Tip:
Highlight text to annotate it
X
Jeste li svesni strukture sebe?
Ovo bi trebalo da bude diskusija ili dijalog.
Pošto je dijalog razgovor između dvoje ljudi
i pošto je konverzacija udvoje nemoguće sa toliko mnogo ljudi,
možda bismo mogli da uzmemo neki problem koji se tiče sviju nas
i raspravljati o njemu kao između dvoje ljudi.
Ili ovo možemo da pretvorimo u sesiju sa pitanjima i odgovorima.
Dakle šta biste voleli?
Diskusija obično završava raspravom,
što bi bilo prilično zaludno,
sukobljavajući jedno mišljenje drugom, jedan sud drugom itd.
Međutim dijalog je razgovor dvoje ljudi koji su prijatelji,
koji se bave problemom koji je zajednički,
i možda mogu da razgovaraju o svojim problemima duboko, mirno, ozbiljno i sa dozom humora.
Ili možemo ovo da pretvorimo u sastanak sa pitanjima i odgovorima
ali i tu je opet bitno kakvao se pitanje postavlja, ko ga postavlja, koja je svrha postavljanja pitanja,
i ko će na pitanje odgovoriti itd.
Sve je to uključeno u tome.
Dakle šta biste vi voleli,
ili šta mislite da bi bilo najbolje, pitanja, dijalog ili diskusija?
Ako će biti dijalog, o čemu ćemo onda razgovarati,
ne zaboravljajući da je dijalog između dvoje ljudi,
prijateljski razgovor, lagan, tih i prodoran?
Dakle o čemu ćemo razgovarati zajedno?
Ja bih hteo da postavim pitanje, ne obavezno da bude dijalog.
Juče ste rekli da su haos i nasilje u svetu posledica našeg svakodnevnog života.
Ali se meni čini da to nije tako prosto.
Ako uzmete čitav spektar, i na jedan kraj stavite Hitlera,
a na drugi kraj osobu kao što je Schweizer,
onda imate dvoje ljudi koji deluju sasvim različito:
jedna osoba pokušava da pomogne čovečanstvu, a druga pokušava da uništi čovečanstvo.
E sad, ako to za sada ostavimo po strani,
izaberite bilo koju osobu iz ovog šatora,
pružite joj dobro okruženje, dajte joj dobar posao, ona je oslobođena konflikta,
ona ne postaje zavisna od religije ili droge, i ona dobija kancer.
E sad, konvencionalni lideri bi rekli da je to božije delo,
što je očigledno šašavo.
Ali može li se reći da ta osoba ima predispozicije za bolest?
Meni se sada čini da danas u svetu ima ljudi
koji su nedvosmisleno na strani dobrotvornih sila, i onih koji su za sile razaranja.
Gdin pita: zašto kažete da je svet u haosu zato što smi mi u haosu,
svako od nas, nesiguran, sklon prepiranju, pohlepan, sebičan,
nasilan, što može da se projektuje u svet,
imajuću na umu da mi jesmo svet, mi nismo različiti od sveta.
I postoje dobri ljudi, kako kaže gdin,
i postoje neki loši ljudi, dobri i loši momci,
i da li bi bilo pogrešno za vas da kažete
da je zbog toga što mi živimo sopstvenim životima, prilično nasilnim, ružnim itd,
to možda prilično netačno?
Je li to uredu gdine?
O kojim drugim pitanjima biste želeli da diskutujete, razgovarate?
Voleo bih da postavim pitanje ako mogu.
Razmišljao sam o onome što ste juče rekli u vezi sa beleženjem sećanja.
I ono što me zanima je:
da ste me pitali da li sam potpuno iskusio ono što ste mi govorili,
da na kraju pitanja (da li sam to iskusio)
ne bih znao da ste me pitali pitanje da bih bio u stanju da odgovorim.
Ono što bih želeo da vas pitam je
je li moguće da imamo dva dela u našoj komunikaciji, dve hemisfere mozga,
jedna koja sve veme prima i potpuno beleži sve vreme,
drugi deo koji emituje, što nije neophodno da registrujemo
jer ako to iskusimo ne bi trebali to da zabeležimo.
Da li je moguće da...
um mi se sada ispraznio, žao mi je...
Kada primamo nismo u stanju da očistimo to sećanje,
to je u potpunosti tu,
i u stvari naš je izbor da li koristimo jednu ili drugu stranu mozga,
i zašta koristimo svaku stranu.
Gdin kaže da postoje dve sfere u našem mozgu,
jedna koja prima, beleži, pamti
i drugi deo, koji je možda slobodniji,
koji nije uslovljen, i zbog toga u nama postoji ta dualnost.
I sećanje, pamćenje događaja je u ovoj sferi neophodno.
To je njegovo pitanje.
Ima li drugih pitanja?
Da, da li biste govorili o problemu koji se pojavljuje
kada intenzitet nečijih osećanja i emocija blokira njegovu svesnost.
Kada nečije emocije, sentimenti i reakcije, koji su intenzivni i snažni,
blokiraju percepciju, šta treba da se radi?
Razumela sam da je meditacija način življenja tokom čitavog dana,
dakle vi mislite da nema potrebe da sedimo u lotus poziciji u određena vremena.
To je jedna stvar.
Kada se vratimo odavde i mi smo skroz sami u gomili,
gda da nađemu snagu da nastavimo?
Je li neophodno sedeti u određenim položajima,
u lotus položaju, koji je uveden u Indiji i istoku,
je li neophodno sedeti tako da bi se meditiralo?
I je li neophodno odvojiti deo dana da bi se sanjarilo?
Znam, samo se šalim.
I kada odete odavde kako da imate snage
da se suočite sa svom samoćom, usamljenošću i svom agonijom života.
To je pitanje.
Da li vidite bilo kakvu vezu između svesti i vere?
Koji je odnos između svesti i nade?
Da gdine.
Mnogo bih želeo da postavim pitanje povezano sa prvim pitanjem.
A to je da se vrlo jasno može videti da je sopstveni psihološki bol
kao i bol čitavog sveta prouzrokovan od nas samih, koji projektujemo.
Ali se čini da bol svemira kao celine ne prozrokuju ljudska bića.
