Po tome se naš projekt razlikuje. Mi ne kucamo na vrata.
Oni su ti koji to čine.
Obično se okupi šest do deset susjeda i onda imaju sedam susreta,
ukupno sedam sastanaka. Mi im odradimo prvi sastanak.
Pošaljemo im nekoga da ih uputi u pravom smjeru
i da im postavi raspored za buduće sastanke.
Potom se na idućem sastanku razmatra raspolaganje energijom u kućama,
postoji oko 10-12 praktičnih koraka, niti jedan od njih ne košta.
Usmjereni smo na besplatna ili jeftina rješenja.
Na kraju tog sastanka oni sastave plan djelovanja.
Svatko preuzme dva-tri zadatka koja će obaviti do idućeg susreta.
Mnogo smo toga uspjeli ostvariti,
u uštedi energije i boljem korištenju resursa na planetu,
i sve bez patnje,
uistinu bez patnje, u tome je bit. Bilo je stvarno zabavno.
Obzirom da se sve sagledava na razini ulice, to znači da se može krenuti s promišljanjem
implikacija i kako će izgledati svijet poslije nafte i smanjene emisije ugljika
u malim razmjerima.
Ne radi se o tome da zamislimo cijeli svijet potpuno izmijenjen,
već kako ovaj naš djelić cijeloga svijeta
zamisliti preobražen i iznova stvoren. To je puno prihvatljivije.
Primjena onoga o čemu smo razgovarali donijela je velike promjene.
Radi se više o tome kakvi smo u životu, umjesto onoga što radimo.
Jesmo li svjesni onoga što u životu činimo s energijom, rasipamo li je ili ne,
činimo li najbolje što možemo.
Mislim da je dugoročna korist takvih grupa društvena kohezija.
To su osobe s kojima inače ne bih imala nikakve veze,
tako da nas je to zbližilo.
Mi smo svi vrlo različiti, i to je lijepo.
No zajednička nam je ta spona i to našu grupu održava, radi toga se i dalje sastajemo.
Donijelo je to istinski osjećaj zajedništva na ulice.
DO SADA JE BILO 56 GRUPA,
SA 468 KUĆANSTAVA,
I UKUPNO 1100 OSOBA
SVAKO JE KUĆANSTVO U PROSJEKU UŠTEDJELO 600 FUNTI GODIŠNJE
I SPRIJEČILO ISPUŠTANJE OKO 1,2 TONA CO2 U ATMOSFERU
Vidite tu iskru kreativnosti, i ljudi si uzajamno počnu gledati vrtove na drugi način
i na krovove, uviđajući njihov potencijal.
Mislim da je to promjena koja će se dugoročno održati.
To je društvu potrebno, svima nam je potrebno živjeti u sigurnom svijetu.
Mislim da je ovo početak toga.
Četvrta faza je "izgradnja". Na tome koraku počinjete promišljati strateški
o lokalizaciji mjesta u kojem živite.
Na tom koraku počinjete osnivati energetske firme, lokalnu valutu, socijalna poduzeća...
Tu sve prerasta iz mnoštva ideja u opipljive pomake izgradnje nove lokalne infrastrukture.
Na ovom se mjestu jako dugo nalazila trgovina voćem i povrćem.
Ovdje kupujem najmanje 50 godina.
Zasigurno još od vremena rata, ovo je trgovina voćem i povrćem.
Posao je propadao. Izgledalo je kao da će se zatvoriti.
Razgovarali smo s vlasnikom da preuzmemo i vodimo trgovinu kao zajedničko poduzeće.
Zajedničko vlasništvo bilo je vrlo smišljen potez, vjerojatno iz etičkih razloga,
ali i praktičnih. Htjeli smo da ljudi ovdje kupuju.
Nije bilo boljeg načina nego im ponuditi vlasništvo *** trgovinom?
Što se tiče lokalno uzgojene hrane, to prije nismo radili. Sada smo skroz u tome.
Ljudi navrate i kažu, "Imam šest cvjetača, želite li ih?"
Ako su dobre kvalitete, mi ih uzmemo.
Znam, prelijepa je!
Lokalna rabarbara! Obožavamo to!
Imam čak kupce koji dolaze u trgovinu samo zbog te rabarbare.
To je iz "trokuta rabarbare".
Želimo potaknuti ljude da više uzgajaju, želimo to sve razviti
te pomoći da naša zajednica bude otpornija.
