Tip:
Highlight text to annotate it
X
DIO 4: ŠTO ODREĐUJE KOLIKO NOVCA BANKE MOGU STVORITI?
Dakle, što zapravo ograničava količinu novca koju banke mogu stvoriti?
Vjerojatno ste vidjeli uobičajeno objašnjenje multiplikatora u frakcionalnom bankarstvu
o kojem smo pričali u ranijem videu. U tom modelu banke moraju držati postotak
novca svojih klijenata u rezervama. Omjer rezervi je obično postavljen na 10 %,
što znači da za svakih 100 funti koje klijenti uplate u banci, banka mora negdje držati 10 funti
rezervi. To znači da banke mogu povećavati količinu novca [u ekonomiji] do iznosa
10 puta većeg od iznos od realnog novca, kojeg je stvorila Vlada.
Rekli smo da je taj model bankarstva u potpunosti netočan, barem u Velikoj Britaniji. Za početak,
omjer obveznih rezervi u Velikoj Britaniji nije 10 % - nego nula.
No, još važnije, omjer rezervi bi mogao zapravo ograničiti količinu novca koju
banke mogu stvoriti samo kada bi se taj novac uklonio iz opticaja
pohranio u sef, ili u elektronski ekvivalent. Kad bi ENB zapravo zahtijevala od banki
da drže 10 funti gotovine ili rezervi središnje banke za svakih 100 funti koje su upisali
u račune svojih klijenata, tada bi ograničili količinu [ukupnog] novca na iznos
10 puta veći od količine primarnog novca (gotovina i rezerve središnje banke). Model piramide bi
tada zapravo vrijedio.
No, to se gotovo nikada ne događa. Kada je omjer rezervi postojao u Velikoj Britaniji,
to je bio u biti omjer likvidnosti. Omjer likvidnosti je varljivo sličan omjeru
rezervi, ali ipak bitno drukčiji.
Omjer likvidnosti zahtijeva od banaka da drže [u rezervi] tekuću imovinu jednaku postotku njihovih depozita.
Dakle, ako je omjer likvidnosti bio postavljen na 10 %, onda banka sa 100 funti na računu klijenta treba
držati 10 funti tekućih sredstava.
Sada vjerojatno mislite, što, koja je razlik između ovog omjera i običnog omjera rezervi?
Dakle ključni pojam je 'tekuća imovina'. Tekuća imovina obuhvaća gotovinu i rezerve središnje banke,
ali također uključuje i druge stvari, konkretno - državne obveznice.
Dok omjer rezervi koji se spominje u modelu bakarstva iz udžbenika zahtijeva od banaka da drže [iznos] gotovine
i rezervi središnje banke [u određenom omjeru] s obzirom na ukupna sredstva [na računima] njihovih klijenata,
omjer likvidnosti zapravo omogućuje bankama da koriste tu gotovinu i rezerve središnje banke
za kupnju obveznica. Obveznice se također računaju u omjeru likvidnosti, što znači da
banka može nemati niti gotovine niti rezervi središnje banke, a ipak i dalje zadovoljavati propisani omjer.
No, ključni detalj ovdje je da kada banka koristi rezerve središnje banke za kupnju obveznica,
te rezerve središnje banke zatim pripadaju drugoj [privatnoj] banci. Drugim riječima, rezerve se ne uklanjaju
iz opticaja, nego još uvijek kruže kroz sustav.
To znači da omjer likvidnosti, za razliku od pravog omjera prema gotovini i rezervama središnje
banke, nema ograničavajući učinak na ukupnu količinu novca kojeg
cjelokupni bankarski sektor može stvoriti.
Prema tome, omjer rezervi likvidnosti neće ograničiti moć bankarskog sektora da
stvara novac.
U prošlosti smo imali omjere rezervi likvidnosti u Velikoj Britaniji. U stvari, od sredine 19. stoljeća
banke su imale običaj držati u prosjeku oko 60 % tekuće imovine kao dio svojih ukupnih
obveza. To je zapravo bila mjera obvezne pričuve koju su si [banke] same nametnule, bio je to iznos koji su znali
da je potrebno držati kako bi se izbjegao rizik navale na banke [kada svi klijenti žele podići novac u isto vrijeme].