Mislim na stvari poput toga da se rađaju deca sa genetskim nesavršenostim
sa zastrašujućim bolestima za šta se ne mogu okriviti ljudska bića.
Drugim rečima blago nesavršen svemir prouzrokuje bol.
To je priličan problem.
Ako dobro razumem pitanje... mogu li da ga iskažem svojim rečima da bi videli da li se razumemo?
A to je da ne samo da postoji individualna patnja,
gde svaka osoba pati na različit način,
već se čini da postoji i univerzalna patnja,
globalna patnja, deca se rađaju deformisana,
mentalno retardirana itd. itd.
Samo malo, koja od ovih pitanja biste želeli da prodiskutujemo?
Što je prvo pitanje koje je gdin postavio:
možda grešite kada kažete da zbog toga što živimo u haosu, nesigurnosti i nasilju
i zbog toga stvaramo svet koji je haotičan, nasilan itd.
To je možda pogrešno pitanje.
Da li vi govorite baš to?
Ja sam to sveo na malu stvar.
A drugo pitanje je da li moramo da sedimo u meditaciji u određenom položaju,
tzv. lotus položaju kako se zove u Indiji, i koji je donesen u ovu zemlju (Englesku).
A drugo je, vaše pitanje...
...emocije...
Da, emocije i osećaji koji su intenzivni preče osmatranju, jasnoći i svesnosti.
A sledeće pitanje je kakav je odnos između svesti i vere.
I to pitanje koje je gdin postavio,
a to je da ne postoji samo pojedinačna ljudska patnja, već i globalna, univerzalna patnja.
E sad koja od ovih pitanja biste...
Šta je sa usamljenošću?
Niko nije pitao o usamljenosti, ja sam to spomenuo.
Pitanje o beleženju i dve strane mozga.
O, da, molim vas oprostite, baš tako.
Ima još jedno pitanje,
Sačekajte, gdin je pitao da možda postoje dve sfere u mozgu,
jedna koja beleži, pamti, prikuplja znanje, iskustvo,
neguje pamćenje itd.
a da je drugi deo možda neuslovljen.
Kakav je odnos između njih?
Je li tako, gdine?
Bez daljih pitanja.
Još jedno pitanje, koji je izvor potrebe, energije da se krene u sva ta pitanja?
Koji je izvor, pobuda,
potreba, pritisak, zašto bi nekoga interesovale sve te stvari?
Šta je početak sećanja i postoji li trenutak u kome um vidi starost problema?
Šta je početak sećanja i šta je...?
Postoji li trenutak kada um vidi starost problema, kao da je strah stariji od ljubomore?
Ne razumem baš.
Mogu da vidim da je strah stariji od ljubomore.
Ima trenutaka kada mogu da vidim starost problema.
To je prilično ozbiljno pitanje o reinkarnaciji.
A vi želite da diskutujete reinkarnaciju.
O kojiim od ovih pitanja biste želeli da razgovaramo?
O globalnoj patnji.
Vi odlučite.
Emocije.
Korišćenje energije.
Reinkarnacija.
Krišnađi, možete li da se pozabavite svim ovim pitanjima kao da odgavarate na jedno?
Gdin pita: možete li da uključite sva ova pitanja
u jedno pitanje,
u jedan iskaz.
Možda bismo mogli.
Rekli ste da bismo mogli da zaboravimo prošlosti i...
Nikada nisam rekao da bi mogli da zaboravimo prošlost gdine.
Zaboravite prošlost, rekli ste prekjuče.
Ne, nisam.
Kada imate neku patnju, povredite prst, pa to zapamtite,
i teško je zaboraviti tu prošlost.
Želim da znam kako da zaboravimo prošlost.
Izvinite što vam protivurečim gdine,
ali nisam rekao da zaboravite prošlost.
Ne možete zaboraviti prošlost.
Mi ćemo se pozabaviti svime time uzimajući jedno pitanje,
koje će možda uključiti i sva ostala.
E sad koje bi to moglo da bude?
Samo razmislite.
Vidite imamo par iznesenih problema,
i gdin sugeriše da bismo možda
trebali da istražimo jedno pitanje,
jedan iskaz, koji bi mogao da uključi i sva ostala.
Mislim da bi se to moglo.
Ali koje da uzmemo koje će uključiti i ostala?
Emocije.
Samo sekundu. Uzmite sekundu. Hajde da oktrijemo.
Koje bi pitanje uključilo sva ostala?
Odakle dolaze sva ta pitanja?
Koji je izvor svih ovih pitanja?
Izvor je energija koja postavlja pitanja.
Da li je to ono što vas zanima,
izvor energije koja postavlja sva ta pitanja?
Ne.
Možete li da odgovorite šta je uvid, kakvim procesom nastaje?
Ne, gdine, ima toliko puno pitanja.
Beleženje uma.
Da li bismo mogli...
Vi odlučite jer nikada nećemo početi.
Vi ste baš u pravu.
Možemo li uzeti odnos između svesti,
vere i emocija, meditacije
i kakva je potreba mozga da uopšte beleži
ne oba pitanja, već samo potreba da se uopšte beleži.
Da li bi mogli da uzmemo samo jedno pitanje,
mislim da bi mogli,
predlažem to, ne kažem da mora biti tako,
predlažem da prodiskutujemo šta je odnos, što bi uključilo sve to.
Koji je odnos između svesnosti,
vere, meditacije, beleženja,
globalne patnje čoveka,
u šta je uključena i patnja svakog od nas.
Zar ne?
A?
I beleženje.
I beleženje, rekao sam to.
Da li bi smo mogli da krenemo pričom o beleženju
i stavimo ga u odnos sa svesnošću
i sa intenzitetom naših emocija itd?
U redu?
Ako možemo krenućemo,
ako vi... molim vas ispravite me, ja nisam proročište u Delfima,
ako mislite da bismo trebali da diskutujemo nešto drugo, mi smo radi,
ali dozvolite da počnemo postavljajući pitanje:
kakva je potreba ljudskog uma, mozga, da uopšte beleži bilo šta?
Pre svega jesmo li svesni, znamo li da se ovaj proces beleženja dešava?
Razumete?
Tek počinjem sa time.
Da li vi, kao ljudsko biće,
znate, jeste li svesni da beležite?
