Tip:
Highlight text to annotate it
X
Imamo zanimljivu temu ovo jutro.
Jednu koja je...
Uzburkavala ljudsko razmišljanje
tisućama godina.
A to je pokušavanje otkrivanja
Koja su pravila.
Iza evolucije živih bića.
Koji je plan?
Sada, neki naravno, poriču da postoji plan.
Ovo je zgodan odgovor ali nije rješenje.
Drugi vjeruju da je ovaj plan u posjedu božanske moći.
I da ni jedan smrtnik nikada neće moći dokučiti,
ovu tajnu božanstva.
Postoje drugi ipak.
Mnoge pobožne i formirane osobe.
Koje osjećaju da dok je to vjerojatno istina.
Da potpuni i beskonačni odgovor na sva pitanja nije na raspolaganju trenutno.
Da sa pažljivim i pametnim promatranjem
procesa koji djeluju u prirodi.
Možemo doći do prilično dobrih približnih pravila iza igre.
Imamo panoramu života.
Koja je pojačana, proširena i produbljena od antropologije,
Zologije,
Arheologije.
I praktično svakim instrumentom istraživanja koji je čovjek ikada razvio.
Iz ovih različitih izvora.
Izvodimo profile življenja i života.
Saznajemo kako se stvari kreću naprijed kroz vrijeme.
Promatramo možda...
ako smo pametni.
odnose između uzroka i posljedice.
I iz jednostavne i tihe meditacije
o onome što je vidljivo i spoznatljivo nama.
Počinjemo prepoznavati.
Da je sudbina obrazac.
A ne serija slučajnosti i nesreća.
Procesi sudbine na izgled su...
neprekidni.
Oni su ne promjenjivi.
Najvažnija od svih stvari je sam proces.
Sa kojim sav život postaje umješan.
Što više znamo o
sudbini života.
Bolje možemo surađivati s njime svaki dan.
I postoje neki koji sumnjaju da je čovjeku dan um
kako bi ga mogao koristiti da razmisli o razlozima sam.
Dok većina ljudi koristi um jednostavno
da unaprijede neki važan osobni detalj.
Iza moći razmišljanja
Je energija potrebna da razmisli
makar dijelom o odvijanju ove stvari zvane sudbina.
Mi smo na istoj vezi sa drugom stvari zvanom vjera.
Vjera je postala povezana sa stvari zvanom fatalizam.
Ili nesretnim okolnostima.
I ova ideja da postoji potreba za fatalizmom.
Protiv koje se ne možemo buniti.
I koju ne možemo promijeniti ili preobličiti u sebi.
Je dovela do religioznog fatalizma.
Koji je naročito očigledan u vjeri Islama.
U kojem je fatalizam osnovna doktrina.
To je dio principa na kojem je vjera sagrađena.
Sada, vjera prosječnoj osobi
je postala skoro isto što i slučajnost.
Vjera je nešto što se desi bez očiglednog ili praktičnog razloga.
Ili uzrok je nešto što mi ne želimo istražiti.
Veliku većinu stvari koja nam se dogodi mi prihvaćamo
nerado.
Ali ne želimo shvatiti zašto su se desile.
Razlog zašto ne želimo istražiti
uzroke događaja
je što bi nas skoro sigurno podsjetili
na nedostatke u našem karakteru.
Postepeno bi morali shvatiti da loša sreća mora biti zarađena.
Da je zarađena radeći pogrešnu stvar
ponekada u dobrom duhu i sa dobrom namjerom.
Ali ako je pogrešna stvar, neće raditi.
Prema tome bi se činilo da...
vjera naročito
je izraz čovjekovog eksperimentiranja
sa procesima življenja.
Vjera nam dolazi kao rezultat
promatranja vlastitih akcija.
Ili promatranja akcija drugih, ili nacija.
I promatranja koliko blisko
posljedice slijede svoje uzroke.
Postoje široki obrazci
onoga što možemo nazvati fatalizam.
Izloženo u učenjima Oslova Spanglera.
Koji ističe da postoji stalni odnos.
Između događaja
I da slični uzroci uvijek postižu slične posljedice.
Posljedice mogu biti promjenjene vremenom ili mjestom.
I razlikovat će se u detaljima.
Zbog nacija, ili rasa ili kuluroloških struktura.
Ali u biti, određena akcija
će neizbježno proizvesti odgovarajuće važnu reakciju.
Rat prema tome mora rezultirati ratom, ne mirom.
I zašto mi onda kažemo da ova riječ sudbina
je u principu dobro namjerna?
Jer ako!
Rat mora uvijek proizvesti rat.
Onda je rat vječan.
A u ovo mi ne vjerujemo.
Ako svaka greška koju napravimo.
Rezultira još jednom
katastrofom.
Iz koje nismo ništa naučili.
I o kojoj ne napravimo nikakvo pametno razmatranje.
Onda opaki krug okolnosti mora nastaviti.
do neodređenosti.
Neće ići ipak zauvijek.
Do neodređenosti znači neko vrijeme.
Jer je čovjek tako napravljen u sebi.
Da ne može uživati u patnji zauvijek.
Sama pomisao o patnji u čistilištu ili paklu zauvijek.
Je previše za njega.
I ujedno je očigledno.
Da prosječna osoba.
Želi da mu bude udobno.
Želi da mu je ugodno koliko uvjeti dopuštaju.
Želio bi živjeti u mirnom svijetu i surađujučem društvu.
Jer kad okusi ove prednosti sviđaju mu se.
Ali nažalost njegov karakter neće održavati njegove želje ili namjere.
Vrati se bivanju onome što je uvijek bio, a to je natjecateljsko biće.
Nije još dovoljno patio da bi shvatio.
Da je patnja izazvana krivim akcijama.
Da nema mogućeg puta.
Znanstveno, religiozno ili filozofski.
Da pojedinac može napraviti grešku bez da ju plati.
Voli vjerovati da ova poanta
nije ozbiljna koliko zvući.
Mi se volimo nadati
da možemo raditi kako želimo i da će sve ispasti dobro.
Ovo je moguće samo
od osobe toliko prosvjetljene
da ono što želi raditi
je najveće dobro za sebe i sve druge.
Dok god ovo nije baza njegovog zadovoljstva.
Zadovoljstvo će se izmjenjivati sa nezadovoljstvom kroz vrijeme.
Individua.
Suočena sa posljedicama vlastitog ponašanja.
Je razvila znatnu literaturu na tu temu.
Mnogo koje mi zovemo povijest.
Sada povijest je za većinu ljudi dosadna tema.
Ujedno je i jedna neugodna.
Većinom, moderna povijest je popis delikvencija ljudske vrste.
Sadržava neprekidan popis naših grešaka.
Pokazuje neizbježne posljedice čovjekove nečovječnosti
prema svojoj vrsti i ostalim oblicima u prirodi.
Svuda, povijest nam govori.
Da radimo greške.
I mi ih nastavljamo raditi.
Nismo još shvatili da je povijest vrsta zapisa.
Ima sveto značenje.
Jer nam govori što bi trebali raditi i što ne bi trebali raditi.
Kada proučavamo što bi trebali raditi i što ne bi trebali raditi.
Podsjećani smo na koncept Getora.
U kojem podsjeća da postoje dvije stanice ili dvije duše
ili dvije individualnosti unutar svakoga od nas.
Jedan od njih uvijek teži prema dobru.
A druga stalno teži prema ispunjenju apetita.
Sada apetit nije nužno ograničen na unošenje hrane.
Apetit je želja bilo koje vrste koja zadovoljava
apetit u nama.
Možemo reći da...
pohlepnost je apetiti, ljubomora je apetit.
Jer u oba slučaja udovoljavamo nečemu
što želimo koristiti da zadovoljimo ne konstruktivne stavove.
Pa prema Gatoru svaka osoba je podijeljena ličnost.
Svaka osoba ima u sebi nešto što je inspirira za ujedinjenje s vječnim.
Nešto što treba prijeći sva ograničenja i sva materijalna
ne dostignuća.
Ovo nešto što teži savršenstvu.
Je idealizam u nama samima.
To je vjerovatno baza (quamova)? svijesti.
I stalno nas podsjeća da bi mogli raditi stvari bolje.
