Tip:
Highlight text to annotate it
X
10. rujna, na jutro mog sedmog rođendana,
spustila sam se u kuhinju, gdje je moja majka prala suđe
a moj otac čitao novine ili nešto slično,
pojavila sam se na vratima, i oni su rekli,
"Hej, sretan rođendan." Ja sam rekla, "Imam sedam godina."
Moj otac se smiješio i rekao,
"Dakle, znaš što to znači, zar ne?"
Rekla sam, "Da, imat ću zabavu i tortu
i dobit ću puno poklona?" Moj tata je rekao, "Pa, da
No, što je važnije, imati sedam znači da si dostigla dob razuma,
i sad si kadra počiniti grijeh protiv Boga i čovjeka."
(Smijeh)
Čula sam taj izraz, "dob razuma" i prije.
Sestra Mary Kevin je raspravljala o tome
u drugom razredu osnovne. No kad je to ona rekla
izraz se činio povezan s uzbuđenjem oko priprema
za našu prvu pričest i prvu ispovijed,
i svi su znali da se zapravo radi o bijeloj haljini i bijelom velu,
u svakom slučaju, nisam obraćala pažnju na izraz "dob razuma".
Rekla sam, "Da, da, dob razuma. Što to, još jednom, znači?"
I moj je otac rekao, "Pa, mi u katoličkoj crkvi vjerujemo
da Bog zna da mala djeca ne znaju razliku između dobrog i lošeg,
no kad ti je sedam, imaš dovoljno godina da budeš pametnija.
Znači, narasla si i dostigla dob razuma, i sad će
Bog bilježiti sve o tebi i otvoriti ti trajni dosje."
(Smijeh)
I ja sam rekla, "Ah. Samo malo. Znači, sve ovo vrijeme,
do danas, sve ovo vrijeme što sam bila dobra, Bog nije primijetio?"
Moja mama je rekla, "Pa, ja sam primijetila."
(Smijeh)
Pomislila sam, "Kako za to nisam prije znala?
Kako to nisam zapamtila kad su mi govorili?
Bez zasluga za dobro ponašanje.
I, što je najgore, kako nisam shvaćala tu jako važnu informaciju
sve do dana kad mi je postala beskorisna?"
Zatim sam rekla, "Pa, Mama i Tata, što je s Djedom Mrazom?
Djed Mraz zna kad je netko dobar ili zločest, istina?"
I moj tata je rekao, "Da, ali, dušo,
mislim da je to tehnički samo između Dana zahvalnosti i Božića."
I moja majka je rekla, "Ah, Bobe, prestani. Recimo joj.
Mislim, ima sedam. Julie, Djed Mraz ne postoji."
(Smijeh)
Sad, to me nije toliko uzrujalo.
Moji roditelji su imali razrađenu priču o Djedu Mrazu:
kako su osobno razgovarali s Djedom i složili se da,
umjesto da nam Djed donosi poklone uoči Božića,
kao što je donosio svakoj drugoj obitelji,
koje su ih otvarale odmah na božićno jutro,
naša obitelj bi davala Djedu više vremena.
Djed bi dolazio u našu kuću kad bi bili na poldanici
za božićno jutro, ali samo ako mi djeca ne bi galamila.
Zbog čega sam postala jako sumnjičava.
Bilo je očito da nam zapravo roditelju daju poklone.
Mislim, moj tata je zamatao na poseban način,
i majčin rukopis je jako nalikovao na Djedov.
Plus, zašto bi Djed štedio vrijeme na povratku
u našu kuću nakon što je obišao sve druge?
Postoji samo jedan očit zaključak iz te hrpe dokaza:
naša obitelj je bila previše neobična i čudna
čak i za Djeda Mraza,
i moji siroti roditelji su nas pokušavali zaštititi od srama,
poniženja zbog odbacivanja Djeda, koji je bio veseo.
No, priznajmo, bio je također vrlo kritičan.