Godine 1866. došlo je bankarske krize i tada je Engleska Narodna Banka preuzela ulogu pozajmljivača
u krajnjoj nuždi, obvezujući se da posuđuje bankama ukoliko im ponestane novca potrebnog za isplate.
Nakon što je ta sigurnosna mreža postavljena, banke su smanjile svoje tekuće rezerve na oko 30%.
Godine 1947., kada je Engleska Narodna Banka nacionalizirana, nametnut je formalni omjer tekućih
rezervi od 32 %. Taj omjer rezervi je obvezivao banke da drže 32 funti gotovine, rezervi središnje banke i
državnih obveznica na svakih 100 funti koje imaju na računima klijenata. Naravno, zbog toga što
državne obveznice banci donose profit u obliku kamate, za razliku od rezervi i gotovine, banke
bi se trudile držati što veći dio tih 32 % u obliku obveznica.
1963. godine ovaj omjer likvidnosti je spušten na 28%. Zatim, prema riječima Engleske Narodne Banke:
"prije 1971. godine, platne banke bile su dužne držati tekuća sredstava u visini
28 % depozita [pologa]. Od 1971, ta je [mjera] ublažena i olabavljena te se od banaka traži
da u rezervama drže sredstva vrijednosti 12,5 % pripadajućih obveza.
Ova kombinacija regulatornih i gospodarskih čimbenika podudara se s jednim od najbržih
razdoblja rasta kredita u 20. stoljeću. To je također pridonijelo postojanom
smanjenju tekućih sredstava koja banka čuva. U konačnici su [ta sredstva] činila manje od 5% ukupne
imovine [aktive] do kraja 1970-ih godina.
Ovaj izraz, 'rast kredita', zapravo znači ogromno povećavanje iznosa novca
kojeg su stvorile banke, a time i ogroman rast dugova.
Naposljetku, 1981. godine, omjeri tekućih rezervi su sasvim ukinuti.
Dakle, ako Engleska Narodna Banka više ne traži omjer tekućih rezervi, postoji li neki prirodni
mehanizam kojim bi banke osigurale rezerve tekućih sredstava u skladu s ukupnim iznosima računa klijenata?
Drugim riječima, je sustav prirodno ograničen?
Pogledajmo ponovno platni sustav Središnje banke. Sjetite se da postoji 46 banaka koje
imaju račun rezervi u Engleskoj Narodnoj Banci. Na kraju dana, kada se sva plaćanja
ponište jedna protiv drugih, te se banke moraju međusobno 'podmiriti' prijenosom
novca između tih svojih računa rezervi.
Važno je znati da je ovaj sustav računa rezervi središnje banke računima zatvorena petlja.
To znači da je tehnički nemoguće da bilo koji iznos rezervi središnje banke napusti petlju
jer su rezerve središnje banke po definiciji brojevi na računima u središnjoj banci, a samo Engleska
Narodna Banka može zapravo stvarati ili uniš*** rezerve središnje banke.
Dakle, kada se sve uplate riješe na kraju dana i banke saznaju koliko
zapravo novca trebaju prenijeti za podmirenje, neke banke će na koncu morati dati novac
drugim bankama, a druge banke će na kraju primiti novac od ostalih banaka.
Što će se dogoditi ako jedna banka nema dovoljno rezervi središnje banke na kraju dana
da bi podmirila dug prema drugim bankama?
Pa, zbog toga što je to zatvorena petlja u sustavu, matematički je sigurno da će neka od
ostalih banaka imati više novca nego joj treba za podmirenja. Tada se događa
da ta banka, koja ima više rezervi središnje banke nego joj treba, posuđuje dio tih rezervi
banci koja ih nema dovoljno.
Ove posudbe rezervi središnje banke među komercijalnim bankama se zovu među-bankarsko
pozajmljivanje na tržištu. I dok su god banke koje završe s više rezervi nego što im treba spremne
posuditi ih bankama koje imaju manje rezervi nego im je potrebno, sve banke će moći
obavljati svoje isplate, i ne treba se brinuti.
