Tip:
Highlight text to annotate it
X
Krišnađi, jedno od pitanja za koje osećam da leži u samoj dubini ljudskog uma
jeste 'početak postojanja' i 'prestanak postojanja', život i smrt.
Čitav ljudski život okreće se oko čuda rođenja i straha od smrti.
Svi njegovi nagoni, njegove potrebe, čežnje, strahovi, strepnje počivaju između ova dva pola.
Rođenja i smrti.
Na jednom nivou mi razumemo rođenje i smrt,
ali mislim da je to samo razumevanje površnog uma.
I osim ako duboko ne razumemo čitav problem postojanja, koja se dešava između dva pola,
uvek će biti prisutan problem koji leži u okončanju bilo čega
straha, strepnje, mraka koji okružuje 'kraj'.
Zašto koristite reč 'problem'?
Zašto od tog vremena između rođenja i smrti pravite problem? Zašto ga nazivate problemom?
Sami po sebi, rođenje i smrt su činjenice, ali um nikako ne može da ih ostavi na miru.
Um se hvata za jedno, a odbija drugo.
Ne, ali ja pitam zašto koristite reč 'problem'.
Problem je u senkama koje okružuju reč 'kraj'.
Postoji radost i sjaj onoga što vidimo kao život,
i postoji imperativ da se to zadrži po bilo koju cenu, i izbegne ono što se podrazumeva pod krajem.
To je problem. Iz njega se izrastaju strah, tuga, svi zahtevi...
Šta je dakle pitanje?
Kako da istražujemo? Kako da se oslobodimo mraka koji okružuje ovu reč?
Kako um može da posmatra smrt i prosto je vidi kao ono što ona jeste?
Da li vi stvarno razmatrate ono što je smrt,
ili onaj dug period između života i smrti?
Da li vi u svoje razmatranje kraja uključujete, ako mogu da upitam, čitav proces života
sa svom složenošću, jadom, zbunjenošću - svime time i krajem?
Da li vas zanima da pronađete šta predstavlja smrt
i šta je taj dugi proces borbe, sukoba, jada, itd. kojeg se držimo da bi izbegli kraj,
ili vas zanima čitavo kretanje toga?
Vidite, postoji čitavo kretanje postojanja u kojem su život i smrt.
Ali ako tako proširite temu, mislim da nećete moći da stignete do bola i jada smrti.
A ja želim da istražim tugu zbog kraja.
Da li je sve što istražujete, jedino tuga zbog kraja,
ili istražujete čitav proces življenja i umiranja,
u koji je uključena tuga, strah i sve ostalo?
Osećam da je u toj jednoj rečenici tačno ono što kažete -
to je čitavo kretanje života i umiranja, što je postojanje.
Vi govorite o okončanju patnje,
ja govorim o tom strahu, muci, koja je tuga zbog kraja.
Jeste, jeste.
Te stvari se malo razlikuju.
Postoji tuga, jad kada nešto 'što postoji' prestaje da postoji.
Nešto što je veličanstveno, divno, što ispunjava nečiji život i postoji saznanje, kada pogledamo unazad, da to mora da se okonča.
Šta je 'kraj'?
Šta podrazumevate pod krajem? Šta je kraj?
Kraj je kada ono što postoji prestane da bude dostupno našim čulima.
Ono što postoji i opstaje, prestaje da postoji, zauvek.
Ne razumem baš sasvim.
Nešto postoji,
i u samoj prirodi njegovog postojanja,
postoji osećanje njegovog nestajanja zauvek.
Zašto koristite reč zauvek?
Zato što u tom kraju postoji apsolutnost.
U tom kraju ne postoji sutra.
Samo trenutak, kraja čega?
Kraja onoga što opstaje.
Jad je kraj toga.
Kraj jada, ali kraj nije zauvek.
Jad zbog nečega veličanstvenog što prestaje da postoji.
Da li je to tako veličanstveno?
Dozvolite mi da dođem do nečega neposrednijeg.