Može nas natjerati na ne sebičnost.
Ili na ljubaznost.
Ili preporučiti da oprostimo našim neprijateljima.
Ali drugo biće u nama je visoko osobno.
Ako imamo poteškoća sa drugima
ovo niže biće ne želi oprostiti ili zaboraviti.
Želi osvetiti.
Želi napraviti zlo za svako zlo napravljeno njemu.
Želi se osvetiti.
Životu i ljudima.
Gdje ne može naći individuu
Da bude subjekt ili objekt njegove osvete
okrene se protiv društva kao cjeline.
Pokušavajući očajnički
vratiti
svijetu svaku patnju koja mu se desila.
Pa ovo dvoje se bori u nama
sačinjavajući osnovu naravi većine osoba.
Sada, u nekima
taj dio koji teži prema lijepom i dobrom
malo je dominantan, napreduje.
Postaje više i više umješan u odluke.
Čineći ove odluke više ljubazne, više nježne,
više opraštajuće.
Onda u drugima, drugi tip stava
negativno biće
dobija snagu, zbog razočaranosti, zbog frustracija.
I jednostavno zbog toga što individua
postaje više i više centrirana na zadovoljavanje svojih osobnih
apetita i želja.
Jedna stvar naravno komplicira cijeli slučaj.
To je krug ne poznatog.
Koji je povučen oko života svih nas.
Živimo u sred kruga.
I postoji zid iza kojega ne možemo vidjeti niti čak pretpostavljati
sa potpunom točnosti.
Svatko prema tome živi u ovome okolišu i dominiran je njime.
U ovom okolišu postoje određene pogrešnosti koje su postale skoro kanonske.
Smatramo ih obaveznima.
Smatramo neke ove pogrešnosti kao malo manje nego božanskog porijekla.
Ali u stvarnosti nisu.
Među pogrešnostima naravno je
da moramo sagratiti naš cijeli način života
prema programu od 70, 80, 90 godina našeg trenutnog utjelovljenja.
Sve što ikad možemo napraviti da se zadovoljimo mora biti napravljeno
dok smo ovdje.
Nakon što nismo ovdje što se dešava je vrlo zamagljena misao za većinu.
Iako možda vjeruju u ovdje nakon.
Vrlo rijetko to podjeljuju na razne društvene pod nivoe.
Ili naprave bilo kakav trud da to pažljivo mapiraju.
Ali problem je da dok smo ovdje
moramo napraviti što možemo da se zadovoljimo.
Moramo zadovoljiti svaku naviku koju možemo zadovoljiti.
Ispuniti naše ambicije.
Moramo ujedno i vratiti našim neprijateljima.
Znam slučajeve gdje je individua donio svoja nezadovoljstva
u mrtvački krevet
I onda kao zadnji stav na ovom svijetu
imao nešto ne ugodno reći o svome neprijatelju.
I umro s time na svojim usnama.
Nikada ne odustajemo.
I osjećamo ako nas je netko povrijedio da je naše sveto pravo pred nebom
da ne volimo tu osobu do kraja vremena.
Ove vrste misli
imaju vrlo ozbiljan efekat na našu okolinu.
Rezultiraju uvjetima koji traju iz generacije u generaciju.
I mi postepeno uzimamo ovaj obrazac.
I vežemo ga u koncept sudbine.
Sudbina je da se određene stvari dese.
Sudbina je da ćemo nastaviti živjeti kako živimo
i prosljeđivati nasljedstvo patnje našim potomcima.
Moramo ispuniti obrazac
stvari kakve su uvijek bile.
I ovo dovodi individuu u vrlo oštru odluku.
Naime problem je može li se on promjeniti?
Može li bilo koja individua u osnovi promjeniti svoj način života?
Ima ljudi koji nam kažu da su se promjenili.
I na mnogo načina vjerojatno jesu.
Ali promjena znači ne samo nova prilagodba na situaciju.
Može značiti izaći iz te situacije u potpunosti.
Promjena znači da individua
postigne društvenu promjenu uz pomoć osobne.
Poboljša svoju obitelj sa promjenom sebe a ne svoje obitelji.
Poboljšava svoju etiku postajući više etičan
više nego što zahtjeva etiku od drugih.
Postiže duhovni uvid
ne nužno zato što prima instrukcije.
Nego jer uviđa važnost samo poboljšanja.
Promjena prema tome
je jedna stvar
koja može promjeniti smjer sudbine.
Jer sudbina je stvar kakva je.
Nastavljajući biti kakva je.
I nastavlja biti rezultirati poteškoćama povezanima s njome.
Dok je neki dugoročni program ne promjeni.
Jako malo ljudi uspije napraviti veliku promjenu u njihovom življenju
dok su usred utjelovljenja.
Voljeli bi.
I malobrojni u očaju
pokušaju napraviti promjenu.
Ali sada, što motivira ovu promjenu?
Što motivira očaj
koji natjera neke ljude
da naprave veliku promjenu u obrazcu življenja?
Pa jedna stvar je naravno ne zadovoljstvo.
Način života je propao.
Individua nije sretna.
Pa pokuša nešto drugo.
U skoro svakom slučaju promjena je donešena
patnjom, ne zadovoljstvom
frustracijom
ili da individua
nije u mogućnosti nastaviti svojim putem zbog zdravlja
financiskih poteškoća ili nečega što zahtjeva promjenu u obrazcu života.
Ali ovo nije način na koji bi trebalo biti rađeno.
Mi ne bi trebali čekati da nam promjena bude prisiljena zbog naših grešaka.
Individua bi se trebala početi mjenjati
u trenutku kada počne razmišljati.
Jer svaka misao, svaka upotreba uma
bi trebala otkriti elemente karaktera
ponašanja, obrasce, asocijacije,
Odnose koji se mogu popraviti.
I koje prema tome treba promjeniti iz nečeg manje u nešto bolje.
Sve ovo znači da je promjena dobrovoljni rast.
Inspiriran od želje za biti bolji.
A ne od želje za pobjeći poteškoćama.
Nije da trebamo živjeti dobro jer se bojimo boli.
Ako se ne bojimo.
Nego živimo dobro jer nam daje zdravlje.
Što je pozitivno dostignuće samo po sebi.
Kada god rastemo zato što ne možemo izdržati naš put.
Onda postoji ovaj škrt trud koji ne pravi nikakve promjene
u našem osnovnom moralu i etici.
Jednostavno ne voljko ostavljamo lošu naviku
koju bi voljeli zadržati da nije tako teška našoj naravi.
Voljeli bi raditi greške, jedino one postaju malo pre bolne.
Ovo rezultira u zadivljujućoj reformaciji karaktera.
Ali vrlo često ovaj novi karakter
počinje nalaziti načine da pravi stare greške pod novim imenima.
Zaobilazeći stare obrasce
počinje ponovo i ponavlja se.
Vjerojatno kroz ostatak života.
Postoji samo jedan način prema tome koji
može promjeniti sudbinu.
Molitve prema nebu da promjeni svoje načine nisu efektivne.
Svemir će nastaviti.
I radit će što je uvijek radio jer je to najbolje za sva živa bića.
Problem s kojim se čovjek mora suočiti je koliko dugo će trebati da prepozna
da je način prirode najbolji.
Jedan od najuobičajenijih nedostataka danas
je očajnička želja da reformiramo prirodu.
Imamo osjećaj da je došlo vrijeme
U kojem smo mi u mogućnosti poučiti boga kako da funkcionira.
Prilično smo uvjereni da božanski plan treba prepravljanje.
Znamo da u trenutnom vremenu imamo malo poteškoća
sa sobom u odnosu na ovaj plan.
Prema tome voljeli bi objasniti božanstvu zašto smo mi u pravu a ono griješi.
Željeli bi učiniti jasnim
da ćemo se naljutiti ako se stvari ne promjene.
Pa...
Ako se možete sjetiti iz male knjige napisane prije mnogo godina
zvane nebeska diskusija.
Bilo je zamjeranja pretpostavlja se u nebu.
Ali što god da je, to je čovjekova pobuna protiv
stvari koje mu se ne sviđaju.
I u trenutku kada se bog ne složi sa čovjekom.