Razumete li moje pitanje?
Ili ste prihvatili tu tvrdnju i nastavljate da je ispitujete?
Jeste li svesni da beležite određene stvari?
Nesrećan događaj od juče je zabeležen.
Jeste li svesni ovog procesa beleženja koji se odvija?
Ili samo prihvatate tvrdnju nekog drugog?
Vidite li razliku?
Da li sam prihvatio tvrdnju koju ste iznali
i postavljam pitanje o toj tvrdnji, što je jedna stvar,
ili sam svestan da beležim,
a onda moje pitanje ima drugačiji kvalitet.
Zar ne?
Dakle koju od te dve stvari radimo sada?
Jesmo li svesni da beležimo?
Jeste li sada svesni, dok tamo sedite, da beležite ono što se govori.
što znači da stvarno slušate ono što se govori.
Je li tako?
Jeste li?
Ili se još uvek zanimate odakle potreba za beleženjem?
Vidite li razliku?
Možemo li da tako nastavimo, lagano?
Postoji svest da se držimo onoga što je rečeno.
Jeste, to je to.
Postoji svest da se držimo onoga što je rečeno.
E sad, zašto se držimo onoga što je rečeno?
Kada govornik kaže da nema govornika,
slušate sami sebe,
ispitujete sami sebe,
zašto se držite tvrdnje koju je izrekla ova osoba?
što znači da u stvari ne slušate sami sebe,
Zato što želimo da radimo na tome.
Ne, ne, vidite li razliku?
Ako vam kažu da ste gladni, to je jedna stvar,
ali ako ste stvarno gladni, to je druga stvar.
To je očito, zar ne?
Dakle šta je po sredi? Jeste li gladni? Ili su vam rekli da ste gladni?
Što znači, jeste li svesni da beležite,
držite se tvrdnje, fraze, zaključka, ideje itd.
Što je beleženje koje se odvija.
Je li tako gdine?
E sad
zašto želite da zabeležite šta je rečeno?
Zato što ili govornik mora da ima neku reputaciju,
ili mislite da zna nešto više od vas,
ili očekuje da će rešiti vaše probleme,
tako da zavisite od drugog.
A on kaže: 'Molim vas nemojte zavisiti ni od koga, uključujući govornika.'
Pratite li?
Dakle hajde da budemo jasni u ovoj stvari.
Jeste li svesni čitavog impulsa, pokreta beleženja,
Mislim, možete da vidite magnetofon kako snima, zar ne?
Jeste li isto tako svesni da snimate?
Ili vam je rečeno da beležite.
Vidite li razliku?
Ako vam je rečeno da beležite to je jedna stvar, to nema vrednosti,
to je kao traka, vi ćete je izbrisati i može da se stavi nova traka,
međutim ako vi za seve otkrrjete da beležite
i postavljate pitanje: 'Zašto beležim?'
'kakva je potreba za bilo kakvom vrstom beleženja?'
Onda možete da nastavite,
onda možemo međusobno da komuniciramo.
Ali ako govorite: juče ste rekli to o beleženju
mnogo me interesuje ta ideja, hajde da pričamo o tome.
Onda to ostaje na verbalnom nivou, to nema smisla.
Barem za mene, to nema nikakvog smisla.
Međutim ako kažete: 'Želim da to otkrijem, zašto beležim?'
Možemo li da nastavimo tim putem?
Zašto beležite ako ste svesni toga?
Očito da nešto beležite ako je nešto opasno.
Zar ne?
Provalija, zmija, opasna životinja ili motor koji juri prema vama, to je opasnost.
Vi to trenutno beležita da bi se zaštitili.
I isto tako beležite kada postoji zadovoljstvo.
I ovaj proces se odvija sve vreme.
Beleženje svega što je opasno.
Zar ne?
I svega što daje veliko zadovoljstvo.
Može se reći da je beleženje počelo sa prvim čovekom,
prećinskim čovekom, kako god da su živeli.
Možete videti da su oni morali da registruju opasnost
inače bi bili uništeni.
Dakle hajde da otkrijemo šta je za nas opasno, šta treba da registrujemo,
i onda možemo da se okrenemo onom drugom.
Koje su najopasnije stvari u životu koje treba registrovati?
A da to ne zavisi od ličnog mišljenja.
Pitam se da li sam bio dovoljno jasan.
Da.
Jer meni je možda neka stvar najopasnija,
a vi kažete: ma to je glupo.
Dakle to mora da bude zajednički činilac za ljudsko biće,
čija potreba je da registruje opasnost i da je stoga izbegne.
Je li tako?
Opasnost znači izbegavanje,
a ne da joj se krene u susret, da joj se približava i da se u nju ulazi.
Je li tako?
Dakle šta je najopasnije za vas, za nas, za ljudska bića?
Ono što remeti um.
Molim?
Ono što remeti um.
Ne, ne, ne.
Šta je najopasnije?
Nije to ono što remeti vaš um.
Vi skrećeta ka...
Molim vas krenite od najnižeg nivoa.
Ono što me remeti, to je najopasnije za mene.
Vidite to je ono što sam hteo da izbegnem.
Ono što je najopasnije za mene -
rekao sam da možda nije tako opasno za drugog.
Dakle ako mogu da sugerišem, nemojte gledati sebe, nemojte polaziti od sebe
i reći: ovo je moja naročita opasnost.
Posmatrajte opasnost i šta je opasno za čoveka.
Opstanak
A?
Pravo na opstanak.
Da, što je ne-opstanak.
Da se ne opstane.
Žao mi je, pogrešno sam se izrazio.
Zahteva se da se opstane.
Sve što ugrožava taj opstanak je opasno.
Je li tako?
Za sva ljudska bića, ne samo za mene ili za vas, za sve nas.
Zašto?
A?
Zašto?
Zašto? Zašto bi trebali da opstanemo?
Mogu li da preformulišem pitanje? Šta je važnije od opstanka?
Polako, doći ćemo polako i do toga.
Dođite do toga. Opstanka.
A dama kaže zašto bismo morali da opstanemo.
To je ozbiljno pitanje. Zašto bismo morali da opstanemo?
Otkuda ta potreba za opstankom,
I ta važnost toga, zahtev da se postoji, da se opstane i živi.