Vi postojite.
i to što više nećete postojati je velika tuga.
Vi postojite...
Samo trenutak, šta podrazumevate pod 'vi postojite'?
Krišnamurti postoji, i u toj rečenici postoji strašan jad zbog toga što Krišnamurti prestaje da postoji.
Da li je to bol što K. okončava ili je to bol K.-a koji okončava?
Pratite li šta govorim?
Kako pravite razliku između toga?
Za tu osobu smrt je neizbežna, je li tako?
Ta osoba, K. će jednog dana završiti.
Za njega to nije bitno.
Nema straha, nema tuge za njega.
Ali vi gledate tu osobu i kažete: 'O moj Bože, on će umreti.'
Ako mogu da iskoristim tu reč, to je vaša bol.
To je moj bol.
E sada zašto?
Pa zar nije?
Zašto bi trebao da bude?
Ali jeste.
Ne, ne... Ali jeste.
Ne, ne...
Zašto pitate 'zašto'?
Želim da znam zašto.
Neko umire, ko god da to jeste, sa kime sam živeo.
Ili ljudsko biće koje sadrži tu osobu, i ono umire, što je neizbežno.
I ja vidim tu osobu, ja sam sa njom živeo, ja sam je voleo,
I ta osoba umire, ja sam očajan.
Zašto?
Zašto sam ja u strašnom stanju očaja, straha, usamljenosti?
Zašto tugujem?
Mi ne raspravljamo o tome intelektualno.
Razgovaramo o tome mnogo ozbiljnije.
Zašto bih ja...
Izgubio sam tu osobu, koja mi je bila draga, saputnik i sve ostalo.
I on dolazi do kraja.
Mislim da je stvarno važno razumeti kraj.
Okončanje.
Postoji nešto potpuno novo kada dođe do kraja bilo čega.
Ali zato sam pitala, ne možete da pitate 'zašto' u vezi sa time.
'Zašto' je tu samo zbog istraživanja.
Zar to nije neizbežno? On koji je bio parfem mojeg postojanja?
Da.
prestaje da postoji...
Voleo sam ga, on je bio moj seksualni saputnik i zato me ispunjavao i osećao sam se bogato.
I toj osobi dolazi kraj.
Zar to nije bolno?
Jeste.
Umire mi sin, umire mi brat, to je ogromna tuga.
Ronim suze, ispunjem sam strepnjom.
Um mi kaže da moram da razvijem utehu: izmišljam da ću ih sresti u sledećem životu i sve to.
Pitam se: zašto čovek nosi ovu tugu sa sobom?
Znam da je to bolno, znam da je poražavajuće, kao da je čitavo moje postojanje iskorenjeno.
Kao da je neko veličenstvano drvo pokošeno, srušeno u sekundi. To se desilo.
Mislim da tugujem jer nikada nisam duboko razumeo šta je kraj.
Živeo sam 40, 50, 80 godina
i tokom tog vremena nisam shvatio značenje kraja.
Razumem.
Kraja nečega što mi je drago.
Nikada nisam potpuno okončao verovanje i vezanost,
završio sa time, ne da završim tako što će krenuti u drugom pravcu.
Šta je to što um čini nesposobnim... za kraj?
Za kraj?
To je strah, naravno.
Na primer, jedan vrlo običan primer poznat svima nama, potpuno okončati vezanost, bez motiva i pravca,
sa svom svojom složenošću, sa svim implikacijama?
Ne biti vezan ni za šta,
ni za sopstveno iskustvo, znanje, sećanje? To je ono što se dešava kada smrt dođe.
Najzad to je okončanje znanja,
a znanje je ono čega se neko drži.
Znanje da ta osoba umire,
živeo sam sa njom, pazio je, čuvao i sve to,
lepota i sukob i sve što je uključeno,
I okončati potpuno, apsolutno, sećanje na sve to.
To je smrt, zar ne? To je ono što će se desiti kad moj sin, brat, žena, muž, majka umru.
