Tip:
Highlight text to annotate it
X
SV. AUGUSTIN
Dovoljno je!
Gotov je. Idi!
Maknite mi se s puta!
Maksime?
Maksime, kamo ćeš s tim mačem?
- Otac mi je rekao da ga odnesem Fabiju, centurionu.
Otkada to tvoj otac prodaje mačeve?
Ne, biskupe Augustine! Ne proizvodi ih da bi ih prodao
već ih daruje vojnicima.
Idi onda! Ali pripazi, ovaj je mač vrlo naoštren!
Centurione Fabije! Držite! Moj otac vam je izradio još jedan.
Hvala! Dat ću ga nekomu tko se zna njime služiti.
Maksime, čekaj!
Vidiš li onu djevojku okrenutu leđima, duge crne kose? Daj joj... -Lucilu?
Da. Daj joj ovo i reci joj da mi je žao zbog onoga što sam joj rekao neki dan.
Lucila! -Maksime? Drži! Ovo je za tebe.
A tko ti je to dao? -Fabije, centurion.
Rekao je da mu je žao zbog onoga što ti je rekao jučer.
Uzmi to ti! - Sve? -Da, sve.
Ponovimo!
Čvrsto uhvatiš! I gurneš!
Tražila sam Vas, striče. Već ukrcavamo Vaše knjige na papinski brod.
Najprije moram razgovarati s namjesnikom Valerijem.
Još se nadate da ćete spriječiti napad?
Održavanje nade dužnost je jednog biskupa.
Striče, barbari bi svaki čas mogli napasti grad!
Otići ćemo čim budemo mogli.
Ma koliko ti puta moram reći? Pokret! -Na zapovijed!
Tamo dolje trebala bi biti njihova najslabija točka. Baš tu. -Da.
Valerije, moraš obustaviti vojačenje civila!
To je bilo na inicijativu centuriona Fabija, ne na moju.
Ako ti je stalo do budućnosti našega grada, obustavi to!
Naravno da mi je stalo! Baš zato i neću obustaviti.
Ti ljudi idu ususret pokolju. - Ne! Idu ususret slavi.
Više je slave u borbi za mir nego u ratovanju.
Upravo ratom Rim je stekao veličinu! -Ne ratom! Vrlinom.
Vrlinom Regula, Scevola, Scipiona. -Točno.
A zašto onda vi kršćani sve želite promijeniti?
Ne promijeniti. Obnoviti.
Zadržati što je dobro i prenijeti to novim narodima.
Rim čoporu barbara?
Što si nakanio, Valerije?
Poraziti Vandale i prikazati sebe kao spasitelja Carstva? Kao novog konzula?
Možda bih već danas bio konzul da nije bilo tebe.
Ne možeš me okrivljavati zbog odbacivanja zla. -Zla?
Zar tako dakle nazivaš naše prijateljstvo?
Sjećaš li se kad smo se odavde zaputili u Milano?
Milano, sjedište cara!
Sada je tvoj govor protiv Ambrozija još nužniji.
Ne brini. Zatvorit ću se u kuću i neću misliti ni na što drugo.
Ne vjerujem da ćeš to moći. -Zašto?
Čini se da ćeš imati društvo.
Kalida?
Majko!
Adeodate!
Tek sam stigao u Milano. Tako da ću morati još malo preurediti po kući.
No već ćemo se nekako snaći.
No, daj!
Uđite! Kovčege ponesite na gornji kat. Naprijed!
Majko, Vi se možete smjestiti tu, u ovoj sobi.
Mi ćemo biti na katu, s Adeodatom.
Poslije ću vam pokazati kamo ćete smjestiti svoje stvari.
Vama ćemo, majko, morati kupiti novu odjeću. Lijepu.
Tako da ćete moći doći na dvor. Moram održati govor pred carem.
Adeodate!
Umoran je. Treba na spavanje. Oprostite! Uzmite ga Vi!
Sredit ću to odmah.
Zdravo, mali moj!
Kalida... Pusti sada to! Poslije ćemo.
Za sad se pobrini za dijete. Pođite gore!
Morat ćeš se ponovno naviknuti na mene.
Zašto si mi lagao?
Stidio sam se.
Čega? Svoje obitelj? -Sebe.
Ovdje sam zahvaljujući manihejcima. Bojao sam se da se ne ponosite mnome.
A ponosiš li se ti sobom? -Naravno. Što sam više mogao priželjkivati?
Jesi li već susreo biskupa Ambozija?
Jesam.
Poznajete li ga?
Poslije pape Siricija on je najslušaniji biskup među vjernicima.
Kako to?
Do prije deset godina čak i nije bio kršten.
No dotad je već mnogo prošao u životu.
U dobi od samo 30 godina bio je namjesnik cijele provincije.
Bio je tako omiljen među ljudima
da ga je narod nakon biskupove smrti zamolio da ga naslijedi.
I on je to prihvatio? -Naravno.
Sve što je imao podijelio je siromasima.
I zadobio je nov život. -Ako Vi tako kažete... -Ne ja.
Tako kaže Sveto pismo. - Da, ono je baš sveto.
No poslije kad ga čitaš kaže:
Gospodin Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. Zar ne?
Možete li zamisliti boga koji je sličan meni?
Dvije lijepe ruke, dvije noge. I svako se jutro mora brijati?
U svakom slučaju on ne bi ovoliko govorio.
