Tip:
Highlight text to annotate it
X
Kao djeca, bojali smo se mraka.
Nepoznato nas je strašilo.
Tamo je moglo biti bilo što.
Ironično, život u mraku je naša sudbina.
Krenite od Zemlje u kojem god želite smjeru
i, nakon početnoga bljeska plavoga,
okružit će vas crnina,
tek ponegdje probušena nježim i dalekim zvijezdama.
Čak i nakon što odrastemo, tama zadržava moć da nas straši.
Zato i ima onih koji govore na ne bismo trebali previše istraživati
tko bi drugi mogao živjeti u toj tami.
Bolje da ne znamo, kažu.
U galaksiji Mliječna staza ima 400 milijardi zvijezda,
a od toga ogromnoga broja,
je li moguće da je naše neupadljivo Sunce
jedina zvijezda s naseljenim planetom?
Možda.
Možda je nastanak života ili inteligencije izrazito nevjerojatan.
Ili, možda civilizacije cijelo vrijeme nastaju,
no unište se čim steknu sposobnost za to.
Ili, ponegdje, raspršeni u svemiru
možda postoje svjetovi nalik na naš,
na kojima druga bića podižu pogled i pitaju se, baš kao i mi,
tko još živi u tami.
Život je relativno rijedak,
možete istražiti na desetine svjetova i otkriti da je na samo jednome
od njih život nastao, razvija se i ustraje.
Ako ćemo mi, ljudi, ikada stići na te svjetove
to će biti zato što neka nacija, ili skupina nacija
vjeruje da će im to koristiti, ili da će biti u korist ljudske vrste.
U naše smo vrijeme prošli kroz Sunčev sustav i poslali četiri broda prema zvijezdama.
Sada nastavljamo tragati za stanovnicima.
Život traga za životom.