Ovo je novac od prodaje naših proizvoda i recikliramo ga natrag u našu trgovinu.
Očekujem da ćemo više trošiti, to bi bilo normalno!
Stvorili smo veliku vrijednost za zajednicu.
Stvorili smo radna mjesta, omogućili većem broju ljudi da kupuju lokalno.
Poboljšali smo poslovanje ostalih trgovaca našom prisutnošću ovdje,
jer sada više ljudi kupuje lokalno umjesto da se voze do supermarketa.
Troše više novca u drugim trgovinama kao i kod nas, što je odlično.
Uistinu mi je drago da je sve toliko uspješno.
Nije moralo biti ovako, moglo je biti znatno drukčije, siguran sam.
Od samoga početka pekli smo kruh, što je nešto zbilja posebno.
To je stvarno savršen brak. Oba su poduzeća zapravo zadruge.
Pekara je radnička zadruga a mi smo potrošačka zadruga.
Radnička zadruga znači da ste mnogo više povezani s onima s kojima radite.
Imao sam kolege čitavog svog radnog vijeka, ali nije to ista stvar.
Ovo je druga vrsta međupovezanosti.
"HANDMADE BAKERY" SOCIJALNO PODUZEĆE, ZAPADNI YORKSHIRE, UK
Pekaru smo pokrenuli prije nešto više od tri godine.
Uspjeli smo okupiti oko 60 obitelji
koji su kruh plaćali unaprijed, ponekad i do 12 mjeseci.
Što bi se duže pretplatili, veći smo im popust davali.
U zajednici je bilo puno entuzijazma pa smo znali da idemo ka uspjehu.
Onda smo shvatili da nemamo dovoljno prostora u našem odjeljku od 15 m2,
pa smo pomisli da je vrijeme za veliki skok i naš vlastiti prostor.
No nismo imali kapitala, pa smo trebali smisliti kako to financirati.
To nije bila naša ideja, zapravo je Andrew Whitley predložio, kao i drugima,
koncept "obveznica kruha", nizu zajmova naših kupaca i ljudi iz zajednice,
na koje bismo im plaćali kamate od 6.25%, ali u obliku kruha,
što je 2,50 funte tjedno, a to daje jedan kruh tjedno.
I tako dobijete kupce koji samo ovdje kupuju.
Nama je to vrlo povoljan zajam, a njima vrlo dobra stopa povrata.
Takvu kamatu ne možete dobiti za tako malo ulaganje ni kod jedne jače banke.
Ponovno povezivanje s hranom izvrsna je metafora za povezivanje sa svime u životu.
Sada svaki puta kada platimo račune za struju, sav taj novac odlazi iz naše zajednice.
Njegova sposobnost da potakne tranziciju je izgubljena.
Uzbudljivo je vidjeti da zajednice sada osnivaju vlastite energetske firme
tako da se energija stvara, ali korist ostaje u zajednici, novac joj se vraća.
TRANZICIJSKI LEWES ZADRUŽNA IMOVINA, ISTOČNI SUSSEX, UK
Mi smo prva solarna elektrana u vlasništvu lokalne zajednice u Britaniji.
Time se ponosimo.
Solarna elektrana je možda preuveličani naziv za postrojenje od 98 KW snage.
Izračunali smo da je to dovoljno za oko 40 kućanstava s trenutnom potrošnjom.
Nećemo biti u mogućnosti napajati Lewes putem solarnih panela,
no ima mnoštvo drugih načina kako to možemo učiniti.
Prednost je što je lagano, brzo, jeftino, trenutno i neproblematično za projektiranje.
Upitali smo Harveys, pivovaru, jesu li voljni iznajmiti nam krov.
Rekli su da može, u načelu, ako se mi pobrinemo da sve bude legalno.
Imali smo otvorenje u mjestu.
Puno smo oglašavali, bili u lokalnim novinama, tako da svi doznaju za nas.
Novac je počeo pritjecati. Počeli su nam stizati čekovi i prijavnice,
i u vrlo kratkom roku, mislim oko 3 tjedana,
imali smo više nego što je bilo potrebno za financiranje instalacije panela.
To je pravo ulaganje zajednice jer vraća nešto u zajednicu,
sugrađani to shvaćaju, vrlo je jasno. Pored toga dobro je za okoliš,
smanjuje emisiju ugljika, ali u lokalnom je vlasništvu, stanovnici su se okupili da to učine.