Jesi li se čuo dok govoriš?
Ne možeš ni razmišljati o Bogu, a da sebe ne projiciraš u to.
Pođi sada Kalidi! Mnogo je trpjela zbog tebe.
Što misliš, o čemu sanja?
Trebao Vas je... -Kalida.
Žao mi je što sam otišao bez riječi!
Niste mi morali ništa reći. -Nisam, ali...
Trebao sam.
Da.
Trebali ste, trebali ste!
Braćo i sestre! Slovo ubija, ali Duh daje život.
Ove Pavlove riječi imaju dvostruko značenje.
Prvo je da se Biblija ne smije shvaćati doslovno.
Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, na primjer.
To ne znači da Bog sliči čovjeku u materijalnom smislu.
I naš duhovni život, naša sposobnost za ljubav,
naša sloboda. To je ono što čini čovjeka sličnim Bogu.
No Pavlove riječi imaju još jedno značenje.
Zamislite planinske rijeke!
Kad naiđu na kakvu zapreku, postaju snažnije.
Otplave je i nastave teći još silovitije.
Isto se događa i s našim žudnjama.
Spriječene jednim zakonom, one postaju još snažnije
i hitaju prema zlu, prema smrti.
Čak i u tom smislu slovo, točnije zakon, ubija.
No Bog nam je dao svoga Duha. A Njegov Duh udahnjuje život!
Duh vodi našu žudnju.
Navodi nas da ljubimo dobro. Čini nas slobodnima.
Majko! -Augustine? Što radiš ovdje?
Trebam razgovarati s biskupom Ambrozijem, a Vi ćete poći sa mnom.
Pustite me da prođem!
Trebam razgovarati s biskupom. -Kao i mi.
Ja sam dvorski govornik. - A ja sam perzijski kralj!
Molim te, prekini!
Mi smo na redu. Dođi!
Biskupe Ambrozije!
Kakva čast! -Moja majka Monika. Svakako Vas je htjela upoznati.
Drago mi je što upoznajem majku novoga govornika.
Jesi li katolkinja, dijete moje? -Jesam.
Ovaj put nas ima više. Vidim da pripremate novu propovijed.
A, ne. To je jedna knjiga o filozofu Plotinu.
Plotin? Pa on nije kršćanin. -Nije, ali je svejedno veliki filozof.
Mnogo je istine u njegovim djelima.
A kako kaže Evanđelje: Tko nije protiv nas, za nas je.
Dakle, tko god je protiv vas, bio bi protiv istine?
Tko je protiv istine, taj je protiv sebe.
Dakle, zbog toga ste se odrekli namjesničkog položaja?
Razlog zbog kojeg sam to učinio
i nije baš tako vidljiv ljudskim okom.
Nije vidljiv. A, kao ni ono duhovno o kojem ste prije govorili u propovijedi.
Poslanice sv. Pavla o tome govore. Ja sam samo komentirao njegove riječi.
Nevidljivo.
No koje istodobno daje život?
Držim Vas inteligentim, Ambrozije!
Ne čini li Vam se sve ovo teško za povjerovati.
Je li Vaša ljubav prema družici vidljiva?
Rekao bih da nije, i mislim da se slažemo.
Pa ipak, ta ljubav stvorila je jedan novi život na ovome svijetu.
Nešto vrlo opipljivo. -Vidim da ste se raspitali o meni.
Ne činite li Vi to sada? -Slava koja Vas prati je zaslužena.
A siguran sam da u govorima održanim u čast caru
imat ćete prilike potvrditi Vašu.
Na prvi pogled svi se mi doimamo slični.
Jedna glava, dvije ruke,
dvije noge.
Dakako, kad je riječ o nogama, nekom bi mogle biti draže
skladne noge Blesiline nego noge hrabrog Bautona.
No među nama ima netko tko je iznad nas.
Netko tko nam sliči kao što dijamant sliči kamenu,
kao što orao sliči leptiru, jedna zvijezda plamenu svijeće.
Naš car Valentinijan.
Njemu dugujemo mir u Carstvu,
plodnost naših polja, sklonost nebesa.
Samo njemu dugujemo!
A ne biskupu koji svojata moć od Boga što je dana caru, i samo caru.
Caru, a ne biskupu!
Aludira na Ambrozija. - Domišljat kao uvijek, generale!
Da djeluje kao posrednik između zemlje i neba.
Caru, a ne biskupu dano je da djeluje kao posrednik između zemlje i neba.
Tako dakle, caru, a ne biskupu neka budu upravljene naše molitve,
naše peticije, naši zazivi.
U njemu je naša vjera, naša utjeha
naša nada.
Njegova su polja, kuće, pa i crkve.
I odluči li ih car oduzeti,
nitko mu se ne može usprotiviti, pa ni biskup Ambrozije!
Jer tko nije za nas, protiv nas je!
Ja, vi, svi mi
pripadamo njemu.
Bravo!
Jučerašnji govor tvog sina bio je vrlo uspješan.
Tako se stidim. -Nisi ti kriva.
Trebala sam biti bolja majka.
Ima li bolje majke od Boga? A kolika Ga Njegova djeca odbacuju?
No ne gubi nadu! Da je Augustin bio lako dijete,
zasigurno mu Bog ne bi bio dao majku poput tebe.
Adeodat... Jesi li vidjela Adeodata? -Ne.
Adeodate! Mali moj!
Ne boj se!