Hajde gospodo. Odgovorite.
Instinkt.
Instinkt.
Nije to.
Ptice imaju instinkt preživljavanja, životinje, reptili,
to je najelementarinije, znate da sve traži opstanak.
Zadovoljstvo u životu.
Strah od smrti.
Strah?
Jer mislimo da je to važno.
Ne znam zašto ste uopšte postavili to pitanje: kakva je potreba da se opstane?
Eto vas tu!
Da niste imali potrebu za opstankom ne biste bili ovde.
Ni ja ne bih bio tu, niko od nas ne bi bio tu.
Ni roditelji koji su nas stvorili, ni oni ne bi postojali.
Tako da ni svet ne bi postojao.
Dakle sve što je opasno za opstanak moramo da registrujemo.
Zar ne?
Fizički kola jure prema nama, mi skačemo u stranu.
Je li tako?
Dakle mora postojati neka vrsta registrovanja da bi se zaštitio organizam.
Zar ne?
Imati krov, odeću, hranu,
to je očito prirodno za svaki živi stvor.
I tako izbegavamo sve što je opasno,
zar ne?
Hajde da u to uđemo još malo.
Da li je verovanje opasno za fizički opstanak?
Jeste.
Dakle nemate verovanja?
Naročito verovanje.
Verovanje koje se sastoji od verovanja koje...
Razumem gdine.
Verujem u nešto,
ili u neku ideju,
ili u neki cilj itd, verovanje,
onda pitam:
pitam svakog od nas,
pitam: je li verovanje opasno po fizički opstanak?
Ne.
Moglo bi da bude u Severnoj Irskoj.
U Severnoj Irskoj.
Nemojte molim vas sada o politici.
Znam.
Zavedena svest može biti...
Molim?
Zavedena svest može biti...
Ne, ne, molim vas, uzeo sam verovanje.
Nemojte da počinjete sa previše stvari od jednom.
Uzmite jedan činilac i krenite u njega korak po korak.
Je li verovanje opasnost po opstanak?
Verujem u katoličanstvo,
a vi ste protestant, ja sam katolik.
Verujemo u različite stvari.
Pogledajte šta se dešava u Severnoj Irskoj,
šta se dešava na Bliskom Istoku itd itd.
Za fizički opstanak
očito je da je verovanje najopasnija stvar.
Mogu li da pitam zar nam ne treba verovanje u tehničkim stvarima?
Zašto vam i u tehničkim stvarima treba verovanje?
Radite, učite i nastavljate.
Ne, molim vas krenite u to za sebe,
nemojte me pitati,
već otkrite imate li verovanje,
bilo koji oblik verovanja,
i da li to verovanje izaziva podele među ljudima?
Verovanje može biti zaključak,
koncept,
mišljenje,
mišljenje koga se čvrsto držimo.
Predrasuda.
Sve to, sve je uključeno.
Možemo zajedno da prikupimo mnogo reči,
ali hajde da svako od nas nađe
da li gaji neko verovanje,
da sam hrišćanin,
da sam Englez,
Francuz ili znate već - sve to.
Nije li to ogromna opasnost za fizički opstanak?
Jeste.
Kažete da jeste, ali jeste li slobodni od toga?
Nisam.
Verovanje u dobro u svakom od tih verovanja.
Tako i ja znam.
Podučavamo u školama svaku od ovih stvari.
Tako da bi istorija mogla da se prepiše drugačije.
Sigurno da verovanje...
Vi stvarno niste zainteresovani da okrijete to za sebe.
Za ime Boga slušajte.
Jeste li istinski ozbiljni da otkrijete
potrebu za beleženjem
i neadekvatnost bilo kog oblika psihološkog beleženja.
Mi o tome diskutujemo.
Ako kažete da je verovanje opasno zašto ga se onda držite?
Recimo da sam ja Hindu,
vi ste musliman, ili jevrej ili komunista, zašto se držite tih reči?
Možda zato što nema potpunog sagledavanja.
Dakle gdin sugeriše da to ne vidite potpuno.
Opasnost, ne vidite u potpunosti opasnost bilo kog oblika verovanja,
što je očigledno ne-činjenica.
Zašto se toga držite?
Svo verovanje je konstrukcija koja služi podršci.
Jeste, verovanje je podrška.
Ako je to opasna podrška, zašto je se ne okanete?
Ja sam se okanuo nekih.
A!
Ali ne svih, tek kada ih budem sve video moći ću da ih se okanem.
To je kao i kod sviju nas,
želimo da zadržimo neka koja su ugodna, pružaju zadovoljstvo i utehu,
a druga odbacujemo.
Ja bih sugerisao, ako mogu, da ono što registrujemo nisu fizički opažaji opasnog iskustva
već da je to rezonovanje koje im dodeljujemo u trenutku kada to beležimo u našim umovima.
Tako je gdine.
Hajde da u to krenemo korak po korak.
Govorili smo o fizičkom opstanku
i bilo šta što je za to opasno
mora da se u potpunosti izbegava ako hoćete da preživite.
I verovanje, bilo kakve podele među ljudima su najdestruktivnije.
Je li tako?
Ako ste hrišćanin, a ja sam budist
i ja se borim za svoj budizam a vi za nešto drugo,
onda nema fizičke sigurnosti.
Svaki rat je to pokazivao, zar ne?
Svaki rat je posledica naše naročite uslovljenosti,
našeg naročitog verovanja itd itd.
Hoćete li se odreći svih tih verovanja, pošto su ona najopasnija po opstanak?
Tvrdite li da ma ko ko veruje u bilo šta,
od ljudi koje ste juče spomenuli: političara, sveštenika, gurua,
nije iskren prema sebi, i da jedino Krišnamurti može da iskaže istinu?
Da je istina dostupna jedino preko vasii da ne smemo verovati bilo šta što kaže bilo ko drugi.
Nisam moga da čujem sve, da li bi neko ko je razumeo mogao da ponovi?
Nije verovanje ono što je pretnja opstanku,
verovanje u verovanje je ono što je pretnja opstanku,
to je stav uma.
To je osećanje da je verovanje nešto što je istinito za sva vremena.