Dakle, banka zapravo može izdati kredit, stvarajući novi novac za javnost, čak i
ako ne posjeduje rezerve, jer zna da na kraju dana, kada se
sva plaćanja zbroje i ponište, tu će biti druga banka, voljna posuditi iznos
rezervi [potreban] za podmirenje uplata.
Dakle, dok god sve banke povećavaju svoje kreditiranje po otprilike istoj stopi, količina
novca se može povećavati bez potrebe za dodatnim rezervama.
Prema tome, banke u biti ne ovise o posjedovanju rezervi prije nego mogu stvarati novac. One mogu
prvo izdati kredit, a onda pronaći rezerve za podmirenje plaćanja, posuđujući ih od druge banke.
Tako, kolektivno, banke mogu povećavati količinu novca gotovo beskrajno bez da su ograničene
iznosima rezervi središnje banke. U stvari, prije financijske krize omjer novca u rukama
javnosti kojeg su stvorile banke i rezervi središnje banke
bio je 80:1.
Naravno, ovo funkcionira samo ako su banke voljne posuditi jedne drugima. Ako misle
da im druge banke neće moći vratiti [novac], onda ga odbijaju posuditi. Ako neke od banaka
odluče 'sjesti' na svoje rezerve i odbijaju sudjelovati u među-bankovnom kreditnom
tržištu, onda postaje matematički sigurno da će jednoj od drugih banaka postati vrlo teško
obavljati svoje uplate. Ako se to dogodi, onda se cijeli sustav plaćanja može vrlo brzo
početi raspadati. To je ono što se dogodilo tijekom Financijske krize.
Jedini način da se to izbjegne je da Središnja banka upumpa toliko ogromnu količinu rezervi
da svaki banka ima više rezervi nego joj je potrebno. To bi značilo da više ne
moraju posuđivati jedne drugima. To je u biti ono čemu služi shema "kvantitativnog olakšavanja" -
- upumpavanje rezervi bankama tako da ne moraju posuđivati jedne od drugih.
Do sada smo vidjeli da nema omjera tekućih rezervi te da banke zapravo ne trebaju imati
rezervi središnje banke da bi posuđivale.
Ali što je sa omjerima adekvatnosti kapitala ili Baselskim sporazumom o kojem svi pričaju?
Pa, omjeri adekvatnosti kapitala se odnose na nešto sasvim drugo, ali da bismo razumijeli
zašto, moramo se ponovno vratiti na bilancu.
Sjetite se da imovinska strana bilance pokazuje sve što banka posjeduje,
uključujući sve njene kredite i hipoteke, a strana obveza pokazuje sve ono što
banka duguje drugim ljudima ili tvrtkama.
Postoji i treći dio bilance, to je nešto što se zove dioničarski kapital.
Dioničarski kapital je vrlo jednostavno ono što preostaje za vlasnike tvrtki kada se
sva imovina proda i sve obveze isplate.
Da bi izbjegla bankrot, banka treba osigurati da je njena imovina veća od njenih obveza.
Kada netko nije u mogućnosti vraćati kredit te ga prestane otplaćivati, onda banka uzima
u posjed njegovu kuću i prodaje ju, obično na aukciji.
Banka će obično na aukciji dobiti manji iznos od izvorne vrijednosti kredita. To
znači da ona gubi novac preuzimajući kuća. Hipoteka, koja je na bilanci
izvorno vrijedila četvrt milijuna, pretvorila se u kuću koja će biti
prodana za manje od četvrt milijuna.
Dakle, kada zajmovi i hipoteke "propadnu", to smanjuje imovinu banke.
U slučaju da samo mali postotak kredita propadne, to nije problem. Banka i očekuje
da će najmanje jedan ili dva na svakih 100 kredita propasti - to je jednostavno dio
rizika, osim toga, kamate od kredita koji ne propadnu mogu
pokriti te gubitke.