Toliko gore po boga, što se tiče čovjeka.
On mora na neki način.
Uzrokovati svemir da ide na način na koji on želi da ide.
I on pokušava na neki način
objasniti da je to zato što na neki način i bog želi da tako ide.
Ali je teško dokazati da bog želi od čovjeka da nastavlja raditi zauvijek
stvari koje ozljeđuju čovjeka.
Izjaloviti svoju karijeru.
Uniš*** svoja prirodna bogatstva.
Osiromašiti svoju okolinu.
Teško je vjerovati da bog želi ovo.
Ili da bog želi da čovjek pati kao rezultat toga.
Čovjek ne pati zato što bog želi patnju.
Čovjek pati zbog svojih grešaka.
I kad mu se ove greške osvete
on to proglašava nesrećom.
Drugim riječima to je nešto što se nije trebalo dogoditi.
Ali uzrok toga.
Nije popravljen.
I dok individua nastavlja uzrokovati nevolje.
Patit će.
Sada ovo je dobar oblik roditeljske discipline.
Božanstvo više ne stoji kao opasni očuh.
Koji kažnjava iz zadovoljstva ili prijezira.
Nego mudri roditelj.
Koji shvaća da svako dijete treba disciplinu.
Pa je univerzalni plan napravljen na disciplini.
A disciplina je jedna stvar koje bi se prosječna individua željela riješiti.
On ne želi biti discipliniran.
A ipak dijete koje odbija disciplinu u tinejđerskim godinama.
Krivit će svoje roditelje što mu je nisu dali u njegovim tridesetima.
Jer ne može živjeti bez discipline.
A kad je razmažen.
Oštećen je.
Sada ono što bi mi htijeli je od neba da nas razmazi.
Svakog od nas.
Htjeli bi da nebo radi točno što želimo.
Htjeli bi da nebo napravi sretne, bogate ljude od svakoga.
Nebo ne bi smjelo dopustiti nikakvom zlu ili problemu da nas suoči.
Nebo bi trebalo biti nekakav raj.
Pa prema nekim starim zapisima počelo je tako, ali je nešto krenulo krivo.
A stvar koja je krenula krivo je uvijek neposlušnost.
A nebo to neće tolerirati.
Nebo nikoga ne dira iz osvete ili nečeg poput toga.
Svaki proces prirode.
Svaki trenutak naših života, mi funkcioniramo po mreži zakona.
Mi dišemo zbog zakona.
Mi imamo tijela zbog zakona.
Mi možemo misliti zbog zakona.
Svaka akcija, misao
emocija koju posjedujemo u sebi kao sposobnost ili moć.
Su svi pod zakonima.
Svaki od njih je podložan pravilnoj ili pogrešnoj upotrebi.
Ovi zakoni nam govore da...
da će procesi raditi glatko
i pravilno
Ako nisu zlo upotrebljavani.
Ako ipak
mi ne poslušamo
pravila.
Onda cijela grupa sposobnosti izađe
iz ravnoteže.
Individua koja postane ovisnik o narkoticima.
Uništava cijelu grupu obrazaca zakona
koje treba za svoj uspješan život.
Ozljeđuje sebe.
Nitko ga ne tjera na to.
Možemo reći da je on
Da počinje u vrijeme kada nije dovoljno mudar da zna što da radi.
On je pre utjecan od drugih.
To je razlog zašto.
Rastuća osoba, ne zrela osoba.
Mora dobiti adekvatnu disciplinu.
Roditeljska kontrola i usmjeravanje.
A ovo može biti vrlo težak posao.
I u nekim slučajevima je nemoguć.
Ali kada ovo ne uspije, država mora uskočiti i završiti disciplinu.
Jer individui ne može biti dopušteno,
Živjeti ne discipliniran život
I da očekuje bilo što osim katastrofe.
Pa ovo je
Što mi zovemo sudbina.
Ova sudbina smo mi, koji sustižemo sebe.
To je ono što smo mi pokrenuli
koje se napokon vraća na nas.
Crne ptice se dolaze nazad gnjezditi pod našu nadstrešnicu.
Ovaj problem onda
Je da se sudbina može promjeniti.
Sudbina se ne mora ovako ponašati.
I stari astro-teolozi su imali mnogo za reći o ovome.
Ptolomy je ukazao u astrologiji.
Da nema neizbježne sudbine.
Nema načina u kojem fatalizam.
Može biti ugrađen u ljudske procese.
Jedina stvar koju mi zovemo fatalizam
je da jednom kada smo napravili grešku moramo snositi posljedice.
Nema greške, nema posljedica.
Dobra akcija, dobre posljedice.
Iskvarena, negativna ili destruktivna akcija.
Loša posljedica.
Ovo je nepromjenjivo!
Ovo je neizbježno i ne postoji način da se izbjegne.
Ponekad je potreban cijeli život da se ovo nauči.
I može trebati 50 života da se ovo nauči.
Možemo se vračati ponovo i ponovo mrzeći društvo jer ne želi ispuniti naše želje.
Ali jednog dana, naučit ćemo jednostavnu lekciju.
Da naša sreća u okruženju u kojemu se nalazimo.
Su rezultati, posljedice i ubiranje naše osobne cjelokupnosti.
Ovo su stvari koje su važne.
Shvačajući ovo, onda možemo vidjeti što sudbina zaista znači.
Sudbina je...
ne ispisana u našoj terminologiji.
Ali je činjenica da svaki proces koji postoji u prirodi.
Ima razlog svog postojanja.
Dio je savršenosti.
Bez kojeg ništa ne može biti cijelo.
Potpun obrazac.
To je potpuna
struktura ili arhetip našeg postojanja.
Unutar ovog velikog arhetipa.
Su bezbrojni mali
načini postojanja.
I mi nalazimo u životinjskom carstvu.
dobar primjer.
Vrlo jednostavnog
pravog intuitivnog faktora.
Koji kontrolira životinje. Mi to zovemo instinkt.
Ali životinje rijetko krše zakon.
Rade ono što je neizbježno njima samima.
Ispunjavaju arhetip svoje vrste.
Tako i cvijeće i biljke.
Svi oblici života, čak i mineralni oblici.
Ispunjavaju svoj arhetip.
I ispunjavajući ga
održavaju vjeru sa principom ili sudbinom
za koju su namjenjeni.
Savršeno je očigledno.
Da ako živa stvar
mentalno ne smeta vlastitu sudbinu
instinkt će je voditi di treba ići.
Sada instinkt je vrlo vrijedna stvar.
I ljudska bića ga još imaju, ali samo u ostatcima.
Instinkt nije više dominantan kod čovjeka.
Čovjek je podignut na drugačiji nivo.
I ovaj drugačiji nivo kojem pripada tvori čovječanstvo.
Čovjek nije jednostavno životinja koja stoji na dvije zadnje noge.
Čovjek je kreacija za sebe.
Kreacija drugačija od svih drugih.
Jer ima samo odlučnost
prema postojanju uma.
Um čini ljudsko biće
zasebnom vrstom.
Ne vezanu s ijednom drugom, osim možda dugim obrascima evolucije.
Ali kao kreacija danas, jedinstven je.
Jedinstven je zbog toga što se mora promjeniti.
Iz instinkta u razum.
Mora biti vođen ne više
s nepromjenjivim principima koji funkcioniraju kroz njega.
Čovjek mora usmjeravati i koristiti ova sredstva svjesnim odlukama.
Drugim riječima čovjek odjednom postaje u mogućnosti ispuniti misteriju evolucije.
Jer evolucija je ne moguća
osim biću koje je samo upravljano.
Biće koje živi potpuno kroz instinkt
ne može biti niti vrlinama niti porocima nošeno.
Ne može zaslužiti nešto bolje.
Ili zaslužiti nešto gore.
Jer nije slobodan agent.
Vezan je samo instinktima unutar sebe
kojima ne može odoljeti.
Čovjek ipak.
Nije više tako vezan.
Ima moć.
Da koristi i
zlo upotrebljava.
Sredstva svoje čovječnosti.
U mogućnosti je stvarati dobre zakone ili loše.
Ima pravo živjeti po principima ili kršiti principe.
Ima vječno pravo biti sretan.