Često ste govorili: 'Živi, uđite u kuću smrti', koristili ste tu frazu.
Šta se pod time tačno podrazumeva?
Da, radio sam to.
I šta se podrazumeva pod time?
'Zazvati smrt za života' ne znači izvršiti samoubitstvo,
ili uzeti pilulu i otići,
govorim o okončanju.
Vidite, mislim da je 'okončanje' veoma važno, ta reč sadrži jedno duboko značenje, 'okončanje nečega'.
'Okončanje' sećanja, mislim da je to prost primer.
Recimo da postoji sećanje na iskustvo koje negujem, kojeg se držim jer mi je pružilo veliko zadovoljstvo, osećaj dubine i dobrobit.
I ja sam vezan za to sećanje.
I ja živim u tom sećanju, iako normalno idem u kancelariju i radim, šta god.
Ali to sećanje je tako drago, izvanredno trajno i vitalno da ga se držim.
I zato nikada ne saznam šta znači 'okončanje'.
Mislim da je to važna stvar, važno je svakog dana okončati sve što ste psihološki prikupili.
Vezanost može biti okončana.
To je kraj. To je smrt.
To nije smrt.
Šta bi vi nazvali smrću? To što organizmu dođe kraj?
Smrt...
Ili slika koju sam sagradio o vama?
Kada to svedete na to, rekla bih da je to slika koju ste izgradili o nekome, ali mnogo je više od toga.
Šta je mnogo više? Naravno da postoji mnogo više, ali ja to samo istražujem.
To znači, živeo sam sa vama, negovao vas i sve ostalo,
i vaša slika je duboko ukorenjena u meni.
Da.
I vi umirete i ta slika prirodno dobija veću snagu.
Ja tome prinosim cveće i poetske reči i sve to.
Ali je slika ono što živi.
A ja govorim o okončanju te slike.
Ai um ne može da uđe u potpuno novu dimenziju ukoliko postoji makar senka sećanja bilo na šta.
Jer je to bezvremensko, to je večno,
i ako um treba u to da uđe, u njemu ne sme da bude bilo kog elementa vremena.
Mislim da je to logično, racionalno.
I čemu onda prigovaramo?
Ali život nije logičan, život nije racionalan.
Naravno da nije.
Da bi okončali sve što ste psihološki prikupili, što je vreme,
i da bi razumeli ono šta je večno bez vremena,
um mora da bude slobodan od svega toga, to je ono što govorim, i zato mora doći do okončanja.
Zbog toga onda nema istraživanja okončanja?
O ima.
Šta je onda istraživanje okončanja?
Šta je okončanje?
Kraj kontinuiteta?
To je stvarno okončanje.
Kontinuitet naročite misli, naročitog smera, naročite čežnje,
te stvari daju životu kontinuitet.
U tom intervalu između rođenja i smrti postoji taj duboki kontinuitet, kao reka.
Količina vode čini reku veličanstvenom, kao Gang, Rajna, Amazon,
ali mi živimo na površini ovo velike reke života,
i ne možemo videti lepotu toga, jer smo uvek na površini.
I okončanje toga je kontinuitet površine.
Okončanje toga je kontinuitet površine?
Ne.
Okončanje toga je okončanje površine.
Šta umire?
Šta?
Šta umire?
Sve što sam sakupio i spolja i iznutra.
Izgradio sam dobar posao,
koji mi donosi novca, lepu kuću, lepu ženu, lepu decu, divnu baštu.
I moj život je tome dao kontinuitet. Da se to završi.
Nećete zameriti ako malo istražujem?
Mislite li da će sa smrću tela Krišnamurtija njegova svest nestati?
Na ovo pitanje sam dugo čekala.
Rekli ste dve stvari: svest K.-a i okončanje tela.
Telo će okončati, to je očigledno.
Telo će nastradite u udesu, ili zbog bolesti, doći će mu kraj.
Dakle kakva je svest te osobe?
Ogromna, beskrajna, bogata samilost.