Međutim, ako svi počnu propadati istovremeno, onda se imovina banaka može početi smanjivati
jako brzo. Ako se imovina smanji toliko da postane manja od obveza banke, onda
je banka insolventna i treba proći kroz proces likvidacije i ugasiti se. Problem
je u tome što, dok banka prolazi proces likvidacije, većina klijenata neće moći
pristupiti svome novcu. To može uzrokovati velike probleme u gospodarstvu, i može čak uzrokovati
paniku koja dovodi do toga da ljudi pokušavaju uzeti novac i sa svojih ostalih svojih računa te
time uzrokuju probleme i drugim bankama.
Dakle, da bi se pokušalo spriječiti ovaj scenarij, postoji nešto što se zove Baselski sporazum,
ili omjeri adekvatnosti kapitala.
U principu, omjeri adekvatnosti kapitala zahtijevaju od banaka da drže dovoljno velik zaštitni [kapital]
da bi mogli apsorbirati eventualne gubitke banaka. Što je veći zaštitni [kapital] to je veći broj kredita
koji mogu propasti prije nego banka postane insolventna (platežno nesposobna).
Nećemo ovdje ići u previše detalja o tome kako ta shema funkcionira, ali to je ključna
stvar koju trebate znati. Kada banka ostvaruje dobit od svojih kredita, onda ta dobit povećava
količinu zaštitnog kapitala. Što je zaštitni kapital veći, banka si može priuš***
više kredita. Dakle, kada gospodarstvo napreduje, sposobnost banaka za kreditiranje
se također povećava. To dovodi do toga da izdaju još više kredita, ostvarujući više dobiti,
što povećava njihovu sposobnost posuđivnja. Drugim riječima, adekvatnost kapitala ne ograničava sposobnost
banaka da stvaraju novac kada gospodarstvo napreduje. Međutim, ograničava sposobnost
banaka da stvaraju novac kada gospodarstvu ide loše [u recesiji - produbljujući ju].
Kao što smo vidjeli, količina novca nacije ovisi o kreditiranju banaka,
što znači da zaštitni kapital stvara još goru nestabilnost količine novca.
No, važna stvar je da rezerve adekvatnosti kapitala nisu, i nikada nisu bile, namijenjene
ograničavanju količine novca koju banke mogu stvoriti, ili koliko mogu nesmotreno pozajmljivati.
Jednostavno se radi o pokušaju osiguranja da kada stvari krenu po zlu i krediti počnu propadati,
banke imaju dovoljno zaštitnog [kapitala] da mogu izbjeći bankrot.
Dakle, da rezimiramo, što zapravo ograničava sposobnost banaka da povećavaju količinu novca?
Vidjeli smo da tip omjera rezervi koji se spominju u udžbenicima nikada
čak nisu postojali u Velikoj Britaniji. Vidjeli smo da su omjeri tekućih [obveza] koji jesu postojali
smanjeni i na kraju ukinuti, a da čak i kada su postojali, samo su ograničavali
brzinu kojom se količina novca mogla povećati, ali nisu ograničili ukupni
iznos do kojeg bi mogla rasti.
Također smo vidjeli da omjeri adekvatnosti kapitala i Baselski sporazumi služe sprječavanju banaka
da propadnu kada im krediti propadnu, međutim ne ograničavaju njihovo opasno izdavanje kredita,
niti ograničavaju količinu novca koju kroz kreditiranje mogu stvoriti. Iako zahtjev adekvatnosti kapitala
može obuzdati kreditiranje nakon bankarske krize, ne može učiniti ništa da ga obuzda tijekom [ekonomskog] procvata.
Također smo vidjeli da ne postoji prirodno ograničenje s obzirom na brzinu kojom banke
mogu stvarati novac. Znaju da i ako nemaju stvarne rezerve središnje banke za obavljanje
plaćanja, moći će posuditi te rezerve od drugih banaka, ili čak od središnje banke.
Sve te stvari zajedno impliciraju da je jedina stvar koja uistinu ograničava stvaranje
novca, spremnost banaka na kreditiranje. A njihova spremnost na posuđivanje ovisi o samopouzdanju.
Drugim riječima, količina novca neke nacije ovisi o promjenama raspoloženja banaka i
viših bankarskih službenika koji ih vode. To mora biti najluđi mogući način vođenja gospodarstva.