Ali isto ima obveze koje učine da učini sebe jadnim.
Čovjek prema tome je samo motivirajuće biće.
I u svojoj samo motivaciji
On se kreće postepeno i neizbježno prema velikom arhetipu
samog svemira.
Koji je ujedno i veliki samo pokretajući organizam.
Krećući se točno prema planu.
Čovjek se uklapa u obrazac.
Kao jedan komadić ovog velikog procesa stvaranja
u trenutku kada se prilagodi obrascu
i nema nikakve nedosljednosti između njegovog ponašanja i
ponašanja velikog obrasca.
Bol, nesreća i patnja prestaje.
Ove stvari sve izlaze, ove nesreće,
Uvijek su rezultat činjenice da se ljudsko ponašanje ne slaže
sa neizbježnim ponašanjem potrebnim za usavršavanjem božanskog plana.
Pa kada je došao do ovog shvaćanja.
On pokuša razmisliti kako to napraviti.
Sada svatko ima određene tolerancije.
I mi promatramo oko nas
i dolje kroz povijest.
Od samog početka.
Da je uvijek bilo nekih koji su osjetili ovu misteriju.
Koji su shvatili, da žive u boljem sistemu nego su ga mogli smisliti za sebe.
I da su najuspješnije strukture u prirodi
one koje su sagrađene prema prirodnim zakonima.
I jednostavno su specijalizacija unutar prirodnog zakona.
Ljudski život je specijalizacija unutar prirodnog zakona.
I ako je ova specijalizacija
od vrline u sebi nastanjenog intelekta
Ako je ova specijalizacija odvijena pravilno i pošteno.
Može čak živjeti u miru, sreći i sigurnom svijetu do neodređenosti.
Može uživati u tako potpunom miru
Da će onda biti u mogućnosti dalje razviti još više mogućnosti.
S kojima ne može raditi dok ne prevaziđe uobičajene probleme dnevnog života.
Oni moraju biti prevaziđeni.
Ne mogu biti odbačeni.
Čovjek kada gleda na ove probleme.
Dobije svakakve vrste stavova o njima.
Ima jednu stvar
kojoj se uvijek nada.
Da negdje u prirodi.
Će veliki zakoni postati sentimentalni.
Pomilovati ga po glavi i reći: ti jadni čovječe, napravit ću iznimku u tvom slučaju.
Mi svi tražimo ovakvu vrstu roditeljstva.
Mi svi pokušavamo shvatiti na neki način
Kako izbjeći posljedice vlastitog ponašanja.
U svemiru u kojem to izgleda ne moguće.
Pa smo razvili filozofije i ideje.
Za izbjegavanje vlastitih odgovornosti.
Nismo odlučili zaslužiti svoj put iz vlastitih nevolja.
Nadamo se da će nam netko oprostiti.
I pustiti nas da krstarimo svojim putem u miru i napretku.
Ali ne funkcionira tako.
Bez obzira koliko vjerovali.
Da možemo kršiti pravila i ipak biti sretni.
I dalje smo očajni.
Jer nemamo dovoljno razuma da shvatimo.
Iz iskustva.
Da ne možemo uspjeti u rađenju onoga što priroda negira.
Pa imamo ovu stvar zvanu sudbina s kojom radimo.
I sudbina je samo plan.
I sudbinin plan, koliko ga mi možemo prepoznati u našoj ograničenoj mogućnosti.
Je savršenstvo svega što živi.
Pod savršenstvom mislimo da svako živo biće.
Na određenom nivou ili stanju.
Će postići 100% odvijanje tog potencijala.
Ići će onoliko daleko.
U okolišu.
Koliko ovaj potencijal zahtijeva.
U svakom okolišu postoji drugačiji nivo potencijala.
Od individue se ne očekuje da postigne stanje prikladno biću
iz drugačijeg okoliša.
Ne očekuje se da bude
bolji nego to okruženje dopušta.
Ali okoliš u svakom slučaju.
Dokazuje sebe.
Činjenicom da živa bića.
Postepeno kroz svoje ponašanje.
Tako discipliniraju sebe i okruženje.
Da postignu njegovo konačno diplomsko obilježje.
Diplomiraju s pohvalama, kada nema više ništa u njihovom ponašanju
što se kosi s okolinom.
Nema više ni jednog dijela čovjekovog ljudskog
doprinosa.
Koji nije ljudski odvijen.
Kada mora napraviti nešto drugo na nekom drugom nivou odvijanja
Onda će to biti drugo vrijeme.
Ali da bi diplomirao iz
ovog nivoa školovanja.
Mora diplomirati jer je naučio lekciju.
I predao prigodnu diseretaciju.
Morao je
diplomirati zato što je naučio lekciju koju ova okolina zahtijeva.
I nikada ne može naučiti lekciju mrzeći je.
Nikada ne može gledati na ovu lekciju kao teškoću, teret ili zločin.
Ili neku naznaku da ga bog ne voli.
Istina u stvari je da bog toliko voli čovjeka
da mu je dao ove probleme za suočiti.
Očekuje da konačni proizvod božanskog stvarajućeg procesa.
Je da individua postigne cjelokupnost.
Da će izrasti u sličnost božanskog plana kojeg je dio.
Sada vjera ulazi sa jednim malim doprinosom ovome obrascu.
Čovjek bez nekakvog osobitog poznavanja zakona uzroka i posljedice.
Mnogi govore o tome, ali malobrojni žive kao da to znači nešto.
Zakon uzroka i posljedice.
Ima određene veze
s ponašanjem.
I kada individua napravi grešku na duge staze.
Može u isto vrijeme uzrokovati kratko dometnu
dilemu.
Napravimo nešto pogrešno, mislimo da je...
u redu.
Jedan od razloga zašto mislimo da možemo pobjeći s time je jer znamo nekoga tko je.
A lika za kojeg smo mislili da je pobjegao nismo vidjeli godinama.
Ali pretpostavljamo da još uvijek ide slavno svojim putem.
Ali ustvari sudbina je najvjerojatnije i njega sustigla do sada.
Nitko ne može pobjeći činjenici da napraviš nešto
a nešto se dogodi kao rezultat.
Što se desi kao rezultat
može biti nesreća.
Ali nesreća nije nešto što je slučajno.
Nesreća je nešto što mora biti
dio plana.
Priroda u svojim raznim procesima ima mnoge planove koje ne razumijemo.
Ovo uzimamo za gotovo.
Ne razumijemo mnogo zbunjenosti našeg današnjeg vremena.
Ne znamo zašto stvari moraju biti kakve jesu.
Ne razumijemo zašto mora biti socijalne ne pravde.
Ili tome sličnih stvari.
Pa mi odemo i istaknemo ih, i damo sve od sebe
da prezentiramo naša ne zadovoljstva predstavničkim vođama.
I naredimo im da ih promjene.
Ali ovo nije rješenje za bilo što.
Odgovor leži u tome što sve ove poteškoće izlaze iz
iz nekog oblika ignorancije.
Sada, postoji obična ignorancija, koju svi dijelimo obično.
Postoji visoko specijalizirana ignorancija.
I moramo dobiti napredno školovanje
da dosegnemo taj tip.
Jednostavno ne dolazi prirodno.
Postoji vrsta ignorancije koja izlazi iz
jednostavnog odbijanja razmišljanja.
Ili od bivanja vrlo pažljivo učen u nešto što jednostavno nije tako.
Sve ove stvari utječu na naše razmišljanje.
Ali što god bilo.
Većina naših problema proizlazi iz ignorancije.
I sve što je sebično je ignorantno.
Sve što traži osobnu prednost na teret ostalih je ignorantnost.
Možda ignorantni (*** lodi)? ali i dalje ignorantnost.
Kad god radimo pogrešno ignorantni smo.
Sada ako radimo pogrešno jer ne znamo bolje, to je jednostavna ignorantnost.
Ako radimo pogrešno a znamo bolje, to je složena ignorantnost.
Ali bez obzira kakva je
Individua koja prekrši uobičajene zakone ljudske cjelokupnosti
je ignorantna.
A poroci su jedan od nuspojava ignorancije.
Prema tome nema načina na koji
se stvari mogu promjeniti.