Gdine, droge su opasne za opstanak,
piće je opasno,
pušenje i sve te stvari,
da li ostavljamo sve te stvari zati što su opasne?
Kada vidimo cigaretu...
Gdine, to je baš to.
Mi odista intelektualno, verbalno diskutujemo ovu ideju opstanka.
Zapravo ne marimo hoćemo li opstati ili ne.
Samo postojimo.
Dakle nastavimo odatle.
Zašto psihološki registrujete?
Strah.
Ne, samo pogledajte. Pogledajte.
Mogu vrlo brzo da odgovorim na ova pitanja,
ali molim vas istražite i sami. To je razgovor između nas dvojice.
Nas dvojica su svi mi.
vi i ja, razgovor u kome govorimo
zašto ja ili vi psihološki registrujemo bilo šta?
Ne možemo ništa da uradimo. To se prosto dešava.
Možda je to naša uslovljenost.
Možda je naše obrazovanje.
Možda je to naša društvena ili ekonomska uslovljenost itd.
Dakle mi smo uslovljeni da prihvatimo ovo psihološko beleženje.
Sada kažemo, u redu to je činjenica.
E sad, zbog čega?
Da li se u stvari istinski registruje?
Da, stvarno se registruje, to je činjenica.
Ali ja pitam zašto?
Otkrijte, upitajte se, ne da vas ja pitam, upitajte se,
beležim svoje povrede, svoja zadovoljstva,
ono što ste mi rekli, ono što niste, što ste uradili, ovo, ono, deset različitih stvari.
Zašto psihološki beležim?
Molim?
Biološko beleženje se pretvorilo u psihološko.
Postoji biološko beleženje, za koje smo rekli da je neophodno,
i psihološko beleženje.
Rekli smo: zašto uopšte psihološki registrujemo?
Zbog sigurnosti. Da se osećamo sigurno.
Je li to tako?
Ili se izolujete
što vam pruža iluziju da ste sigurni?
Zato što nemamo izbora.
Zato što mislimo da možemo rešiti stvari mislima.
Kažete da nemamo izbora.
Zašto?
Ljudska priroda.
Ne gdin je rekao da nemamo izbora.
Šta podrazumevate pod rečju 'izbor'?
Je li opasnost izbor?
I zašto birate?
Uslovljenost.
Ne, nemojte da nagađate.
Možemo li reći biološki, recimo da volim da pušim ili šta god, u redu?
To je opasno, ali pruža zadovoljstvo, tako da misao ima izbor.
Gdine, mi pokušavamo da nađemo značenje te reči 'izbor',
dubinu te reči.
Biram između dve vrste štofa za pantalone ili kaput.
Čekajte, čekajte. Birati.
I biram da idem na ovo a ne na ono mesto.
Biram ovog a ne onog gurua.
Biram da verujem u ovo a ne u ono.
Pitam vas, ako biste bili ljubazni da slušate i otkrijete, zašto birate,
koji je izvor vašeg izbora?
Nepažnja.
To je ponovo pitanje zadovoljstva.
Ne, ne.
Zašto birate?
Zar ne birate onda kada niste sigurni?
Čovek koji je vrlo jasan, vrlo jasan, onda nema izbora.
Tako je.
Kada ne znate.
A to znači šta?
Tako je, kada ne znate.
Mislite li da...
Jednu stvar birate zbog sigurnost, a drugu zbog nesigurnosti.
Da, to je ista stvar.
Kada je neko vrlo jasan ne birate.
kada tačno znate kojim putem da stignete do nekog mesta ne birate.
Jedino onda kada ste nesigurno počinjete da birate,
ili pitate, istražujete, nalazite.
Dakle pitam: psihološki izbor postoji samo kada ste zbunjeni i nesigurni?
Ne?
Kada ste veoma jasni, nema potrebe za izborom.
Dakle um koji je zbunjen odabire.
Da li biste...
Svi ste utihnuli na tu tvrdnju.
Možemo li da pričam o tome zašto um bira?
Čekajte gdine. Želim da vidim.
Pogledajte u to. Mi diskutujemo, pokušavamo da razgovaramo o tome
zašto mozak registruje.
Rekli smo da mozak biološki, organski mora da beleži.
Pitamo se zašto psihološki, iznutra treba uopšte da beležimo?
Neko je rekao zato što to ne možemo da biramo.
A reč 'izbor' podrazumeva biranje između ovog i onog.
E sad, kada vidite opasnost ne birate.
Je li tako? Vidite opasnost i pokrećete se.
Ne kažete: 'da li da idem desno ili levo, to je ispravno ili nije.'
Dakle slično tome pitam:
kakva je psihološka potreba za beleženjem?
Pomaže li nam da se zaštitimo?
Da. Kada krenemo u život brinemo se o opstanku tela,
ali nedugo zatim um prevladava.
To je ono što govorimo.
Fizički opstanak se pretvorio u psihološki opstanak.
Je li tako?
E sad, ja pitam zašto?
Ispoljava osećaj identiteta.
Identita sa kime?
Zato što stvarno ne znamo šta je ispravno?
Dakle želite da otkrijete šta je ispravno?
Kako da spoznate šta je ispravno, ako je vaš um nesiguran i zbunjen?
Skrećete sa teme, ne držite se jedne teme u jednom trenutku.
Molim vas oprostite mi.
Zašto psihološki beležim?
Zato što želimo da beležimo. Zašto psihološki beležim?
Zato što želimo da beležimo.
Zato što nisam celovit.
Ne gdine, pogledajte u sebe, otkrićete.
Da bi se prikupilo iskustvo.
Da bi se prikupilo iskustvo, koje je znanje, koje onda postaje sećanje.
I bez sećanja, bez znanja, vi ste niko.
Onda kažemo: 'Moram da imam neko znanje o..', je li tako, inače sam niko.
Vi ne razmišljate o ovome.
Želimo da se zaštitimo.
Biološki, organski, to ste činili. Naučili smo da to činimo vrlo dobro.
Uprkos ratu, uprkos teroristima, osim žrtava.
Sada pričamo o tome da li se psihološki štitimo.
Šta je to što štitite?
Mislim da je to...
Molim vas odgovorite mi.
Šta je to što štitite?
Svo to pamćenje.
Ideju o sebi.