Dakle, otkriti da Djed Mraz uopće ne postoji bilo je zapravo olakšanje.
Otišla sam iz kuhinje zapravo ne u šoku zbog Djeda,
no više sam bila samo iznenađena
zbog toga kako sam mogla propustiti tu dob razuma.
Bilo je prekasno za mene, no možda sam mogla pomoći nekome drugome,
nekome tko je mogao upotrijebiti tu informaciju.
Morao je ispunjavati dva kriterija:
morao je biti dovoljno star da razumije
cijeli koncept doba razuma, i još ne imati sedam.
Odgovor je bio jasan: moj brat Bill. Imao je šest.
Napokon sam pronašla Billa blok dalje od naše kuće
na školskom igralištu. Bila je subota,
i bio je sam, udarao je loptu o zid.
Otrčala sam do njega i rekla, "Bille!
Upravo sam shvatila da dob razuma počinje kad navršiš sedam,
i onda si kadar počiniti grijehe
protiv Boga i čovjeka." I Bill je rekao, "Pa?" I tad sam rekla,
"Pa, imaš šest. Imaš još cijelu godinu da radiš što želiš
i Bog neće primijetiti." Rekao je, "Pa?" I ja sam rekla,
"Pa? Pa sve!" Okrenula sam se i potrčala. Bila sam tako ljuta na njega.
Ali kad sam došla na vrh stuba, okrenula sam se dramatično
i rekla, "Ah, usput, Bille, Djed Mraz ne postoji."
(Smijeh)
U to vrijeme nisam znala,
no zapravo nisam imala rođendan 10-og rujna.
Za svoj 13. rođendan, planirala sam zabavu u pidžamama sa svim svojim prijateljicama,
no par tjedana ranije moja me majka odvela u stranu i rekla,
"Moram razgovarati s tobom u četiri oka.
Tvoj rođendan nije 10-og rujna, nego 10-og listopada." I ja sam rekla, "Što?"
(Smijeh)
I ona je rekla, "Slušaj. U vrtić su primali samo one koji su do 15-og rujna dostigli potreban uzrast."
(Smijeh)
"Dakle, rekla sam im da ti je rođendan 10. rujna,
i nisam bila sigurna da li ćeš to svima izbrbljati,
pa sam ti počela govoriti da ti je rođendan 10-og rujna.
No, Julie, bila si spremna da kreneš u školu, dušo. Bila si tako spremna."
Razmislila sam o tome, i kad sam imala četiri,
bila sam najstarije od četvero djece,
i moja majka je već čekala drugo dijete,
pa mislim da je očito jasno mislila da je ona bila tako spremna,
bila je tako spremna. Zatim je rekla,
"Ne brini, Julie, svake godine 10. listopada kad je bio tvoj rođendan
no ti nisi znala, potrudila sam se
da jedeš tortu taj dan."
(Smijeh)
Što je bilo utješno, no uznemiravajuće.
Moja majka je slavila moj rođendan sa mnom, ali bez mene.
Ono što me ljutilo u vezi s tom novom informacijom
nije bilo što ću morati mijenjati datum svoje zabave
sa svim svojim prijateljicama,
ljutilo me što to znači da nisam Djevica po horoskopu.
Imala sam velik poster Djevice u svojoj sobi,
i čitala sam horoskop svaki dan, i sve je o meni bilo točno.
(Smijeh)
I to je značilo da sam Vaga?
Dakle, otišla sam busom u centar po novi poster Vage.
Poster Djevice je bila slika prekrasne žene s dugom kosom,
koja kao da je lješkarila kraj neke vode,
no poster Vage je samo velika sprava.
To je bilo u vrijeme kad sam počela fizički sazrijevati,
i sazrijevala sam brže od većine ostalih djevojaka,
i, iskreno, cijela se ideja da je moj horoskopski znak sprava
činila zloslutno i depresivno.