U ono što želimo da budu.
Dok
težnja da tražimo vanjsku prednost nije prevaziđena.
Sada u trenutno određena količina vrline je gurana na nas.
I mi nismo baš sretni zbog toga.
I ima mnogo razloga zašto bi trebali biti nesretni.
Mi nismo sigurni koji nivo mudrosti ili ignorantnosti vodi sve ovo.
Ali jedna stvar je sigurna.
Mi smo tisućama godina bili u krivu.
Bili smo u krivu u našim osnovnim stavovima.
Bili smo toliko u krivu da smo u nekoliko tisuća godina imali nekoliko tisuća ratova.
Imali smo depresije i sve vrste financijskih katastrofa.
Imali smo neizbrojno
inkvizicija, masakra.
Imali smo protjerivanje ljudi uništavanje imovine.
Imali smo u ovome stoljeću više krvoprolića vjerojatno nego u svim ostalima zajedno.
I ove stvari su spomenik nečemu što je ogromno i u osnovi pogrešno.
Sada dok greške postaju veće i veće.
Kazne postaju teže i teže.
Ako ne ispravimo ove greške
nema koristi od mahanja šakom prema nebu
Ili izjavljivanja da se sudbina okrenula protiv nas.
Istina je, mi smo krenuli
sebično i samo centrirano protiv sudbine.
A to ne može biti napravljeno.
Čini se preloše da ljudsko biće
kojemu je dan um toliko oklijeva koristiti ga inteligentno.
Želi ga koristiti jedino da unaprijedi neki osobni cilj.
I...
I voli razmišljati
o životu u kojem može raditi kako želi.
Razmišljati najmanje moguće.
Jer je to veliko naprezanje na njegov živčani sistem.
I oslanjat će se na pravedne,
iskrene, prosvjetljene i vrle vođe
da naprave sve razmišljanje za njega.
Ovo je jedna od velikih grešaka našeg vremena.
To ne može biti napravljeno.
Pa...
Dolazimo u okolinu
u koju mladi ljudi dolaze.
I iz koje stari odlaze.
I svi su u nevolji.
Izgleda kao da smo pod zlom zvijezdom.
Podsječani smo na značenje riječi katastrofa.
Znači (dis a ster) eng.
= zla zvijezda.
Pa mi svi mislimo
da katastrofe dolaze s neba.
Planet nam to radi.
Ali planet ne može napraviti ništa nama
osim ispuniti što mi radimo sebi.
Može nas ojačati prema ispravnom ili pogrešnom, zavisno od naše cjelokupnosti.
Nema zle sreće u običnom značenju te riječi.
Postoje samo lekcije koje moraju biti naučene.
I lekcije koje mi mrzimo naučiti.
Problem bi izgledao vrlo loše, vrlo tužno i skoro ne riješivo
ako mi nastavimo pretpostavljati.
Da je naša cijela evolucionarna procedura
ograničena jednim utjelovljenjem na ovom svijetu.
Ako jedan život koji mi živimo ovdje i sada
je skup i konačnost svih naših prilika da rastemo i postajemo
onda smo zaista u tužnom stanju.
Suočeni smo s nemogućim stanjem.
Veliki broj ljudi nije došao u doticaj s ozbiljnim razmišljanjem
dok nisu bili toliko daleko, godinama u pogrešnosti da nisu mogli to primjeniti.
Ne možemo pretpostaviti.
Da sudbina.
Može biti ispunjena u 60, 70, 80 ili 90 godina ljudskog života.
Jednostavno je nemoguće.
Sudbina je velika koliko i samo postojanje.
Sudbina je ušla u manifestiranje
bilione godina prije stvaranja našeg sistema svemira.
Sudbina je nešto što se proteže od
beskonačne prošlosti do beskonačne budućnosti.
To je nešto toliko veliko
da ne postoji način potpunog hvatanja.
U čak sudbini sunčevog sistema.
Mnogo je veće od bilo čega ove vrste.
Očigledno prema tome individua.
Ne može postići savršeno prilagođavanje
sa procesima od kojih mnogi još nisu ni počeli manifestaciju.
Tisuću godina od sada biti će potrebne prilagodbe o kojima mi još ništa ne znamo.
Individue će morati nastaviti rasti u obrasce koje mi ne možemo ni zamisliti.
Tako da je sudbina veća od nas.
Sudbina ipak
ima i dalje iste probleme da
nas suoči s njima.
Naime da moramo naučiti.
I jedini mogući odgovor je
da moramo gledati sebe kao vječno živuće.
Moramo vidjeti sebe kao bića
koja imaju sudbinu dovoljno dugu
da postignemo savršenstvo nas samih.
Sada ovo savršenstvo nas samih nije zato da možemo
uzeti vodeću aristokratsku ulogu
u ovom planu stvari.
Savršenstvo nas samih znači
da ćemo biti potpuno ujedinjeni u božansku svrhu.
Da ćemo živjeti za ispunjenje beskonačne istine.
A ne za proslavljanje nas samih.
Ali je ujedno istina.
Da ovo zahtijeva više mogućnosti za rast
nego što je moguće uhvatiti u jednom životnom vijeku.
Sudbina isto mora uskočiti
da regulira ovo na račun odnosa živih bića
koja konstantno variraju i mijenjaju se.
Zbog akcija ljudskih bića.
Prema tome, ako stvorimo rat.
I tisuće mladih muškaraca i žena umru.
Djeca, sela i gradovi su uništeni.
Postaje očigledno
Da oni koji su nestali
su u nekom smislu riječi
izbijeni iz svijeta mogućnosti učenja.
Frustrirani su iz svog prava za život.
Mnogi od njih nikada neće imati priliku za roditeljstvo ili sazrijevanje.
Ili postizanje mudrosti ili završavanja školstva.
A oni koji prežive, mnogi će umrijeti od gladi ili patiti od kuge i bolesti.
Prema tome priroda mora prepoznati jednostavnu činjenicu.
Da u velikom obrazcu stvari
Nitko nije lišen ničega.
Prema tome osoba koja je na izgled lišena.
Je samo lišena zbog naše sebičnosti
koja na sreću ne može zaista dotaknuti drugu osobu.
Možemo dati sve od sebe da ga uništimo.
Ali sve što napravimo je uništimo sami sebe.
Život ove druge osobe će nastaviti, biti usavršen i potpun
i ispunjen
Jednako sigurno koliko je bio skračen u ovom utjelovljenju.
Priroda je prema tome velika škola.
Možemo reći da su naši dani ovdje dani u školi
I da je svako utjelovljenje kao lekcija ili tečaj u učenju.
Nastavit ćemo u sveučilište beskonačnosti.
Nastavit ćemo učiti dok ne naučimo.
A dokaz učenja je da smo usavršili vlastite cjelokupnosti.
I usavršili vlastiti nivo moralnih vrijednosti.
Ništa nas neće zaustaviti.
Ali zbog kratkog dometa naše percepcije.
I ograničavajuće zidove koji razdvajaju utjelovljenja
Tako da se stvari pojavljuju ovdje i nestaju ovdje.
Mi naginjemo pokušavanju nalaženja pravde
u svakom odvojenom pojavljivanju.
Možda bi mogli to
Ako bi imali veći stupanj unutarnjeg osjetnog razvoja.
Ali većim dijelom ne možemo.
Mi se uskladimo samo sa dijelom nečega.
A veći obrazac toga mi ne vidimo ili razumijemo.
Prema tome komadić izgleda ne iskreno.
Komadić izgleda okrutno, izgleda ne ugodno, ne pošteno, ne razumno.
Ali to je zato što možemo vidjeti samo dio.
U velikom obrazcu stvari nema ne iskrenosti.
Nema greške.
Sve radi zajedno.
Za Konačno dobro svega što živi.
Nebo je ono koje mora zahtijevati ove stvari.
Čovjek mora prihvatiti.
Sada čovjek kako stari.
I čovječanstvo kako postaje zrelije
Dobija neke uvide u prihvačanja.
Prije tisuće godina
postojale su prosvijetljene osobe.
nekolicina.
Neke od njih su bile vođe naših ljudi i vrste.
Drugi su bili učitelji
iz drugih oblasti.