Ja to ne bih nazvao svešću.
Koristim reč 'svest' jer je ona povezana sa telom Krišnamurtija.
Pošto je povezana sa telom Krišnamurtija,
ne mogu da se setim druge reči.
Mogla bih da kažem 'um Krišnamurtija'.
Svest, držimo se reči svest, ako ne marite, i pogledajmu u nju.
Svest ljudskog biće je njegov sadržaj.
Sadržaj je ukupno kretanje misli.
Učenje jezika, krija specijalizacija, verovanja, dogme, rituali, strepnja, bol, usamljenost,
očaj, osećaj straha, sve je to kretanje misli.
Da.
Ako se kretanje misli zaustavi, svesti, kakvu je znamo, više nema.
Ali misao kao kretanje u svesti - kakvu je znamo - ne postoji u umu Krišnamurtija.
Pa ipak postoji stanje bića koje se manifestuje
kada sam u kontaktu sa njime, ono se manifestuje.
Ono se manifestuje čak i ako ga ne svedete na misao.
Ne. Mora se biti veoma oprezan u naglašavanju nečega:
Svest kakvu je znamo je pokret misli.
Da.
Ona je pokret misli.
Ona je pokret vremena.
Da, ja to vidim.
Vidite to?
Tj. ljudska svest kakvu znamo je to.
Kada misao, nakon istraživanja itd. itd. dođe do kraja,
ne u materijalnom svetu, već psihološkom svetu,
misao se okončava.
Svesti kakvu znamo više nema.
Možete koristiti bilo koju drugu reč.
Ali postoji stanje bića koje se manifestuje kao Krišnamurti.
Da.
E sad, koju reč bi trebalo da koristim?
Vi ste sasvim u pravu, ne tražim od vas da promenimo reči,
ali vi na primer kažete da kroz meditaciju,
pravu meditaciju, a ne gluposti koje se tako propovedaju,
kroz pravu meditaciju dolazite do tačke koja je apsolutna.
Da.
I ja to vidim.
Osećam to. Za mene je to izvanredno stanje.
Kroz kontakt, kroz vas, osećam ovu neizmernost.
I sav moj nagon, težnja, kaže da moram da to uhvatim.
Kako god to da kažem.
Ali vi to imate. Ne da vi imate, to je tu.
Nije to da vi Pupulđi to imate.
To je tu.
To nije ni vaše ni moje, to je tu.
Ali to je tu zbog vas.
A, to nije tu zbog mene. To je tu.
Gde?
U redu, to nema mesto.
To što govorite mogu da prihvatim samo do izvesne mere.
U redu. Pre svega to nije vaše ili moje.
Ja jedino znam da se to manifestuje u osobi Krišnamurtija.
Zbog toga, kada kažete da nema mesto, to ne mogu da prihvatim.
Prirodno, zato što ste K.-a poistovetili sa time.
Ali K. jeste to.
Možda, ali...
ali K. kaže da to nema nikakve veze sa K. ili sa bilo kim drugim, to je tu.
Lepota nije vaša ili moja, ona je tu.
U drvetu, u cvetu, to je tu.
Ali ozdravljenje i samilost, koja je u K. nije tamo napolju.
Naravno da nije.
Dakle ozdravljenje i samilost K.-a, to je ono o čemu govorim.
Ali to nije K. To nije ovo.
Ali to se manifestuje i prestaće da se manifestuje.
To je ono o čemu pitam.
A, sad vidim...
Naravno, naravno.
Sumnjam u to.
Šta podrazumevate pod 'sumnjam u to'?
To može da se ispoljava kroz X.
To što se manifestovalo, ili što se manifestuje, ne pripada X.-u.
Možda ne pripada.
To nema nikakve veze sa X.-om, sa K.-om.
Mogu i to da prihvatim, da to ne pripada K.-u.
Ali K. i to su nerazdvojni.
Da, u redu.
Ali vidite,
ali kada 'to' poistovetite sa osobom,
ne kao da je odvojeno, onda ulazimo u vrlo delikatnu stvar.