Augustine! Imam divne vijesti!
Dođi!
Pogodi što je car zatražio od mene! -Konjića za njihanje?
Nije vrijeme za sarkazam.
Carica majka shvatila je doslovno ono što si bio rekao u svome govoru
i žatražila je da mi oduzmemo Ambrozijevu baziliku. Ti i ja.
A ne Bauton ili koji od ostalih službenika.
Što sam ti rekao? U gradu postajemo sve utjecajniji.
Krasno. No treba vidjeti hoće li nas Ambrozije poslušati.
Ti si carev glas, a car je, zar se ne sjećaš svojih riječi,
posrednik između zemlje i neba. Ti si njegov glas.
Svakoga si uvjerio u to.
Kako bi se Ambrozije mogao suprotstaviti carevoj zapovijedi?
Večeras ćemo slaviti.
U naše zdravlje!
Usput, Milanski manihejci pozivaju te sutra navečer na jedan od svojih obreda.
Više ne želim imati posla s njima.
Ali ti si već godinama manihejac! Što se dogodilo?
Godine mraka. Bilo je dovoljno čitati Plotina da bih to uvidio.
Tko bi to bio, neki kršćanski filozof? -Nije.
Ne. Samo veliki filozof.
Dojadilo ti je društvo?
Dojadila mi je ova palača. Katkad poželim biti sama.
Čudno je osobu poput Vas zamisliti samu. -Zaista?
A Vaša žena, gdje je? -Ja nisam oženjen.
Za čovjeka Vašeg položaja to mi je čudno.
I, što činite kada Vam dojadi ova palača?
Odlazim. Bar na neko vrijeme.
A kamo to?
To je tajno mjesto.
Onda ne recite više ništa! Inače više neće biti Vaša tajna.
Neću Vam reći gdje je, samo kakvo je.
To je vila, duboko u šumi, pred jednim posve osobitim jezercem.
Jezero koje nastaje iz prirodnog vrela.
Voda u njemu je uvijek vruća.
Jako vruća.
Tako privlačna.
Zamislite kako je zimi
uroniti noću u tu vodu,
s krajolikom pokrivenim snijegom.
Još nikad nisam vidio snijeg. - Onda biste trebali doći.
Ali to je Vaše tajno mjesto. -Vičan ste riječima.
Možda me jednoga dana nagovorite da Vam ga otkrijem.
Augustine? -Biskupe...
U Vašem govoru na sudu protiv mene vješto ste uporabili moje riječi.
Koristile su mi da bolje upoznam Vas i Plotina. -Fino.
No znajte da je u Plotinovim djelima objašnjeno sve osim onog bitnog.
Da istina nije ideja, pojam ili stanje uma,
već da se Istina utjelovljuje u osobi.
Ovdje smo u ime cara Valentinijana! -Dobro!
A ja sam ovdje u ime Isusa Krista, Sina Božjega.
Car zahtjeva da predate ovu baziliku arijanskoj zajednici.
Zahtjeva? -Zahtjeva.
U ime koje vlasti? - Vlasti koja mu je dana.
Od koga? -Od Boga. -Lažljivci!
Kako se usuđujete? - Kako se vi usuđujete
navoditi da je Bog vaša vlast?!
Vi ne vjerujete u Njega! Ne vjerujete ni u što.
Još gore, vi prizivate povratak poganskih demona!
Psi na uzici, to ste vi!
Lutate uokolo lajući laži! Umuknite!
Vratite se duboko u svoju nutrinu i zapitajte se što je zaista istina!
Samo će istina od vas načiniti ljude.
Slobodne ljude.
Morat ćemo izvijestiti cara o Vašem ponašanju.
Recite mu onda, želi li se riješiti mene,
morat će napasti mene, ne moj narod.
Idemo!
Augustine...
Zapamtite što sam Vam rekao:
Nije čovjek taj koji pronalazi istinu,
mora joj dopustiti da ona nađe njega.
Jer istina je osoba.
Isus Krist, Sin Božji.
Što ćemo reći carici majci? -Da uporabi silu.
I pošalje Bautona s vojskom da zauzmu baziliku.
Narodu se to neće svidjeti. Opet će stati uz Ambrozija. -Neće!
Jer ti, svojim riječima
učinit ćeš da im se svidiš i sve ćeš ih zadržati na našoj strani.
Tu sve stavljamo na kocku, Augustine!
Jesi li uz mene?
Pogledaj kako se slaže mozaik.
Kamenčić po kamenčić.
No tek kad svaki komadić bude na svome mjestu,
bit će moguće vidjeti cijelu sliku.
Ostavljam te u odličnim rukama, Augustine.
Vidimo se kasnije.
Pogledaj, Adeodate! Eno ti oca!
Rado bih Vas pozvao u svoju vilu. -Bio bih počašćen.
Vjerujte mi, ja se u to razumijem. Pred Vama je blistava budućnost.
Uskoro će Vaš glas biti najslušaniji na dvoru.
To ovisi o različitim okolnostima. -To je točno.
Osobito o jednoj koja Vam još nedostaje:
obitelj koja će biti dovoljno imućna da podupre Vaše ambicije.
Obitelj poput Vaše. -A pretpostavljam da također znate kako imam jednu kćer.
Za dvije godine bit će u dobi za udaju.
Vaše sjedinjenje u braku bilo bi dobro rješenje.
Koliko za mene toliko i za Vas.