To je jako zanimljiv presedan jer ukazuje
da je moć ljudi uistinu učinkovita kod prikupljanja sredstava za projekte u zajednici.
To je dobar predložak za mnoge druge aktivnosti zajednice.
Pokazuje nam da se zajednice povezuju onako kako to prije 10 godina niste mogli zamisliti.
Ako imate pogon obnovljivog izvora energije bilo koje vrste,
država vam plaća za svaku jedinicu električne energije koju proizvedete.
Mi prihod iz tih subvencija akumuliramo
i s tim novcem otplaćujemo početne uplate građana.
Bio je to za nas vrlo težak proces.
Ja sam skladatelj. Nisam poslovni čovjek, ne razumijem se u financije.
Morao sam puno toga naučiti u jako kratkom vremenu. Svi smo morali.
Nitko ne bi trebao ući u ovo sa zabludama o potrebnom trudu, predanosti i vremenu.
Teško je.
Otporne zajednice su budućnost, tamo smo se uputili.
Potrebno je postaviti lokalne strukture koje će moći namiriti potrebe zajednice.
Ovo što radimo kasnije će u nekom obliku biti uzor
ljudima u drugim zajednicama i drugim dijelovima svijeta.
Ekonomiju mjesta u kojem živite
možete zamisliti kao veliku kantu.
U tu kantu ulaze mirovine, plaće, dotacije i drugo.
Ali sada kupnja u supermarketima, plaćanje struje, internetska kupovina, buši rupe u toj kantici.
To znači da naše sakupljeno bogatstvo i sav njegov potencijal curi kroz rupe.
Gdje god nešto curi iz te kante
to je neki lokalni potencijal, prilika mladima za lokalni posao ili obuku.
I stoga podrška energetskim tvrtkama u vlasništvu zajednice,
potpora lokalnoj hrani gdje je dostupna i jačanje dostupnosti gdje nije,
te korištenje lokalnih valuta,
sve su to jako dobri načini zatvaranja rupa u toj kanti.
Brixton je kulturalno najraznolikije mjesto u Britaniji. Jedinstveno je.
Tu žive sve moguće nacije.
Mi smo brixtonsku funtu pokrenuli 2009.
Dostigli smo brojku od oko 200 poduzeća koja ju koriste.
Večeras smo prešli na elektrone. Mi smo prvo područje u Britaniji koje ima e-valutu.
Nije li to dobra stvar?
Sada s funtom prelazimo u digitalno doba.
Smatram da je to dodatni poticaj za dolazak na tržnicu u Brixton
i posjet Brixtonu općenito, i trošenje novca ovdje.
Zaklada za novu ekonomiju, Nizozemska organizacija zvana COIN i Tranzicijska mreža
razvili su softver da bi pokrenuli ovu vrstu elektroničke valute.
Brixton je prvi pilot program koji se trenutno testira u praksi.
DOKTOR ZA SATOVE!!
Zdravo, kako ide? Nije loše!
Samo bih htjela da mi malo pogledate sat.
Želite li da vam ga popravim? Samo da uzmem svoj posebni alat popravke!
U redu, nema problema, da vidimo. Mislim da u ovog ide nova baterija.
Eto ga, opet radi! To će biti 2,50 funte.
2.50 funti. Mogu li platiti SMS-om?
Naravno da možete. Svakako.
I samo odem do banke brixtonske funte. Vi ste Urar Stuart... - Imam poruku. Divno. Dobro onda.
Imate moju poruku? Odrađeno! Krasno, fantastično! Vidimo se drugi put.
Vidimo se. Hvala vam. Doviđenja.
Razvili smo sustav naplate putem poruka, može ga koristiti bilo tko i bez uređaja.
Ne treba vam uređaj za kreditne kartice, sve što vam treba je mobilni telefon.
Ne mora to biti pametni telefon, samo jednostavan, običan mobitel.
Pošaljete SMS poruku i to je sve što trebate uraditi.
Mogu platiti putem poruke? Naravno da možete.
Koje je vaše korisničko ime? Sana Foods.
Naša lokalna poduzeća presudna su u rješavanju trenutnih ekonomskih problema,
zbog toga što mala i srednja poduzeća čine temeljnu snagu britanske ekonomije.