Ali postojali su veliki sistemi upućivanja.
Vjerojatno najvažniji od ovih sistema bio je
sistem misterija.
To su bile institucije koje su postavljene.
Pod vodstvom i pokroviteljstvom božanstava.
Kroz proroke, ili mudrace
kroz mistike ili kroz prosvjetljenje i uviđenje.
Ovi sistemi su imali ključ
do problema.
I primali su u svoju grupu.
One koji su imali iskrenu želju
da surađuju sa božanskom svrhom stvari.
Uvijek su bili neki koji su shvaćali činjenice.
Ali bilo ih je malo.
U usporedbi s tijelom čovječanstva.
I oni koji su imali činjenice i pokušali ih propovjedati i učiti
često su bili kažnjavani.
Individua koja je ambicijom gonjena.
Koji je bogatstvom dominiran i opsjednut.
Okrenut će se protiv bilo koga
ili bilo kojeg sistema.
Koji prijeti njegovoj superiornosti ili sigurnosti.
Pa većina velikih učitelja čovječanstva.
Su bili mučeni ili osramočeni ili ismijani.
I njihovi sistemi su bili postepeno pokvareni i perverzirani ako su preživjeli.
Pa postojao je nedvojben trud da se blokira
taj tip razmišljanja.
Koji bi oslobodio individuu.
Od tiranije i represije ignorancije.
U nekim slučajevima ovo je uspjelo.
I danas kao nikada prije domišljate osobe se okreću
traženju rješenja nekima od ovih problema.
Žele živjeti bolje, pokušavaju.
I u trenutku kada je ovaj trud napravljen.
Nastaje primjetna promjena u društvenoj strukturi čovječanstva.
Danas, vjerojatno, postoji veća težnja ka traženju nekih učinkovitih rješenja
Nego što je bila u zadnjih tisuću godina.
I to je zato što je problem loš.
Zlo
nas je snašlo.
I počinjemo se pitati kako
možemo promjeniti sebe.
I sukladno tome promjeniti našu sudbinu.
Tu je odgovor, u mijenjanju nas samih
mi mijenjamo sve stvari.
I poslijedica ne može slijediti
ako je uzrok promjenjen.
Ili ako postoji stari uzrok koji ne može biti promjenjen.
Novi obrazac će promjentiti taj stari uzrok
u moć duhovne cjelokupnosti
radže nego samo kaznu.
Pa u dugom obrazcu utjelovljenja imamo odgovor
na situaciju.
Na problem vjere
kao loše slučajnosti.
Kao nešto što dolazi u trenutku uspjeha da nas sruši.
Nešto što dolazi u trenutku moći da nas uništi.
Sve te stvari je teško razumjeti.
Ali su sve vezane zajedno.
U zamisao.
U shvačanje svijesti.
Koje je toliko nevjerojatno.
Da ga ljudska svijest ne može spoznati uspješno.
Ne možemo vidjeti međudjelovanje.
Milijardi sila.
Kao tankih zraka svjetlosti.
Ili veličanstvenih vibracija koje isijavaju iz bezbrojnih atoma.
Svuda se život kreće.
I svuda ovo kretanje
manifestacija vječnog zakona, odvija se i raste.
Kao sjeme koje raste u zemlji
Svaka biljka je veličanstveno svjedočanstvo božanskoj svrsi.
I kada razmotrimo sva polja zemlje.
Svako nosi svoju floru.
Počinjemo shvaćati samo mali dio.
O beskonačnoj različitosti života.
A ipak ova beskonačna različitost života nije gomila slučajnosti.
Nije stanje u kojem neka čudna
događanja su odgovorna
za situaciju.
Sve je to odvijanje jednog osnovnog principa.
Koji će se nastaviti odvijati do kraja vremena.
To je nešto u što se moramo usukladiti.
To je nešto što moramo otkriti na svoje načine.
I nećemo početi s nalaženjem svih odgovora.
Počet ćemo s nalaženjem jednog odgovora.
I taj jedan odgovor će ukazivati na slijedeći.
I postepeno tokom čitavih života mi ćemo početi
odgovarati na više pitanja nego ćemo postavljati.
Jer ćemo naći odgovore na mnogo onoga što se čini ne odgovorivim.
Svuda postoji potencijal u ljudskom biću koji je beskonačan.
Ne postoji ništa u svemiru što nije ujedno i u čovječanstvu.
I potpuno odvijanje ljudske vrste.
Je tajnovito, veličanstveno i glamurozno kao i potpuno odvijanje čitavog svemira.
Mora doći.
I ne možemo naći zapravo prave riječi vjerojatno.
Da kažemo zašto je uopće počelo.
Teško je baš dokučiti.
Neke od ovih principa.
Jer nemamo inteligenciju da to napravimo.
Pa sada dolazi nešto drugo u obrazac.
A to nešto je vjera.
Postoje stvari o beskonačnoj svrsi
koje ne možemo znati trenutno.
Prema tome moramo imati vjeru.
Što je u stvari shvaćanje o postojanju stvari koje se ne vide.
Ali vjera je više od ovoga.
Vjera je individua
koja dobija pouzdanje
koje se tiče nevidljivoga.
Stvarajući razumijevanje o poznatom.
Vjera je postepeno shvaćanje
o univerzalnoj cjelokupnosti plana.
Ako je plan u pravu.
Onda individua ima pravo imati vjere u njega.
Ako čovjek može uvjeriti sebe.
Da je biće sa svrhom.
A ne jednostavno nekakav biološki nusproizvod.
Ako čovjek može shvatiti da
rođenje, život, smrt i ponovo rođenje su velike istine.
Postojanja.
Onda postepeno.
Vjera je ojačana.
Gdje god postoji dokaz o pobjedi vrline protiv poroka
Vjera je ojačana.
Gdje god vidimo
Božansku posvećenu svrhu
koja dobija potporu, znamo da je vjera povećana.
Vjera dolazi kao neizbježan
dokaz malih stvari koje smo primjetili i možemo primjetiti.
Koje nam daju osjećaj zahvalnosti.
Shvaćanje da na neki predivni način
mi smo zaštićena biča.
Vjera ujedno napokon nam daje veliki
natpis na zidu prostora.
Naime da iako ne znamo sve
ono što znamo
govori nam da ono što ne znamo je dobro.
Da su sve stvari u biti ispravne.
Da ono što ne razumijemo
kada napokon shvatimo, vidjet ćemo da je lijepo i dobro.
Da nikada nečemo doći do razumijevanja da univerzalni plan ima zla u sebi.
Nikada nećemo biti zavarani da zlo proizlazi
iz nepromjenjive svrhe.
Nego da je zlo ono što izgleda da je
jednostavno reakcija
ignoranciju, praznovjerje i strah.
Da ignorancija i praznovjerje
su opterećivali rasu
zauvijek do sada.
I strah nas je napravio žrtvama gotovo svake tiranije zamislive.
Ipak, sve ove stvari
su iluzije.
Iluzija je zlo.
Dobro je stvarnost.
Ali ne možemo se baš prilagoditi tako velikoj zamisli.
Pa mi zaista ne moramo u ovom trenutku.
Ako samo počnemo jednostavno prihvaćati.
Da smo mi odgovorni agenti, da smo mi dio nečega.
Da živimo u svemiru
U kojem imamo ulogu za igrati.
Da živimo na planetu kojem možemo pomoći spasiti.
Živimo u zajednicama koje možemo pomoći voditi na bolje načine.
Okruženi smo problemima koje smo sami napravili.
I imamo ih pravo riješiti.
Imamo pravo napraviti ono što je nužno
da ispravimo greške koje smo napravili
ili koje smo nasljedili od naših predaka.
Nema nesretne nužnosti u zvijezdama.
Nema nesretne nužnosti u stanju kakvo je.
Sve što treba promjenu može se promjeniti.
Ali samo ako individua sama
Shvati svoju odgovornost.
I spreman je surađivati sa višim stupnjem etike.
Od onoga koji ga je doveo u sadašnju dilemu.
Pa svemir je zainteresiran u stvaranje etičke tvorevine.
Zainteresiran je za stvaranje svemira vrijednosti.
Zainteresiran je u postepeno usavršavanje svog života.