Vjerujem da želite da Vaš glas postane najslušaniji na dvoru.
Čekajte!
Sjećam se kad sam Vam prvi put izula sandale.
Prešli ste otada dug put. -Prešli smo ga oboje.
A pre Vama je još dugo putovanje. -Jest.
Danas sam Vas s djetetom čekala pred izlazom iz carske palače. -Zaista?
Kad sam Vas vidjela da izlazite kanila sam Vam prići.
No zaustavio Vas je otmjen čovjek.
I? -I udaljila sam se. -Udaljila si se?
Da. -Zašto?
Nisam Vam htjela biti na smetnju, ispriječiti Vam se na putu.
Nikada te nisam smatrao smetnjom.
Nikada Vam to i ne bih željela postati.
Bolje je za tebe da odrastaš uz tvog oca.
Jednoga ćeš dana shvatiti.
Mama!
Kalida!
Kalida! Kalida...
Kalida?
Kad bijaše otrgnuta od mene žena s kojom sam živio,
moje srce koje je uz nju priraslo, bijaše ranjeno i rana poče krvariti.
Ona se vrati u Afriku
zavjetovavši se Bogu da nikada neće upoznati drugog muškarca
te ostavivši mi našeg nezakonitog sina.
A ja, nesretnik...
ne imah strpljenja pričekati još dvije godine,
koliko je trebalo proći da bih dobio isprošenu mladu.
I tako uzeh novu priležnicu. Dakako, ne kao zakonitu ženu.
Već kako bih pothranjivao i produživao bolest moje duše.
Kasniš. -Kako vidim, ti nisi gubio vrijeme, Valerije. -Sada gledaj!
Jer o ovome ćeš morati govoriti u svojem govoru.
U ime vašeg cara Valentinijana,
naređujem vam da napustite ovo mjesto, smjesta!
Baziliku ćemo oduzeti još prije nego li svane.
Dajte caru carevo, a Bogu Božje!
Bog ne traži od cara njegovu palaču
pa ni car ne smije tražiti od Boga Njegovu kuću!
Ako uistinu Bog postoji, biskupe Ambrozije,
onda On prebiva u carskoj palači, a ne u Vašoj bazilici!
Bog uistinu postoji, Valerije!
I želi prebivati u srcu svakog čovjeka. Čak i u Vašem.
Nećemo trpjeti ni jednu vrstu otpora.
Što god se dogodi, bit će zato što ste Vi tako htjeli.
Što god se dogodi,
bit će to zato što je Bog tako htio.
Samo Bog, i nitko drugi.
Zapovjedite napad!
Na nenaoružane civile? - Da, nenaoružane.
Ili ćete Vi reći carici majci da su oni zaustavili Vašu vojsku?
Spremni!
Juriš!
Ja sam svoje obavio.
A sad se vi pobrinite da se ovaj pokolj doima kao pobjeda!
Idemo!
Ja ostajem. Moram prikupiti podatke ta svoj govor. -U redu.
Sutra ćeš trebati svu svoju darovitost.
Majko... Majko!
Vode! Idi i uzmi vode, brzo!
Svi volimo mir.
Nitko ne voli rat. Ali znamo da nema mira bez rata.
Želimo li sigurne granice, moramo se pokazati moćni.
Želimo li da naši gradovi budu sigurni
moramo biti čvrsti.
Želimo li zadržati svoje bogatstvo
moramo uporabiti snagu.
Eto zato jedan car mora biti spreman uporabiti silu.
Naravno! Nasilje nije lijepo za vidjeti. Nije lijepo činiti ga.
Ali netko
mora biti spreman
preuzeti taj teret.
Netko poput generala Bautona.
Hrabar čovjek koji nas je svojom sposobnošću uspio zaštititi
od naših neprijatelja, od divljih Gota i fanatičnih katolika!
I zato našem generalu dakle
dugujemo svoju zahvalnost
jer je imao hrabrosti
obraniti nas od neprijatelja, onih vanjskih kao i onih među nama.
I zato što je podario visoku čast Rimu.
Što je pobio mnogo nevinih ljudi.
Nisi gladan?
Zašto me ne gledate?
Zar Vam se ne sviđa Vaš sin?
Ne.
Ostavi to! Iznesi dijete odavde! -Zašto ste onda opet tu?
Zašto ste tu? -Zato što si ti tu.
Što želite od mene? - Samo da budeš sretan.
Nisam sretan.
Razumijete li?
Ja nisam sretan i ne želim Vas ovdje.
Mene možeš otjerati, ali ne možeš i sebe sama.
Sjeti se tko si, Augustine!
Utučen, očajajavao sam optužujući sebe sama još oštrije.
Borio sam se okovan svojim lancima kako bi ih slomio.
No unatoč tomu što postajahu sve tanjima još me držahu čvrsto.
A Gospodin je u mojim skrivenim dubinama
umnožavao sa strogoćom i nježnošću
udarce straha i srama kako bih se ponovno vratio i predao.
I kako ne bih ojačao onaj tanki konac koji je još bio preostao
u koji bih se ponovno mogao umotati još više nego ikada,
već naprotiv, kako bih ga jednom zauvijek prekinuo.
No Pavlove riječi imaju dvostruko značenje.
Zamislite planinske rijeke! Kad naiđu na zapreku, postaju snažnije.
Nismo mi krivi što smo sazdani od tvari, od zla.