Naš um postaje tako zaglušen svojim sadržajem
da postaje veći od iskustva naših tela.
Tako naši umovi postaju uzdignuti, i postajemo svesniji svojih umova nego svojih tela.
Tako da mislimo da su umovi ono što treba da zaštitimo.
Dakle vi poklanjate više pažnje telu i manje pažnje mozgu.
Ne, obrnuto.
Da, postajmo sve zbrkaniji i zbrkaniji.
Vidite, mi psihološki registrujemo zato da bi bili nešto.
Zar ne?
Psihološki, zar ne?
Beležim gde sam rođen,
to je prosto.
Mozak beleži jer je uvežban da prihvati izvesne slojeve društva,
i to psihološki daje osobi položaj, osećaj moći, osećaj superiornosti.
Tako da ovo beleženje psihološki gradi ego, 'ja', zar ne?
Nemojte prihvatati ono što govorim, molim vas pogledajte u sebe.
Da niste beležili psihološki, da li biste imali ego?
Ne.
Očigledno ne.
Psihološki vi ste agresivni, grubi, nasilni,
to vam daje izvestan osećaj - znate - autoriteta, izvestan osećaj uverenja.
Tako da ovaj postepen proces psihološkog beleženja
gradi osećaj 'mene'.
To je činjenica, zar ne?
Ja, moje mišljenje, moj sud, moja žena, moj muž,
moja devojka, dečko, moja kuća,
moj kvalitet, moje iskustvo, moje povrede, moji strahovi,
ja sam psihološki sve to.
Zar ne?
To je činjenica.
Ne morate se slagati sa govornikom, to je tako.
Onda kažem sebi: zašto ja gradim ovaj ego,
zašto postoji to konstantno izgrađivanje 'mene'?
Da bi se zaštitilo.
Šta štitite?
Samo pokušavam da ga se držim, sve više i više.
Jeste. Nakon što ste ga izgradili, držite ga se,
vezujete se za njega i kažete: 'Ne usuđujem se da ga slomim.'
To je kao zamak od peska.
Jeste. Pesak.
Nemojte da se upuštate u poređenja.
Držite se jedne stvari.
Tako da pitam kakva je potreba za time,
jer to donosi ogromnu nevolju, ogroman bol.
Povređen sam, uplašen, strepim, ljubomoran sam,
pohlepan sam, ne smem, moram -znate- ova borba traje neprestano,
emocionalno postaje sve jača i jača, sve intenzivnija.
I šta ja to gradim?
I kolika je verodostojnost ove strukture?
Razumete, verodostojno u smislu ovo je verodostojno, ovaj mikrofon ispred mene je stvaran.
Mogu da ga stvarno dodirnem.
Mogu li da dodirnem psihološku strukturu 'sebe'?
Ne mogu.
To je dake puka konstrukcija sagrađena od reči.
To je prilično teško da se prihvati.
U odnosu se grade povređivanja,
laskanja, uteha,
i iz toga postepeno postajem zavisan od vas.
I vi me povređujete time što činite nešto, tako da se vezujem za vas itd itd.
E sad, zašto to činimo?
Štitimo deo nas koji ne zna.
Ne, mi ne znamo šta će se desiti da nema izgradnje 'sebe'.
Zar ne?
Otkriću ako kažem:
'U redu, otkriću, mora da postojei proces gde nema građenja.'
Zar ne?
Onda ću otkriti šta se dešava.
Ali spekulisati šta bi moglo da se desi pre toga je gubitak vremena i energije.
To je ono što učini da strah to čini.
Dakle, prvo ga vi izgradite,
društvo pomaže, religije pomažu,
sve pomaže da se podupre struktura,
i onda ste uplašeni da to ne izgubite.
Je li tako?
I onda nastavljate sa meditacijom kako da se oslobodite tog 'sebe'.
Ne?
Dakle pre nego što kažemo kako da se oslobodite 'sebe',
hajde da otkrijemo zašto ga gradite.
Potreba za moći?
Da, u redu, to vodi moći, postavite to kako želite.
Ali činjenica je da ova konstantna tvrdnja,
to konstantno građenje 'sebe' psihološki, nije li to velika opasnost?
Velika opasnost u vašem odnosu sa svojom ženom, devojkom, društvom, sa bilo čime.
Zar to nije velika opasnost,
jer je opasnost u tome da ste u neprestanoj borbi, u neprestanoj bitci.
Teško vam je da se prilagodite.
Ne, istražite zašto ste...
jeste li svesni da izgrađujete 'sebe'?
I od te strukture imate snažne emocije koje želite da izrazite i uspostavite.
Nije li to potreba za zadovoljstvom?
Jeste, u redu, za zadovoljstvom,
ali je isto tako strah, isto tako pohlepa,
a isto tako to je konstantno bol, povređivanje, znate već.
Znači nemojte uzeti jednu stvar i reći to je to, to je čitava stvar.
Zar 'ja' nije mit?
Zar nije mit da verujemo da ako psihološki ne preživimo nećemo preživeti?
Mogao bi da bude mit gdine,
ali možete li odbaciti taj mit?
Jesmo li bili uslovljavani ovim mitom?
Jesmo, ako ste uslovljeni ovim mitom,
zar ne možete da raskinete uslovljenost, zar ne može um da kaže: 'Ovo je glupost'.
Vidite mi ne želimo to da učinimo a o tome pričamo unaokolo sve vreme.
Ako sam agresivan to mi pruža zadovoljstvo,
to pruža strukturu agresivnosti,
čini me nasilnim, sirovim, vulgarnim i to mi se sviđa.
U redu, zadržite to!
Nemojte pričati o meditaciji itd itd.
Ako je to činjenica nađite zašto beležite te stvari, zašto ih se držite,
i da li one mogu da se potpuno rasture.
Ako kažete da ne mogu, tome je onda kraj.
U redu, ne mogu.
Ako neko kaže: 'Nađite možete li ili ne,'
onda kažete: ma ti buncaš, ti si budala, ne znaš ništa o tome.
Međutim ja sugerišem da ne postoji potreba za psihološkim beleženjem,
ako vidite opasnost, istinsku opasnost,
onako kako vidite provaliju,
istinsku opasnost psihološkog građenja 'sebe',
onda otkrijte kako da od toga budete slobodni.