A brixtonska funta temelji se na korištenju novca lokalno
i za jačanje lokalnih poduzeća, kako bi napredovali i uspjeli.
Brixtonska funta nije značajna zbog premještanja novca iz, primjerice, sjevernog u južni London.
Radi se o stvaranju druge vrste ekonomije.
Onakve u kojoj postavljamo pitanja, možemo li proizvode dobavljati lokalno?
Ima li lokalnih stanovnika koji bi mogli preuzeti tu ulogu i možemo li to činiti drukčije?
Radi se o vrsti ekonomije u kojoj bi svatko mogao imati ulogu, imati posao,
u kojoj imamo istinski bujnu, raznoliku, jaku lokalnu ekonomiju.
Fantastično! Primio sam potvrdnu poruku. Fantastično. Ugodan vam dan. Vidimo se.
I eto ga, brixtonska funta. Elektronska! Fantastična!
Tranzicija je prvotno bila osmišljena kao detoksifikacija Zapada,
kao način da imućni Zapad smanji svoje emisije i na pola puta se susretne sa zemljama u razvoju.
No tijekom protekle godine bilo je impresivno promatrati kako se javlja i u zemljama u razvoju.
U OŽUJKU 2011. "HEAL THE SOIL" ODLUČUJE PRIMIJENITI TRANZICIJSKI PRISTUP
Započeli smo s našim prvim selom, Kottakarai, u kojem živimo.
I TAKO JE NASTALA PRVA TRANZICIJSKA INICIJATIVA U INDIJI
Naš primarni cilj je da naše selo, domovi i obitelji imaju pristup zdravoj hrani.
To je srž našeg programa i našeg projekta.
Svi bi trebali imati pristup kvalitetnoj hrani.
Dođemo do neke kuće, kažemo, "Želite li pokrenuti povrtnjak?"
Donesemo im sjeme i pokažemo kako ga održavati.
I čim započnete, jave vam se susjedi i kažu, "Možemo li i mi to imati?"
Tako smo rasli kroz taj pristup.
DO SADA SU STVORILI KUĆNE POVRTNJAKE U VIŠE OD 100 KUĆANSTAVA U 4 SELA U DRŽAVI TAMIL NADU
Rad u ruralnom dijelu Indije može dati veoma pozitivne rezultate.
Primjerice, ako je ovo veličina otiska ugljika osobe koja živi u SAD-u,
ovo je veličina otiska ugljika osobe koja živi u Indiji,
a ovo je veličina otiska ugljika osobe koja živi u ruralnom dijelu Indije.
Zbog toga se ne moramo spustiti sve do ovdje. Već smo tu.
Mi samo trebamo preuzeti prakse koje su većinom ekološke i održive,
i zadržati stanovnike ruralnog djela Indije tu gdje žive, zaustaviti migracije.
Mi provodimo tranziciju iz starog oblika tradicionalnog sela prema razvijenoj Indiji
i otkrivamo ravnotežu u kojoj se oni ne osjećaju zakinutima što ne žive u gradovima.
Drago nam je vidjeti osmjeh na licima tih seljana.
Jako su dragi prema nama... otvaraju nam svoja srca i vrata domova.
Od samih početaka tranzicije smatrali smo da bi bilo najbolje kad bi to bilo nešto
što bi se dovoljno uvuklo u kulturu, u DNK i krvotok nekog mjesta,
da kad se ono nađe u vremenima iznimnih neizvjesnosti ili poteškoća,
tranzicija može biti jedan od alata koji se može iskoristiti za oblikovanje reakcije na to.
Bilo je stvarno zanimljivo prošle godine promatrati mjesta gdje je bilo jako teško
i gdje je tranzicija postala gotovo instinktivnim, središnjim oblikom reakcije te zajednice.
Još i prije katastrofe,
smatrao sam kako je tranzicija nešto najljepše što mogu činiti u životu.
Nakon katastrofe postalo mi je sasvim očito,
da je tranzicija jednostavno nešto što moramo činiti, što ja moram činiti.
Tvrtka Fujino Electric Power sastoji se od 80 do 90 članova koji su na mailing listi.
Sve je započelo kada se 11. ožujka dogodila nuklearna katastrofa.
Okupili smo se i razgovarali o tome kako se koristimo energijom i koliko je ona sigurna i održiva za budućnost.