Mi nismo obični ljudi i ne trebamo istinu.
Što sam ti govorio: Postajemo sve utjecajniji u gradu.
Da čujemo Vaš glas!
Štitove gore! -Vi ne vjerujete ni u što!
Čekamo dijete. Ne želim ti nikada biti na smetnju.
Istina nije ideja, pojam ili stanje uma.
Hrabrost da živiš bez istine. Imaš li tu hrabrost?
Nije čovjek taj koji nalazi istinu. Mora joj dopustiti da ona nađe njega.
A ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.
Riječi nisu dovoljne da bi promijenile čovjeka. Čak ni tvoje.
Pokušaj to razumjeti, sine moj!
Jer Istina je osoba. To je Isus Krist, Sin Božji.
Uzmi i čitaj!
Uzmi i čitaj!
Uzmi i čitaj!
Poslanice sv. Pavla apostola.
...ne u pijankama i pijančevanju,
ne u priležništvu i razvratnosti, ne u svađi i ljubomori,
nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom
i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama!
Oče...
Sine!
Uvijek sam previše govorio.
Ali danas sam prvi put slušao.
Slušao sam Njegov glas.
Kasno sam Te uzljubio, o, Ljepoto, tako stara i tako nova!
Kasno sam Te uzljubio.
Zvao si me, i Tvoj usklik probio je moju gluhoću
Zabljesnuo si i Tvoj je sjaj rastjerao moju sljepoću.
Prosuo si svoj miris; udisao sam ga i sada žudim za Tobom.
Okusio sam Te; sada gladujem i žeđam za Tobom.
Dotaknuo si me i gorim od silne želje za mirom Tvojim.
Ponizili ste sebe samoga.
Ponizili ste cara, mojeg sina.
Ponizili ste cijelo Carstvo.
Otpušteni ste s dužosti koju ste primili od cara.
Od ovog trenutka niste više dvorski govornik.
Nitko ovdje
neće više nikada slušati Vaš glas.
Valerije!
Ti si iznevjerio naše povjerenje.
Posramio si mene i mojega sina pred cijelim Carstvom.
I mi nećemo trpjeti da ispadamo smiješni.
Ovdje više nisi dobrodošao. Vrati se onamo odakle si došao!
I tako nisu uspijeli oduzeti baziliku.
Tvoje je obraćenje ulilo hrabrost ljudima koji su se vratili da je napune.
Carica nas nije mogla sve pobiti.
I sada, što kaniš?
Odlazim u Ostiju s majkom i sinom.
Ondje ćemo se ukrcati na brod za Afriku i poći kući.
A kad prispijete onamo?
Želim studirati, moliti i živjeti u osami.
Neće ti biti lako živjeti u osami. Kažem to iz vlastitog iskustva.
Ne osjećam se dostojnim postati svećenikom.
Bog će od tebe tražiti i više.
Drži!
To je tinta.
I koristi je!
Razgovarao sam s kapetanom. Isplovit ćemo za tri dana.
Uvijek sam željela biti pokopana u domovini. U Africi.
Sada nije trenutak da razmišljaš o smrti, majko.
Ali to mi sada više nije bitno.
Možeš me pokopati bilo gdje. Čak i ovdje.
Postoji samo jedno koje sam oduvijek željela.
Za koje sam živjela:
vidjeti te krštenog prije nego što umrem.
Daj mi ruku!
Ne trebaš se ničega bojati, sine moj.
Slušaj kakva tišina!
Naš je život samo jedna ljuštura. Krhka i prolazna.
Ali u nama ima nešto što nije krhko i nije prolazno.
Mi već živimo vječni život, sine moj.
Hipon, 430.
Izađite kroz sporedna vrata!
Lucila...
Što želite? Noćas ćemo napasti.
Baš to treba Rimu!
Još mrtvih junaka koje će moći častiti. -Da, borit ću se za Rim.
Ali živjet ću za tebe. Jer samo zbog tebe želim živjeti.
Gdje je Posidije? Potražite ga! -Moj stric.
Biskup Augustin je tvoj stric?! -Brat mojeg oca.
Fabije!
Fabije!
Razumijem tvoju kivnost prema meni, no slušaj me!
Ne žrtvuj svoj život ni život svojih ljudi.
da obranite Carstvo koje propada! - Ja sam Rimljanin, čanik Carstva.
I to ću biti do zadnjeg daha. - Čovjek je ono što ljubi.
Ljubiš li zemlju, bit ćeš zemlja.
Ljubiš li Boga, bit ćeš Božji.
Kako kaže Sveto pismo: Svi vi bogovi i djeca Božja.
Ja nisam dijete nikakva boga.
Ja sam sin čovjeka koji je umro dok sam bio tek maleno dijete.
Želiš li znati, Lucila, tko mi je ubio oca?
Bio je to tvoj stric, veliki biskup Augustin!
Sjećate li se? -Da, jako se dobro sjećam. Sjećam se svake pojedinosti.
25 godina prije
Ambrozije je imao pravo.
Postao sam svećenik, no Bog je želio više od mene.
I tada sam već nekoliko godina bio biskup.
Pošto ste dovršili Ispovijesti, što mislite diktirati u ovoj sobi?
Imam nekoliko zamisli, no samo je jedna posebno hitna.
Knjiga koja će obraniti Crkvu od optužbe da ona vodi Carstvo u propast.