Želim da polako uđemo u to.
U redu.
Vidite...
Uzmite Budu.
Šta god da je bila Budina svest, šta god se kroz njega manifestovalo, prestalo je.
Prestalo je da bude u smislu manifestovanja.
Ja sumnjam.
Ja u to sumnjam.
Hajde da budemo veoma oprezni.
Vi kažete...
da, hajde da govorimo o Budi...
Vi kažete da je svest Bude okončana nakon što je preminuo?
Je li tako?
Ona se manifestovala kroz njega.
Manifestovala se kroz njega, jeste.
I on je bio 'to'.
Da, on je bio 'to'.
I vi kažete da kada je umro onda je 'to' nestalo.
Nemam saznanja da mogu da kažem da je nestalo.
Kažem samo da sa time više ne može da se dođe u dodir.
Prirodno da ne.
Zašto kažete da je prirodno da ne može.
Jer je on meditirao i sve to.
Bio je prosvetljen, i on je došao do toga.
Zato između njega i 'toga' nije bilo podele.
Ja, njegov učenik kažem, 'O moj Bože, mrtav je i sa njegovom smrću gotova je čitava stvar.'
Gotova je.
Ja kažem da nije.
Sa onime što je dobro nikada ne može da bude gotovo.
Kao i sa zlim (koristim tu reč, iako je sa njom povezano previše tame),
zlo traje u svetu, je li tako?
To zlo je potpuno različitio od onoga što je dobro.
Dobro se manifestuje dobrim, ono postoji i uvek će postojati,
ali ne kao suprotnost zlu.
Zlo opstaje samo po sebi.
Ali mi se udaljavamo...
Nisam baš siguran, ali nema veze, nastavite.
Vi kažete da ne nestaje.
Dobro nikada ne može da nestane.
Govorim o toj prosvetljenoj saosćajnosti i isceljenju.
Sada mogu da budem u dodiru sa njom.
Ali možete da budete u dodiru čak i ako ta osoba ne postoji.
U tome je čitava stvar.
To nema nikakve veze sa ličnošću.
Da li je ono što govorite o tome da treba da budemo svetlo sebi, povezano sa stupanjem u dodir sa 'time' bez osobe?
Šta je u to uključeno?
Kada kažete da s 'time' može da se stupi u dodir bez osobe?
Ne da se 'stupi u dodir'. Ružna reč.
Može se spoznati, živeti; 'ono' je tu da ga dosegnete i zadržite.
Da bi se doseglo i primilo, misao ili svesnost kakvom je poznajemo mora da se okonča.
Jer je misao stvarno neprijatelj toga.
Jasno je da je misao neprijatelj saosećanju.
Zar ne?
A da bi se dobio daj plamen, to ne zahteva velike žrtve ovoga ili onoga,
već probuđenu inteligenciju koja vidi kretanje misli.
I sama svest o kretanju okončava to kretanje.
To je ono što je stvarna meditacija.
Kakav onda značaj ima smrt?
Nikakvu.
Ne, nema značenja jer živite sa smrću sve vreme, jer sve vreme okončavate sve.
Ne mislim da vidimo značaj i lepotu okončavanja.
Vidimo kontinuitet sa svojim talasima lepote i svom svojom površnošću.
Sutra ću se odvesti negde. Da li ću se potpuno odseći od vas?
Ne, ne od mene.
Odseći ćete se od 'toga'.
Od te večnosti, od sve te saosećajnosti i svega toga,
ako više nema sećanja. Razumete li?
To je prosto.
Sretnem vas. Sretnem Budu. Slušam ga veoma pažljivo.
Na mene ostavlja ogroman utisak, sva istina onoga što kaže je trajna.
I on odlazi.
Rekao mi je pažljivo: 'Budi svetlo samom sebi'.
tako da je istina sa mnom, ona je seme koje u meni cveta.
I ako on ode, seme i dalje cveta.