Ne vi, vi ste deo toga.
Neće biti tolerancije 'sebe',
sa svim vašim mišljenjima, sudovima, procenama, agresijom,
strahom, zadovoljstvom, znate već, čitavom gomilom toga.
Šta je sa onim beleženjima koja su se desila u detinjstvu, pre nego što ste bili u stanju da razmišljate na ovaj način?
Šta je sa beleženjima koja su se već desila?
Meditacijom?
Beleženjima koja su se desila u detinjstvu.
Šta je sa beleženjima koja su se desila od detinjstva.
Ako vidite da je beleženje opasnost,
onda beleženje iz detinjstva do sada nestaje.
Mi ne vidimo tako.
To je sve što i ja kažem.
Mi ne želimo da vidimo opasnost toga, nama se to sviđa.
Sviđa nam se naš strah, sviđa nam se naš...
mi to prihvatamo, agresiju, volimo da živimo u neprestanoj borbi
sa samim sobom, to nam pruža osećaj dobrobiti, da ste barem živi.
Itd itd.
To je zbog toga što je udobno.
Jeste, to je udobno.
Šta da radimo sa vakuumom koji ostaje?
Vidite - šta biste radili da ste u vakuumu?
Tj. ne znate šta će se desiti nakon što više ne bude beleženja.
Otkrijte!
Nemojte reći: živeću u vakuumu.
Ja vam kažem da nećete.
U čemu je stvar?
Baš nasuprot.
Čovek koji je u neprestanoj borbi ne živi.
Kako da otkrijete?
Kako da otkrijem šta?
Kako da okrijemo čega još ima?
Koja je alternativa ovom egu?
Kako da otkrijemo koja je alternativa? Kako da krenemo u to?
Ne razumem.
Imajte vere.
Šta?
Kako ste vi to učinili?
Šta?
Kako ste se vi oslobodili svog ega?
Kako znate da sam ga se oslobodio?
Molim vas ne brinite za mene.
Ja sam već dugo sa time, od starosti od 15 godina.
Za mene toga verovatno nije bilo kada sam se rodio.
Ali to je potpuno i krajnje nevažno za vas.
Ono što je važno ste vi.
Zašto se držite te stvari, tog jadnog, nesrećnog, paćenog 'ja'.
I da bi od toga pobegli odlazite u Indiju, stavljate odore i brojanice - znate već.
Sve se te besmislice nastavljaju.
To je zato što živimo u prošlosti ili budućnosti, a ne u sadašnjosti.
Molim vas ne brinite za mene.
Samo nađite zašto gradite,
uvidite posledice ove gradnje, posledice ove strukture,
i ako vam se to sviđa, dopada, ako vas teši,
znajte da u toj utesi postoji ogromna opasnost,
da patite, da prolazite kroz sve vrste neuroza, znate već.
Ako kažete da vas to teši, ostanite uz to.
Drugim rečima mi smo previše lenji da bi se promenili.
Da.
E sad kako to?
Percipiram ili sam svestan da gradim ovu strukturu.
misao gradi strukturu sve vreme,
dok spavamo, dok smo budni, sanjamo, sanjarimo, hodamo, sve vreme se bavi sobom.
E sad koji je put, koji je proces da se ovo zaustavi?
To ne pitate.
Ako se upitam zašto prikupljam ove stvari koji poistovećujem sa sobom
koga da pitam da bih zaobišao sebe.
Ne, ja pitam vas.
Razumem. Ne mislim na pitanje osobe. Kako 'ja' to čini?
Pokazaću vam gdine za minutu.
Je li za vas činjenica
da psihološki gradite tu iluzornu strukturu,
koja je nekom postala tako izvanredna stvarnost?
Jeste li, pre svega, svesni te strukture?
Mislim da jesam.
Ako je neko svestan toga, šta onda podrazumevate pod biti svestan toga?
Došli smo do početnog pitanja: kakav je odnos između svesnosti i vere?
Između svesnosti i vere uopšte nema nikakve veze.
Vera nije činjenica.
To je verovanje.
Definišite veru. Šta vama znači vera?
Ništa.
Molim vas nemojte se osvrtati na to.
Dakle jeste li svesni strukture?
Molim vas da na pet minuta budemo ozbiljni.
Jeste li svesni te strukture u sebi?
Ako jeste, šta podrazumevate pod biti svestan?
Da li u toj svesnosti postoji dualnosti, dakle 'ja' sam svestan 'toga'?
Razumete li moje pitanje?
Svestan sam tog svetla,
to svetlo je različito od mene.
E sad da li sam u isto takvoj poziciji kada kažem da sam svestan strukture,
pru čemu je struktura različita od mene.
Ili je struktura ja?
To je vrlo utešan osećaj.
Ne, to nije pitanje utehe ili neutešnosti.
Molim vas da ostavimo te stvari, oprostite, stalno se na to vraćate.
što znači jesam li svestan
kao da je struktura odvojena od mene,
tamo negde, ili blizu,
i ja koji sam svestan sam nešto drugo od toga.
Ili sam ja to?
Razumete?
Očito.
Zar ne?
Ja sam to.
Tj. onaj ko posmatra je ono što se posmatra.
Zar ne?
Pitam se da li je to istina.
Ne, ne, to nije pitanje, ne oklevajte, vidite kako je prosto.
Sagradio sam ovu strukturu, struktura je sagrađena.
I deo ove strukture je to da sam različit od te strukture.
Ja sam duša, ja sam veliki čovek, itd. itd.
Ja sam pun znanja, a struktura nije znanje.
Pratite li?
Dakle pitam,
da li vidite strukturu kao nešto odvojeno od vas?
Ne.
Ako stvarno kažete ne, to znači? Šta to znači?
Ne, gdine.
Molim vas da na pola sata usmerite svoje umove na ovo.
Jeste li vi različiti od svoje agresije?
Očigledno niste.
Vi ste agresija, ona je deo vas.
Ali samo mi možemo to da promenimo.
Ne. Ko smo 'mi'?
Mislim mi sami. Mi možemo da se promenimo.
Da sam ja svoja agresija, ne bih znala o svojoj agresiji.
O da, znali bi.
Kako?