Tako da bi taj život mogao nastaviti
daleko iza svega što astronomija poznaje danas.
Astronomija danas se prožima u svemir.
Doseže galaksije za koje nikada nismo znali da postoje.
Ako možemo napraviti veće teleskope ili snažnije.
Ili stvoriti veću mogućnost korištenja električnih sredstava povećanja.
Mi ćemo vjerojatno nastaviti imati
više i više zvijezda.
I možda ćemo na kraju doći na rub cijeloga posla.
I kada dođemo tamo imati ćemo trenutak uspjeha.
Dok ne razvijemo slijedeću veću leću.
I otkrijemo da to što smo otkrili je samo jedan
od bezbrojnih cjelina života.
Toliko velikih da ne možemo čak ni zamisliti što su.
A ipak ovo je sve na nivou, ovo je sve fizičko.
Što je iza toga.
Je veliki svemir stvarnosti
sve su objektificirane u zvijezdama i planetima.
Sva ova mala svijetla, nešto što je netko zapalio u svemiru.
Ili jesu li ona samo simboli i dokazi
velikog reda života.
Koji su zasađeni u svemiru kao što su drveća i grmovi zasađeni u zemlji.
Što je velika zemlja koja održava svemir?
Što leži iza svega ovoga.
Što leži iza mnoštva i veličina
fizičkog postojanja.
Znanost postepeno postaje više i više umiješana.
Ali nema rješenja još.
Nema objašnjenja zašto su ta svijetla tamo uopće.
Možemo izbrojiti bilione zvijezda.
Ali zašto su tamo?
Kako su dospjele tamo?
Koji je razlog za njih?
Stari su vjerovali da zvijezde po nebu
su ništa više nego predivni ogrtač od dijamanata.
Koji sakriva pravu strukturu i prirodu beskonačnoga.
Da beskonačnost nije bezbrojnost zvijezda, sunca ili mjeseca.
Nije beskonačnost mikroba isto.
Beskonačnost
je ogromna stvarnost.
Iznad našeg poimanja.
U bibliji kaže da
su vode iznad pergamenta odijeljene od voda ispod pergamenta.
Mi sada istražujemo to što je ispod pergamenta.
Ali što leži iznad?
Što je to iz čega su svi ovi svjetovi obješeni.
Što je veliko svijetlo koje obasjava milione sunca?
Mi ne znamo.
Ali osjetimo da naša sudbina ide u tom smjeru.
Da kada nadrastemo malenkosti koje znamo.
I svladamo sudbinu koju sada zaslužujemo.
Onda ćemo biti dio ovoga svijetla koje ide iza sto miliona galaksija.
U veličinu
koju možemo nazvati sama vječnost.
Vječnost koja nije mrak, vječnost koja nije smrt.
Nego vječnost koja je jedno sa samim vječnim životom.
Da sve što radimo je rastemo prema nečemu.
Da možda jednoga dana ćemo biti vrtlari
u vrtu galaksija.
Nekada život i svijetlo i inteligencija
koji polako rastu unutar nas
će prsnuti i postati sto miliona sunca.
Mi ne znamo ali pretpostavljamo snažno
da čak i najmanji atom.
Sadržava u sebi proročanstvo vječnog života.
Mi vjerujemo u ove stvari.
Kada postanemo zaokupljeni njima i pokušamo ih razraditi religiozno i filozofski.
Ali imamo nevolje jednostavno jer nismo u mogućnosti
razumjeti ovu ogromnost.
Ide izvan svega što mi znamo ili vjerujemo.
Na naš osobni način mi se moramo nositi s time.
Moramo naći u tome odgovor na naš širi pogled.
Da veliko svijetlo, velika svrha veliki plan stvari
će nastaviti
postajati dijelom ove veće misterije.
Prema tome ljudsko biće.
Ima beskonačnu budućnost.
Mnogi ljudi misle da imaju beskonačnu prošlost.
I zadnjih nekoliko godina im nije nešto privlačno.
Mi ne znamo odakle smo došli u tvari.
Ali znamo da ne dolazimo ovdje goli.
Nego natopljeni karakteristikama, vrlinama, kvalitetama, mogućnostima i vrijednostima.
Mnogo više nego što shvaćamo.
Mi prepoznajemo da imamo početak negdje dalje.
I završetak negdje dalje će biti naš.
U međuvremenu mi smo dobri i odani sluge ovdje ako smo mudri.
Ako smo drugačiji u nevolji smo.
I ovo je izgleda teret naše trenutne dileme.
Da smo jednostavno u nevolji jer
ne uzimamo
znanstveni, iskreno znanstveni, filozofski religiski ili etički stav.
U sukladnosti s uobičajenim događanjima života.
Razgovarš s nekim tko je upravo prošao bankrot.
I oni osjećaju da je vjera protiv njih.
Da su žrtve nekakve katastrofe.
Ili će reći kako su često rekli meni.
Zašto se ovo događa meni?
Kad toliko mnogo neiskrenih osoba dobro prolazi.
Problem neuspjeha stvari
često se rastavlja
Postoje istraživački obrasci i projekti na brojne teme o kojima mi
ne znamo mnogo.
Ali koje imaju odnos sa stvarima
a jedan od tih je
ponavljajuća stvarnost činjenice da je svaki neuspjeh uvelike odgovoran za svoj neuspjeh.
Unatoč bilo čemu nasuprot.
Postoje samo dvije vrste neuspjeha.
Oni koji proizlaze iz nemogučnosti
razumijevanja problema ili profesije.
I drugi je nedvojben trud da se neiskreno iskoristi časna profesija
ili častan posao.
Jedan je ili drugi.
Ili je osoba ne trenirana
i u nemogućnosti da napravi posao.
Ili imajući trening odlučili su iskoristiti posao.
Za nerazuman profit sebi.
Obje ove teškoće postoje.
Pokušavamo se nositi s prvom kroz edukaciju.
Ali kako ćemo educirati individuu
osim ako mu damo neki razlog da želi biti educiran?
Mnogi danas ne žele biti educirani.
Uzet će je ako moraju.
Ali zapravo žele trajanje humanitarnog sistema u kojem individua
može imati sve što želi i treba bez rada.
Ovo je ideja istinske utopije.
Utopija je ne aktivnost.
Utopija je individua
koja je ne zainteresirana za rad.
Sada možemo reći da možemo dokazati našom civilizacijom
Da ljudi koji ne vole raditi i ne rade uspijevaju u mnogo slučajeva jako dobro.
Ali onda proučite što se događa.
Proučite zapise.
Idite kod uspješnog psihijatra koji radi s ovim ljudima.
I naći će te da je svaka individua izvor vlastitih problema.
Ovo mi teško želimo priznati.
Ali je zdravo to priznati.
I osoba koja ima filozofski pogled
ili duhovna uvjerenja
trebala bi uvidjeti ovo.
Ovo ne znači da trebamo izaći i pognuti svoju glavu u sramoti.
Znači ipak da trebamo početi tražiti u nama samima.
Uzroke problema koji nas opsjedaju.
I oni su tamo.
Postoji nešto što mi radimo pogrešno
što donosi ovu lošu sudbinu na nas.
Ima nešto što ne bi smjeli imati.
Ima nešto što želimo a nije dobro za nas.
Nemamo još hrabrosti
Da napravimo ono što je najbolje.
Znam mnogo ljudi koji su jako inteligentni ljudi.
Koji su razumno dobro educirani.
I koji su dosta uspješni.
Koji nikada nisu saznali
Da je alkoholizam prijetnja.
Ako itko pokuša odustati od alkohola biti će smatrani tiranima.
Jer svaka individua ima pravo piti do smrti ako želi.
Nažalost ne radi to sam uvijek.
Vrlo često ima nesreću na cesti i ubije mnogo trijeznih ljudi.
On ujedno
Ima mnoštvo problema koji se podižu postepeno
dok je njegov karakter toliko propadne da sve što je važno u njegovom životu propadne.
Ali ne možete ga zaustaviti.
Imao sam mnoge koji su došli meni
u nekim slučajevima u kojima su imali jako dobro filozofsko zaleđe.
Imali smo poštene rezultate.