I mogao bih da kažem: 'Nedostaje mi, žao mi je, izgubio sam prijatelja ili nekog koga sam stvarno voleo',
ali ono što je važno je to seme istine, koje je posađeno mojom svesnošću, pažnjom i intenzivnim slušanjem.To seme će cvetati.
Kakvog bi inače bilo smisla da to neko ima?
Ako X ima ovu izvanrednu prosvetljenost, koristim tu reč u smislu velikog saosećanja, ljubavi i svega toga,
ako je on jedina osoba koja to ima i umire - šta onda?
Mogu li da postavim pitanje?
Koji je onda smisao njegovog postojanja?
Koji je smisao njegovog bića, njegovog postojanja?
Da manifestuje 'to'.
Da bude otelotvorenje 'toga', da bude sve 'to'.
Ali zašto bi trebao da bude smisla?
Cvet nema smisla.
Lepota nema smisla, ona postoji.
Ali ako pokušam da nađem smisao, onda više nema cveta.
Ne pokušavam da sve to mistifikujem, da ga okružim maglom,
kao da je misteriozno, što to nije.
Kao što sam rekao to je tu za svakoga da ga dosegne i zadrži.
Tako da je smrt, Pupulđi, izvanredan događaj, kao što rođenje mora biti za majku i možda oca,
Ali rođenje i smrt su toliko daleko jedno od drugog.
I svo to delovanje trajanja je čovekov jad.
I kada to trajanje može da završava svakog dana, onda živete sa smrću.
Što je onda potpuna obnova nečega što nema trajanja.
Zato mislim da je važno razumeti značenje reči okončanje,
potpuno obustavljanje iskustva,
ili onoga što se doživelo i što ostaje u umu kao sećanje.
Ako imamo vremena, možemo li da odemo u pitanje,
može li ljudsko biće da živi, ne računajući fizičko znanje, kao što su vožnja automobilom, pisanje pisma,
može li da živi bez vremena i znanja.
Pratite li?
Zar sve ono što smo do sada rekli, da život nema kraja, sama suština ovog pitanja?
Jeste, zato sam ga i postavio.
To jest, ako je um u stanju da živi sa okončanjem,
onda je sposoban da živi sa okončanjem vremena i okončanjem znanja.
Da, ali to može biti samo puno reči.
Ne, ali gdine...
Jedna od stvari je da ništa ne možete da uradite u vezi sa time,
ali možete da osmatrate i osluškujete.
Sada idem dublje u to, ako mogu.
Postoji struja znanja.
Da, postoji struja znanja.
Kada kažem mogu li ili ne biti slobodna od svega toga,
to je jedan od elemenata struje znanja koji to izjavljuje.
Naravno, to nema značaja.
E sada struja znanja se vraća, zbog izazova i svega toga.
Jedina moguća stvar je svesnost u kome se vraćanje obustavlja.
Ima li bilo šta drugoga što bi čovek mogao da uradi,
osim da bude svestan ovog rasta i obustavljanja?
Da li vi kažete...
da bi zaista razumeli...
da bi imali tu dobrotu, nazovimo to tako, ne možete da učinite bilo šta.
Da li je to ono što tvrdite?
Nisam potpuno siguran u to.
Kažite mi.
Zar to ipak nije baš krajnja izjava: ne mogu da učinim ništa.
Ne gdine, ili mogu da uradim...
Hajde da to otkrijemo.
Vidite, ili mogu da uradim nešto, a onda je sledeće pitanje šta mogu da učinim,
a ako kažem da ne mogu ništa da učinim...
Šta čini da kažete da ne možete?
Zbog toga što...
Ne, hajde da istražimo šta čini da kažete: ne mogu ništa da učinim u vezi sa time.
U vezi sa čime?
U vezi sa tim rastom iz strujanja znanja.
To je ono o čemu razgovaramo.
Postoji strujanje znanja.
Da postoji strujanje i ono se ispoljava...
Ja sam ili odvojen entitet od tog strujanja znanja,
Što vi niste.