Vaši prijatelji bi vam rekli: 'Ne budi tako agresivna.'
Ako je pravi prijatelj.
Vi tražite od nas da se posmatramo, ali to sigurno podrazumeva...
Ne, gđo, ja pitam sledeće, ako mogu da sugerišem da slušate, mollim vas.
Pitam vas kako posmatrate strukturu?
Zgradu možete da posmatrate, vidite je dalje od sebe.
Ali ovu strukturu ne možete da odvojite,
da kažete: 'to nisam ja', to jeste vi.
Vaši strahovi, svađe, vaše ambicije, agresivnost,
strepnje, sva ta struktura ste vi.
O tome nema rasprave.
Ali vi niste objedinjena stvar.
Vi ste sve vrste stvari i one su jedna sa drugom u sukobu.
To je ono što kažem.
Kako da odvojite jedan deo i posmatrate druge delove?
Ne!
Onaj koji posmatra je deo onoga što se posmatra.
Da, ali vi ne možete osmotriti sebe u svekupupnosti ako ste...
O da, mogu da osmotrim, mogu da kažem ja sam strah.
Sledećeg dana kažem da sam zadovoljstvo.
Trećeg dana kažem, tako sam ljubomoran.
Ali je sve to deo čitave stvari.
E sad to je ono što govorim.
Ako mogu da kažem, molim vas da obratite pažnju na ovo:
sve dok se 'ja' odvaja od strukture,
'ja' koje sebe odvaja od strukture,
sve dok postoji ova podela biće sukoba.
Biće borbi, zanovetanja, strepnje i svega ostalog,
ali je činjenica da ste struktura vi.
Izgleda da je sukob unutrašnji, u osobi.
i na neki način se čini da je to sukob između
onoga što ste govorili o čulima koja nisu potpuno pažljiva,
i uma, intelektualnog uma,
koji želi da preuzme pojedinačne probleme i strahove ili težnje.
Ne gdine, sve je to uključeno u tome.
Vaše individualne težnje, specifičnosti,
vaši naročiti talenti, ili nedostatak talenta, vaše sposobnosti,
uključuje sve što je misao sastavila kao 'ja'.
To je struktura koju je stvorila misao.
Ta misao kaže: 'Ja sam različita od strukture.'
Ne mislim da svi misle da su različito od strukture.
Ne znam.
Ni ja.
A vi? Ne pričam lično, ali samo pitam:
da li svako od nas shvata da smo struktura
i da ta struktura nije odvojena od nas?
Ako to shvatate, ako je to stvarno činjenica,
onda se dešava potpuno drugačija aktivnost.
Govorite li vi da je deo nas, koji je sačinjen od naših verovanja,
naša spoljašnja ljuska, a ako hoćemo da rastemo i evoluiramo moramo da probijemo nešto?
Ne, ne, ne. Ja ne govorim ništa slično.
Ja samo kažem - nemojte prevoditi to što govorim na svoje reči -
znate, kada govorim u Indiji, što činim nesrećom ili srećom,
oni prevode ono što kažem na svoje pojedinačne jezike,
a većina jezika u Indiji potiče od sanskrita,
i reči koje koriste nabijene su tradicijom,
svih vrsta značenja,
zato im kažem ne prevodite šta govorim, samo slušajte,
što je vrlo teško, jer oni to trenutno prevode,
misle da su prevođenjem razumeli.
Razumeli su tradicionalno značenje npr. svesnosti.
Imaju posebnu sanskritsku reč za to,
a u toj reči sadržane su sve vrsta konotacija.
Dakle molim vas, ja samo kažem
sve dok postoji razlika između strukture i onoga koji posmatra,
mora da postoji potiskivanje, sukob, bežanje,
odlazak u Indiju da našete kako da uradite ovo ili ono,
meditirate, svakako, ne da kuvate, itd itd itd.
Međutim ako postoji stvarna istina, činjenica da je onaj koji posmatra ono što je posmatrano
struktura je ja,
ja se ne razlikujem od strukture,
onda postoji potpuno drugačija aktivnost.
Do toga želim da stignem.
Gdine, ako to shvatite i ako postoji jedna vrsta tišine,
kako to da očuvamo i da se ne vratimo nazad?
Kada vidite opasnost, provaliju ili opasnu životinju ne vraćate joj se, završeno je.
Meni se čini da je taj proces odvajanja temeljan proces
sveg uslovljavanja koje se dešava,
i što god da pokušavam da uradim da bih se suprotstavio ovom uslovljavanju
čini se da je uvek samo još jedan deo ovog uslovljanja.
Jeste gdine.
Pa kako onda da to uopšte izbegnem?
Ja vam pokazujem, ali vi ne slušate.
Nije da morate da slušate, ali ja na nešto ukazujem.
Kada kažete: 'ja sam uslovljavanje, uslovljavanje nije različito od mene',
kada to postane apsolutna neporeciva istina, činjenica,
onda iz te činjenice nastaje potpuno različita aktivnost.
Šta se onda dešava?
A! Šta se onda dešava - to je baš tačno to.
Prvo ne stignete do toga već kažete: šta se onda dešava?
Ne želite da se popnete na planinu,
što je veoma naporno, zahteva da nosite malo tereta,
opasno, sa time sam se igrao, uradio sam to, jednim delom.
Opasno je da se penjete na planinu.
Tako da idete lagani,
ne sa teškim rancem i svime time.
Dakle ovo traži da radite, da gledate.
Ali na žalost dešavaju se sve vrste prekidanja.
Neke od vas sam jutros video da vežbaju.
dobre ili loše, od vas zavisi,
ali ovde ne posvećujete ni 10 minuta da otkrijete.
Da otkrijete šta se stvarno dešava kada je onaj koji osmatra strukturu sam osmatrač,
struktura je osmatrač.
Onda ćete naći da uopšte nema sukoba, zar ne?
Kada ste vi to, šta onda možete da radite?
Pratite li gdine?
Dakle nema sukoba
i zbog toga postoji energija.
Neću da ulazim u to jer je to previše...
tamo gde je energija, potpuna energija, tamo je praznina.
To je dosta za danas, zar ne?
Možda bi sa ovim mogli da nastavimo u četvrtak?
Da li biste se moim vas složili sa time?
Da.