Tip:
Highlight text to annotate it
X
Ono što nam znanost govori, s jedne je strane pomalo neugodna.
To je zato jer smo shvatili da smo
beznačajniji nego što smo uopće mogli zamisliti.
I kada nas ne bi bilo, sve galaksije
i sve što vidimo u svemiru bi ostalo skoro isto.
Beznačajni smo do te mjere da Kopernik nikad ne bi mogao zamisliti.
Osim toga, budućnost izgleda jako loše.
Dakle, dvije glavne poruke koje volim reći su:
prva: mi smo neznačajni i druga: budućnost je jadna.
To vam se može činiti deprimirajuće, ali se ne slažem s time.
U stvari, to bi vas trebalo ohrabriti i dati vam
neku drugu vrstu utjehe.
Jer, ako svemir ne brine o nama
i ako smo samo slučajnost u udaljenom kutu svemira,
u nekom pogledu nas to čini vrijednijima.
Smisao naših života dolazi od nas,
sami sebi dajemo značenje.
Ovdje smo slučajno zbog evolucije i rasporeda planeta
i trebali bi uživati u kratkom trenutku pod suncem.
Trebali bi u što više trenutaka uživati pod suncem, jer to je sve što imamo.
Pa čak i da smo toliko rijetki, da smo jedini oblik života
u svemiru, što mi se ne čini vjerojatno, to nas čini,
u nekom pogledu, da što smo više nebitni više smo posebni.
Mi smo obdareni svješću pa
možemo postavljati pitanjao postanku svemira
i učiti o svemiru na različite načine
i iskusiti sve što znači biti čovjek.
Glazba, umjetnost, književnost i znanost.
Dakle, za mene to treba biti duhovno uzdizanje
jer nismo stvoreni sa određenom svrhom
od nekoga tko brine o nama,
nismo poput lutke na žicama kojima je sve određeno.
Mi određujemo našu budućnost.
I to čini našu budućnost još više dragocijenom.