Otkako je Alarik opljačkao Rim, krivnja za sve nedaće spada na Crkvu.
No, Posidije, upravo će Crkva biti ona koja će sačuvati rimske tradicije
u nesigurnim vremenima koja nas čekaju.
Jeste li već odredili naslov? -Božji grad.
Biskupe Augustine...
Nešto strašno...
To je otac Babil.
Odsjekli su mu šake i jezik.
To je zasigurno djelo donatista. -Fanatičnih donatista?
Treba razlikovati. -Znam razliku.
No kad se proširi glas o ubojstvu,
ne vjerujem da će ljudi mariti za tako suptilne razlike.
Zbog ovog bi čina mogao izbiti građanski rat
između katoličkih vjernika i donatista.
Što mislite učiniti?
Sabor? -Da.
Vi ste biskup donatista, a ja biskup katolika.
Okupimo se sa svim našim svećenicima na javnoj raspravi u Kartagi
dok ne utvrdimo tko ima pravo i što je istina.
Istina? -Istina. -A pošto to utvrdimo, što ćemo učiniti?
Bude li istina na strani donatista, mi ćemo postati donatisti.
Bude li istina na strani katolika, vi ćete postati katolici.
Svi mi želimo mir. No nema pravoga mira bez istine.
Nađimo je zajedno! -To bi bila nepoštena rasprava. Tko je sposoban
pobjediti govornika kakav ste Vi. - Ja neću sudjelovati u raspravi.
Vi nećete sudjelovati u raspravi?
Na srcu mi je samo jedna stvar, biskupe Sidonije. Istina.
Ako kojim slučajem katolici pobijede u raspravi,
ne bih htio da itko posumnja kako je razlog tomu govornička vještina,
a ne istina argumenata. - Pod još jednim uvjetom!
sudac mora biti neutralan i iznad svake sumnje.
Izabrat ćemo ga zajedno.
Hilarije Domicije, došli smo sve do Kartage
jer ste Vi najcjenjeniji sudac u provinciji.
Obično se bavim sudskim, a ne vjerskim predmetima.
A čak i nisam kršćanin. -To nije nužno. Trebate samo prosuditi istinu.
Očito čvrsto vjerujete u vas kad sve stavljate na kocku
u javnoj raspravi. -Ne u nas same. U istinu.
Mnogo je već ljudi umrlo u tom sukobu. -Zato trebamo Vas.
Fabije!
Moj sin Fabije. -Ima iste oči kakve je imao i moj sin Adeodat.
Danas se malo ljuti jer sam mu obećao da ću ostati s njim.
Ja sam kriv! Ja sam kriv. I oprosti mi što sam ti danas oduzeo oca.
Jeste li sigurni da danas ne želite preuzeti riječ?
Moći ćeš ti to i sam. - Ja bih radije slušao Vas.
Znaš, Posidije,
baš ovdje, na ovom sudu, sve je počelo za mene.
Onda se možemo samo nadati da ovdje nije i kraj!
Kartažani! Kartažani, dopustite mi govoriti!
Pozvan sam izreći sud o vašoj raspravi.
Pomno ću poslušati argumente s obje strane,
prosudit ću nepristrano i savjesno i vjerujem da će vam istina,
danas ovdje ustanovljena, pomoći da se ujedinite.
Službeno proglašavam otvaranje rasprave
i pozivam biskupa donatista da preuzme riječ. Sidonije.
Uzvišeni suče!
Danas sam ovdje u nazočnosti vas i našeg Boga.
Mogao bih govoriti o našoj religiji, grijehu, izdaji Svetog pisma
o raskolu s našom braćom katolicima.
No danas vam želim govoriti o samo jednome čovjeku,
svećeniku koji je bio veći grešnik od svih nas:
biskup Augustin!
Tišina! Zašutite! Nisam li dovoljno dugo šutio?
Sada je vrijeme da konačno rasparamo tu zavjesu
koja je predugo vremena skrivala istinu o vašem ljubljenom biskupu.
Čovjek je to koji je u prošlosti branio zločince, ubojice
i mutne spodobe bez savjesti, bez etičkog i moralnog smisla.
Čovjek koji je bio rob ambicije koja ga je tjerala
tražiti uspjeh zavodljivošću riječi.
Božji čovjek kojeg su izjedale pohota, škrtost i sebičnost!
I divlja narcisoidnost zbog koje nije štovao drugoga Boga doli sebe sama.
Da, samo sebe samoga!
Ova je rasprava trebala je biti o istini.
No tu je istinu zasjenio samo jedan čovjek.
Nema većeg grešnika na svijetu od biskupa Augustina!
Činjenica što je on postao svećenik dokaz je
da se katolicima iz nijednog razloga ne treba vjerovati.
Odlučio sam ne sudjelovati u raspravi.
No budući da sam postao glavna tema rasprave,
dužnost mi je progovoriti.
Sidonije ima pravo.
Ambiciozan, pohotan, narcisoidan.
Istina je. Sve sam to bio.
No Bog mi je dao majku. Majku koja mi je pokazala
da nema ništa u ovome materijalnom svijetu što zavrjeđuje našu ambiciju.
Bog mi je dao ženu.
I ona mi je pokazala kako ljubiti znači odreći se samoga sebe.
Bog mi je dao sina.
I moja oholost navela me da sam počeo vjerovati kako je stvoren na moju sliku
Zatim, Bog mi ga je oduzeo
da mi pokaže kako je stvoren na Njegovu sliku.