Održali smo više sastanaka i govorili o tome što bismo učinili, no nismo bili spremni započeti nešto.
I tako kad se dogodio 11. ožujka netko je predložio da učinimo nešto kako bi pomogli pogođenom području.
Tako smo počeli.
Festival svjetlosti bio je katalizator za tvrtku da razjasni svoje specifične planove.
Ovo je bila osma godina i odlučili smo svu struju proizvoditi iz obnovljivih izvora energije.
Bilo je 5000 posjetitelja tijekom tri dana.
Nakon uspješnog festivala, članovi su to prenijeli u područje Tohoku gdje se dogodila katastrofa
i pogođeno područje smo opskrbili strujom.
Također bismo energiju u našem kraju htjeli učiniti potpuno zelenom.
Zato moramo doznati koje resurse imamo u Fujinu i prvo na što smo pomislili bile su ove šume.
Te nešto malo hidro potencijala.
Ima nekoliko većih potoka u dolinama.
Trenutno razmatramo kako ostvariti taj zajednički san o budućnosti.
TRANZICIJA JE SAMO JEDAN OD NIZA ALATA PROJEKTA LYTTELTON U CHRISTCHURCHU, NOVI ZELAND
NJIHOV PROJEKT BANKE VREMENA INSPIRIRAJUĆI JE PRIMJER OTPORNOSTI ZAJEDNICE U KRIZI
Lyttelton, Novi Zeland, mjesto u kojem sam nekad živio, nedavno je bio pogođen velikim potresom.
Vratiti se onamo bilo je tužno. - DIŠI
Veliki dio grada bio je uništen.
Usred tih gubitaka iskazalo se istinsko srce zajednice,
dobrota i ljubaznost njezinih članova.
Bila sam koordinatorica Banke vremena u Lytteltonu.
Kao koordinatorica sam radila proteklih nekoliko godina na izgradnji i povezivanju zajednice.
Banka vremena je ovdje ustanovljena kao dopunska valuta,
za ljude koji pronalaze drugi način življenja, bez stalne potrebe za novcem.
Istovremeno, to je nevjerojatan alat za jačanje zajednice,
jer sudionici mogu razmjenjivati vještine, međusobno se upoznati, upoznati svoje susjede.
Onda nas je u rujnu 2010. zadesio taj grozni potres.
Civilna zaštita je bila pozvana u Christchurch,
jer se smatralo da ovdje u Lytteltonu nije bilo stvarne potrebe za time.
Međutim, postojala je potreba, ali druge vrste.
Vatrogasna služba nas je nazvala, "Znamo da ste aktivni u zajednici."
"Ne znamo što znate raditi, ali što možete raditi? Možete li pomoći?"
I tako smo postavili bazu u našem uredu, bili smo jako zaposleni i užurbani mnogo tjedana,
pomagali smo zadovoljiti potrebe zajednice, poput dovoda vode i hrane te pomoći kod hitnih popravaka.
Stavili smo stvari pod kontrolu dva tjedna prije udara potresa u veljači.
Ovoga puta bilo je drukčije. Bilo je brže, bilo je gore. Sve građevine bile su srušene.
Sasvim je bilo drukčije. Rujan se doimao kao tek neka vježba.
Okupili smo se kao zajednica.
Ustanovili smo što treba učiniti i kako to postići, putem baze podataka volontera Banke vremena.
U to vrijeme ih je bilo tek nešto više od 400.
Jednostavno smo odaslali email poruke da sve pokrenemo: "Tu se nalazimo i ovo nam treba."
Ljudi su se masovno odazvali, proslijedili su te poruke svojim bazama podataka i na Facebooku,
jako puno volontera nam je došlo, bilo je jednostavno nevjerojatno.
Ne mislim da bi se zajednica tako brzo međusobno povezala
da nije bilo Banke vremena.
Ovo je upućeno svima koji su nešto izgubili, ali su našli jedno drugo,
jer istinsko srce zajednice su njezini ljudi.
Vedro "odricanje od odgovornosti"
Tranzicija je društveni eksperiment ogromnog opsega. Ne znamo hoće li funkcionirati. Uvjereni smo da...
ako čekamo na vladu, bit će prekasno.
Ako djelujemo kao pojedinci, bit će premalo.
No ako djelujemo kao zajednice, moglo bi biti upravo dovoljno i baš na vrijeme.