Ali kada individua nije vjerovala u ništa
samo jedno je mogao napraviti, a to je dovršiti posao i maknuti se s puta.
Ali ne možete ga promjeniti.
Sada ovo je izuzetan slučaj.
I mi radimo nacionalno i internacionalno u pokušaju da ga zaokrenemo.
Ali jednako gadno, zaista, koliko i alkoholizam.
Je ljubomora.
I jednako je okrutan i jednako je opasna.
A ipak nema nikakvog truda napravljenog da se promjeni.
Individua osjeća da ima savršeno pravo biti ljubomorna.
Ne shvaća što to radi njegovom karakteru.
Ne shvaća da je jednako štetna njegovom etičkom životu
kao što je alkohol njegovom fizičkom životu.
Ali vrlo je teško promjeniti ga.
I vrlo je teško u slučaju ljubomore pobjediti njegove argumente.
Koji su za ljubomoru.
Vrlo je teško dati neki dobar argument koji podržava narkotike.
Ali je srazmjerno lako
Dati jak argument u obranu sebičnosti.
Ipak sebičnost je okrutna koliko i grob.
Sebičnost leži iza stotina i tisuća nesretnih ljudi.
Ipak ne mogu se promjeniti.
Jedini način na koji se mogu promjeniti i napraviti dobar posao time
Je da počnu misliti o svojim obvezama društvu.
Bacon je bio mišljenja da je najjednostvniji način preobrazbe delikventa
je pustiti ga da vidi što se događa delikventima.
Pa vrlo često možemo pokazati osobi
primjerom.
Kako sebičnost
ili pohlepa ili ljubomora
ili kleveta.
Kako ovo stvara patnju svima umiješanima.
I nekada možeš ih dosegnuti.
Odjednom shvate svoju grešku.
I onda se promjene.
Trenutak kada će promjeniti ovu pogrešnost.
Shvatit će da vjera
i sudbina
ih više ne opterećuju sa posljedicama pogrešnosti koje su pokorili.
Sada jedna stvar koja isto brine neke ljude
je kako nakon što si pokorio pogrešnost, reći ćemo.
zaista si napravio dobar posao u tome.
Zaista si prevazišao to.
Onda kad smrt dođe
Legneš, možda malo više udobno.
Ali što se desi poslije toga, slijedeći puta okolo dali ćeš imati iste nedostatke?
I morati ih boriti?
Ne.
Nedostatak jednom popravljen se ne vraća.
Nedostatak koji je ispravljen rastom
s individuom koja je postala više
nego je bio prije.
Neće mu nikada dopustiti da postane opet manje
nego što je.
Jednom kada je istina o činjenici odvedena kući
ne može biti zaboravljena.
I individua nije nikada suočena sa istim dugom dva puta.
Osim ako ga nije uspeo platiti.
Trud da se to izbjegne može ga vratiti tisuću puta dok napokon nije prihvaćen.
Ali nikada neće teretiti individuu osim jednom.
Jer ne može ispraviti nedostatak.
Dok ga ne nadraste.
I njegov rast čini nemogućim za njega da se vrati nazad.
Može se vratiti iz svakog stava koji mora ili može razviti.
Ali ne može se vratiti iz stanja njegovog unutarnjeg života.
Jednom kada je osnovano, osnovano je.
Može imati drugih nedostataka ali stari su završeni.
Pa moramo napraviti samo jednu veliku pobjedu *** problemom.
I taj problem onda nestaje.
Nije poput alkohola gdje možeš piti opet.
Bez opasnosti da se vratiš.
Jer kada si postigao ovu pobjedu unutar sebe.
Ti više ne želiš.
Alkohol i on se ne vrača.
Ali snaga volje i samo kontrola se mogu raspasti ako karakter nije promjenjen.
Pa evo nas u sred svih vrsta situacija.
Ovdje smo mi, djeca sudbine.
Ovdje smo pitamo se odakle smo došli i zašto smo ovdje?
A ipak svako jutro na televiziji ili novinama
Ili što god je naša komunikacija s medijima.
Znamo što ne valja i znamo kako treba izlječiti.
Skoro svaka osoba koja sluša program može dati neki savjet.
Bar sebi.
O tome kako se stvar može poboljšati.
Mi kažemo ovo nije pogrešno jer, i imamo zašto.
Mi gledamo ove stvari i nađemo sebičnost, pohlepu, ne toleranciju i glupost
aktivno svuda po svijetu.
Mi znamo ovo.
Ali ne možemo zaista promjeniti što se događa na drugoj strani planeta.
Ali možemo pogledati na ovu masu
grešaka i stavova.
I vidjeti što možemo naći u sebi
što bi suzbilo ove stavove.
Možemo biti sigurni da u našem osobnom unutarnjem životu
mi se ne ponašamo kao neka ne tolerantna nacija
ili neka fanatična vjera.
Da mi zaista
shvaćamo u sebi značenje cjelokupnosti.
Ne možemo objaviti mir u svijetu, većinu vremena bar.
Ali možemo stvoriti mir s onima blizu nas i u okolini.
Mi ne možemo utjecati na druge ljude u njihovim različitim filozofijama.
Ali možemo živjeti svoju kao ne nasilni čuvar protiv grešaka i neumjerenosti.
Pa iz svijeta o nama iz novina i medija.
Mi shvaćamo kako su sudbine građene.
Mi znamo kako oni koji žive od mača će nestati od mača.
I znamo kako oni koji kvare druge će i sami biti pokvareni.
Mi znamo ove stvari i kada ih počnemo živjeti
mi samo ispunjavamo sudbinu.
Ali sudbina nam govori ovu priču.
Da bez obzira što drugi rade i kako se ponašaju.
Ispravna osoba stoji čvrsto
u zakonu.
I kroz pravednost svoje cjelokupnosti
dobije hrabrost da se suoči s budućnosti s dobrom nadom.
Iz pravde iz osobnog života
postaje pojačano svijestan
dostojanstva i slave božanske pravde.
I on ujedno otkriva
da je pravda u većini slučajeva maska.
Čak i božanska pravda je vrsta maske.
Jer iza lica pravde
je milost.
Uvijek milost.
Vječni plan je milostiv jer
š*** na duge staze
sve dobre stvari.
Milostiv je i uvijek voli.
Jer neće dozvoliti
Mržnji da uništi bilo što.
Stvari će patiti.
Ali mržnja će napokon umrijeti.
I individua koja je nosila mržnju
Doći će do punoće ljubavi, razumijevanja i cjelokupnosti.
Pa mi živimo u svijetu velikih principa.
I naša sudbina je savršenost.
Naša sudbina je prepoznati očinstvo božanstva i bratstvo ljudi.
I ostaviti sve stvari u miru.
Ovo je sudbina.
I nastavit ćemo udarati u cigle dok ovo ne prepoznamo.
I onda dok počinjemo ispravljati svoje odnose s
Sudbinom.
Vidjet ćemo da vjera postaje puno dobronamjernija.
Dobra sreća je češća.
Jer zapravo ne postoji mogućnost
dobre sreće odvojene od plemenitog života.
Sve što na izgled se kosi s time
je iluzija.
Pa sa ovakvim mislima mi možemo možda
stvoriti ideju
veličine plana.
Plana koji je jednostavno iznad nas i našeg razumijevanja.
Ne moramo ga razumjeti.
Dijete ne mora znati sve o tome gdje su njegovi roditelji naučili mudrost.
Dijete može imati vjere.
I zato što roditelji vole dijete i dijete voli roditelje
postoji zajedništvo.
I prijenos prijašnjih iskustava
postaje lijepi događaj.
I ovaj prijenos iskustava od jednog prema svima
od svakog prema drugima.
Koji može biti predivno iskustvo, najljepši događaj u našim životima.
I na ovaj način mi možemo postati više i više
sluge sudbine.
I kao nagrada
uživati ćemo najmilostivije odnose sa životom.
I ako stvari postanu teške.
Imati ćemo uvijek prisutnu utjehu sa vjerom.
Da će sve stvari završiti dobro.
Ako možemo živjeti na ovaj način pod ovim principima.
I u ovoj svijesti.
Mislim da će mnoge stvari biti riješene u životima svih nas.
Hvala vam mnogo.