Ambiciozan, pohotan, narcisoidan.
Istina je. Sve sam to bio i još jesam. Kao i svi mi.
Kao i svi mi! No nitko od nas nije sam. Nikada.
Čak ni u trenucima ispunjenim očajom, gorčinom, tamom.
Bog nam je uvijek blizu.
Bog mi je više brat negoli ikoji brat, više prijatelj
negoli ikoji prijatelj.
Više ljubi nego što itko ljubi.
Pobjeda donatistima ili će ti sljedeća probosti srce!
Ideš li spavati, Hilarije? - Da, dolazim odmah!
Još nisi donio odluku? -Još razmišljam.
Ajde, Fabije! Poželi ocu laku noć!
Laku noć, oče! -Laku noć, mali moj!
Pođimo! Brzo!
Voljela bih da te Augustin bar nije uvukao u tu priču.
Moram samo ustanoviti istinu. Sudac sam, to mi je dužnost.
No ti si i otac.
I muž. Ne zaboravi to!
Zamolili ste me da donesem presudu o vašoj raspravi. Dobro.
Znate da kad sudac izriče prosudbu, to je i prosudba o njemu samomu.
Dobra je prosudba ako je pri odlučivanju bio pravedan,
Loša je prousdba ako je pri odlučivanju zastranio.
I tako, s velikim zanimanjem,
u ime autoriteta koji mi je dan,
proglašavam pobjedicima u raspravi katoličke govornike!
Doktrina što je oni zastupaju prava je istina.
Obrambeni stav!
Obrambeni stav! A sad zamahni!
Tako! Izvrsno! Jednoga dana morat ćeš braniti obitelj, Rim i cijelo Carstvo.
A gdje ćete biti Vi? -Prije ili kasnije ja ću već ostarjeti, sine moj.
Oče!
Oče!
Sjećaš li se kad smo ono šetali uz more? Bili smo tako sretni.
Da, i mama je bila s nama. -Hilarije...
Žao mi je. -Ne treba Vam biti žao.
Izvršio sam svoju dužnost. Ja sam sudac.
Udijelite mi svoj blagoslov!
Pričajte mi još o onome gradu o kojem pišete! -O Božjem gradu?
Uskoro ćete ga poznavati bolje od mene.
Hipon, 430.
Otada su prošle godine.
No ja još do danas nisam uspio razumijeti ni Vas, a ni svoga oca.
Tvoj je otac umro kako bi obranio istinu,
kao što si ti spreman umrijeti da bi obranio Carstvo.
No Carstvu će doći kraj.
A istini, za koju je tvoj otac umro, neće.
Ne. Moj je otac umro nizašto. A dođe li Carstvu kraj,
vi kršćani bit ćete krivi za to. Jer vi ste ga izdali.
Dolaze Rimljani. -Onda Fabije ipak neće morati napasti.
Pričekat ćemo da dođe flota iz Rima. Idem mu odmah reći. -Stani!
Bude li Fabije uspješan, bit će to moj uspjeh.
Podbaci li, dolazak flote sve će riješiti.
I tako dokazati svima da sam ja imao pravo.
A biskup Augustin krivo. -Upravo tako.
Bože moj, kao iz morskog bezdana,
tako i iz dubina ljudskog srca izbijaju oluje i ratovi
a Tebe kao da je svladao san. Kao onog dana na Tiberijadskom jezeru
kad si bio u lađi s apostolima.
Sada ja, kao oni tada, ti kličem: Učitelju, propadosmo!
Zar ne mariš za nas? Probudi se, Gospodine! Smiri oluju kao onog dana,
ublaži srca ljudi i pitaj nas kao što si pitao onog dana:
Zašto se plašite? Zar nemate više vjere?
Nisi spavala. -Niste ni Vi.
Što je ono? Što je unutra?
A što sada? -Izgubili smo bitku, a ne rat.
Netko je izgubio glavu, ne samo bitku.
Onda nemojmo i mi izgubiti glavu! Pouzdajte se!
Klečela je tu čitavu noć.
Ukrcajte se na jedan od brodova što ih je poslao papa
i povedite je sa sobom! Više nema nada za ovaj grad.
Ako se ne vratim, ti preuzmi moje mjesto u Hiponu!
Stani!
Moje je ime Augustin. Biskup Hipona.
Htio bih razgovarati s vašim vođom Gajzerikom.
O, glasoviti biskup!
U Hiponu očito da su očajni
kad su odlučili riskirati život svojeg najznamenitijeg građanina.
Što ste me došli zamoliti?
Ništa. Došao sam Vam samo nešto ponuditi.
A što bi mi to Vi mogli ponuditi? - Prilika da postanete veliki kralj.
Ja već jesam kralj. Kralj velikog carstva.
Ne. Niste drugo doli pripadnik šačice razbojnika.
Borite se samo da biste se obogatili.
Što je to doli razbojništvo? Kraljevati bez pravde ili ujedinjavanja ljudi
Vi ne vladate drugim doli nizom osvojenih sela.
Da biste bili veliki kralj, potrebno je puno više znati od samog pljačkanja.
Treba imati viziju, dobrohotnost
i čvrstu ruku, koja zna rušiti, ali i graditi.
Želite li da Vaša ostavština bude ostavština kralja ili razbojnika?
Postuite ispravno!