Što ja istražujem, vidim..
Što vi niste.
Ako sam ja od tog strujanja znanja, onda vraćanje te struje...
Ja sam to rekao...
Ako izjavite da sam 'ja' deo strujanja znanja i da 'ja' ne mogu da uradim ništa u vezi sa time, to je igranje rečima.
Razumem da čim to verbalizujete to postaje tako...
Ali,
šta je moguće?
Ali kakvo je stanje uma,
koje je toliko osetljivo,
da je osetljivo i na nastajanje i na okončanje?
Vidite to mora da...
Zašto koristite reč 'osetljivo'?
To se nikada ne rađa niti okončava.
To je ono, ako ste pažljivo slušali.
To je ono što ja kažem, mi ne poznajemo to stanje.
Ja stvarno ne znam to stanje, koje je toliko osetljivo da percipira nastajanje,
iako je činjenica je da nešto nastaje.
Sačekajte malo.
Da li vi možete da učinite nešto u vezi sa nastajanjem?
Ne u smislu da pokušate da to promenite, modifikujete, racionalizujete ili da pobegnete od toga.
Zar ne možete da vidite narastanje besa?
Da li smo svesni toga i dopuštamo da se to rascveta,
ne koristim tu reč u smislu da se preduzme nasilje i neko udari,
već da se gleda kako narasta bes i da zahteva nasilni izraz tog besa,
i da se posmatra čitav pokret besa, neka se razvija,
I dok cveta, on umire, kao i pravi cvet...
To nisam nikada razumela.
Um koji je u stanju da osmatra,
kako u njemu bes uopšte nastaje?
Kako um može da osmatra taj nastanak?
Može biti da um nije razumeo čitavo kretanje nasilja.
Ali želim da vas pitam, to me oduvek zbunjivalo.
Kako neko može da osmatra bez onoga koji osmatra?
A sada uvodite...
Jer inače...
Naravno, naravno.
Osmatrati bez onoga koji osmatra?
To je put ljudskog uma koji se odvojio na ono što se osmatra i onoga koji osmatra.
Onda možete da osmatrate nastanak.
Dakle šta se dešava?
Um može da učini nešto.
Možete da osmatrate bes kako nastaje,
možete da posmatrate manifestacije toga,
i ne uplićete se u te manifestacije koje će onda utihnuti?
To možete da učinite, to je sve što sam govorio.
I to je onaj um koji nazivamo budnim,
to je ono što um čini.
To je sve što ja kažem, on može nešto da učini.
Pratite li?
Ne da se kaže ne mogu ništa da učinim.
Um koji kaže da ne može ništa da učini je nepokretan.
Zar ne?
Samo um koji kaže: ja mogu nešto da učinim...
Uspavan um koji kaže: 'ne mogu ništa da učinim' je apsolutno tih.
To je kao kada tražim od đaka: umirite se!
I jadničak uopšte ne zna šta to znači,.
On je pun energije, skače, viče, za njega je to život.
Dakle da li smo mi u ovom dijalogu uočili značenje smrti i izvanrednu lepotu okončanja?
Čak i okončanja učenja.
Okončanja potreba za iskustvom.
Okončanja svega za šta se borimo, što želimo, čega se držimo.
MIslim da u tome postoji izvanredna lepota.
Zbog toga mislim da smrt ima izvanrednu lepotu u vitalnosti.
Mislite li da može postojati učenje uma unutar granica uma
da se suoči sa konačnom smrću?
Šta tu ima da se nauči, Pupul?
Tu nema šta da se nauči.
Osim...
Šta ima da se nauči?
Ta vaša rečenica: da um to mora da primi bez uzbuđenja.
Da, da.
Vidite, bez uzbuđenja.
Da primi takvu izjavu bez uzbuđenja je jedini način,
da kada dođe smrt možda ne bude uzbuđenja.
Da.
Ja koristim reč uzbuđenje.
Da stanemo?
U redu, gotovo je.