Oslobodite zarobljenike i uzmite mene u zamjenu!
Gajzerik nudi mir.
Svi građani bit će pošteđeni
ako položimo svoje oružje i otvorimo gradska vrata.
Bit će to početak novog doba za nas i za Hipon.
Sve će biti drukčije od ovoga što poznajemo. Da!
No ne trebamo se bojati. Ne trebamo se bojati naših bližnjih.
A danas su Vandali naši bližnji što nam ih je Bog želio dati.
Što će ostati od Hipona padne li u ruke čoporu Vandala?
Jedan grad tvore oni koji tamo žive, namjesniče, a ne njegove zidine.
Zidine su važne, biskupe!
Otvoriti vrata Hipona znači izgubiti sve: domove, imetak, moć.
Da, sve. No to je razumna cijena za život.
Apsurdno! Kakav bi to život bio? -Bio bi život, Valerije.
Jamačno bogatiji nego bismo ga imali uporno navezani samo na svoj imetak.
Ja imam bolji prijednog! Upravo sam primio vijest od cara.
Carska će flota noćas stići u Hipon. Ona Gajzerikova biti će potučena.
Njegova će vojska biti poražena, a Hipon konačno oslobođen!
Već ste se jednom oslonili na svoju snagu, umjesto na Božju.
Sjetite se što se dogodilo!
Mi imamo carsku flotu! Čemu nam služi Vaš Bog?
Ako je to Vaša odluka, mene više ne trebate.
To je naša odluka, biskupe.
Sutra u zoru
brodovi što ih je poslao papa isplovit će prema Rimu.
Tko god se želi ukrcati, više je nego dobrodošao.
Znajte da tko god napusti Hipon, izgubit će sav imetak i vlasništvo!
Fabije? -Biskupe...
Što radiš tu?
Nisi li spreman biti oslobođen od carske flote?
Takva mi sloboda više ne treba. Već ste me vi danas oslobodili.
Ne, oslobodio te Gospodin. Ja i nisam znao da si još živ.
Biskupe, ne govorim o oslobađanju od Gajzerika,
nego o oslobađanju od staroga Rima.
Zahvaljujući Vama, povjerovao sam da može nastati novi Rim,
Rim koji neće biti sazdan na strahu, moćnom oružju ili staroj slavi.
Trebamo grad utemeljen na nadi, vjeri,
pa čak i ljubavi prema našim neprijateljima. To mora biti grad...
Božji grad.
Onda ću mu možda jednog dana i ja zahvaliti.
Sjećam se kad je moj otac bio na umoru,
Vi ste bili približili, a on Vas je zamiolio da mu govorite o tom gradu.
Danas sam shvatio zašto.
Posljednja stvar koju bih Vas zamolio, biskupe:
Sada ste muž i žena.
Čekaju nas teška vremena,
no vi ćete biti svjetlo u tami. Svjetlo ljubavi.
Zato vam kažem,
budete li šutjeli, šutite iz ljubavi!
Budete li govorili, govorite iz ljubavi!
Budete li kažnjavali, kažnjavajte iz ljubavi!
Budete li opraštali, opraštajte iz ljubavi!
Neka uvijek bude u vama ukorijenjena ljubav
jer samo iz tog korijena može proizaći dobrota.
Ljubite i činite što hoćete!
Danas stojim ovdje, Fabije, u čast tvojem ocu.
Sve! Sve kovčege!
Zašto? Zašto ste naredili da istovare knjige?
Mora biti mjesta kako bi se što više ljudi spasilo.
Uključujući Vas, stiče!
Ja ne mogu otići, Lucila! Ja sam biskup ovoga grada.
Ali oni su Vas prezreli, izdali!
A koliko sam ja puta izdao Gospodina? A On me još ljubi!
A je li sada i mi moramo svjedočiti tu ljubav?
Fabije, ukrcajte se na brod dok još nije kasno!
I čuvaj je!
Budi hrabra! Moramo poći!
Brodovi u plamenu na obzoru!
Vandalski ili rimski brodovi? -Još nije moguće... -Vandalski ili rimski?
Još ne znamo i ne možemo znati.
Moramo pričekati svitanje.
Carska je flota poražena od Vandala!
Vandali su razbili carsku flotu!
Razbili su je i Vandali sada stižu napasti Hipon!
Odvucite ga na ovu stranu!
Naprijed!
Ljubav je postojana u nedaći,
razborita u blagostanju,
snažna u patnji.
Raduje se dobrim djelima,
sigurna je od kušnji.
Velikodušna je u gostoljubivosti, vesela među istinskom braćom,
strpljiva prema bezvjercima.
Ona je duh svetih knjiga, krepost proricanja,
spasenje otajstava.
Ona je snaga znanja, plod vjere.
Ona je bogatstvo za siromahe, život za umiruće.
Ljubav je sve.
Ne knjige!
Ne njegove knjige!
Ovo nebo i ova zemlja nestat će nakon posljednjeg suda,
kad nastanu novo nebo i nova zemlja.
Jer preobrazbom, a ne potpunim uništenjem nestat će ovoga svijeta.
Zato sveti Pavao kaže:
Prolazi obličje ovoga svijeta.
A rado bih da budete bezbrižni.
Nakon nekoliko godina Rimsko je Carstvo doživjelo propast.
Augustinove knjige još se i danas čitaju diljem svijeta.
Prijevod: Don Boscovi sinovi