(Smijeh)
No kupila sam novi poster,
i počela sam čitati novi horoskop,
i bila sam iznenađena kad sam otkrila da je sve o meni također bilo točno.
Tek godinama kasnije, prisjećajući se
tog doba razuma/promjene rođendana,
shvatila sam da nisam navršila sedam
kad sam mislila da jesam. Imala sam cijeli drugi mjesec
da radim što želim prije no što me Bog počeo nadzirati.
Ah, život može biti tako okrutan.
Jednog dana, dva mormonska misionara došla su na moja vrata.
Živim nedaleko od glavne prometnice u Los Angelesu,
i moj je blok -- pa, prirodni početak
ljudima koji torbare od kuće do kuće.
Ponekad dolaze stare gospođe iz Kršćanske adventističke crkve
koje mi pokazuju sličice raja.
Ponekad dolaze tinejdžeri koji obećavaju da se neće pridružiti bandi
i početi pljačkati ljude kad bi se samo pretplatila
na neke časopise preko njih.
Dakle, inače ignoriram zvono, no taj sam dan odgovorila.
I tamo su stajala dva dječaka, od oko 19 godina,
u bijelim uškrobljenim košuljama kratkih rukava, imali su male oznake s imenima
koje su ih identificirale kao službene predstavnike
Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana,
i koji su rekli da imaju poruku za mene od Boga.
Rekla sam, "Poruka za mene? Od Boga?" Odgovorili su, "Da."
Sad, odrasla sam na Pacifičkom sjeverozapadu,
nedaleko od ljudi Crkve Isusa Krista svetaca i, znate,
radila sam s njima i čak izlazila,
ali nikad nisam znala njihovo učenje ili što su govorili ljudima
kad su bili na misiji, i pretpostavljam da sam bila nekako znatiželjna
pa sam rekla, "Dobro, molim, uđite." I izgledali su stvarno sretno,
zato što ne mislim da im se to događa tako često.
(Smijeh)
Posjela sam ih, donijela čaše vode --
OK, shvaćam. Donijela sam im čaše vode.
Ne dirajte mi kosu, u tome je stvar.
(Smijeh)
Ne možete staviti ekran ispred mene
i očekivati da ne popravljam kosu.
(Smijeh)
OK. Posjela sam ih i donijela čaše vode,
i nakon izmijenjenih ljubaznosti su rekli, "Da li vjerujete da vas Bog voli svim svojim srcem?"
I pomislila sam, "Pa, naravno da vjerujem u Boga,
no, znate, ne volim tu riječ, srce,
zato što humanizira Boga,
i ne volim riječ, svojim, također, jer mu pripisuje spol."
No nisam htjela raspravljati o semantici s njima,
pa sam nakon jako duge, neugodne pauze, rekla
"Da, da, vjerujem. Osjećam da sam jako voljena."
I pogledali su se i nasmiješili,
kao da je to ispravan odgovor. I onda su rekli,
"Da li vjerujete da smo svi braća i sestre na ovom planetu?"
Rekla sam, "Da, da, vjerujem." I osjetila sam takvo olakšanje
zato što je to bilo pitanje na koje sam mogla tako brzo odgovoriti.
Rekli su, "Pa, imamo za vas priču."
I ispričali su mi o tom čovjeku po imenu Lehi,
koji je živio u Jeruzalemu 600.g. pr. Kr..
Sad, izgleda da su u Jeruzalemu 600.g. pr. Kr.
svi bili u potpunosti pokvareni i zli. Svi do jednog:
muškarac, žena, dijete, novorođenče, fetus.
Bog je došao Lehiju i rekao mu, "Ukrcaj svoju obitelj u čamac
i izvest ću te odavde." I Bog ga je doista izveo.
Odveo ga je u Ameriku.
Rekla sam, "U Ameriku? Iz Jeruzalema u Ameriku u čamcu 600.g. pr. Kr.?"
Rekli su, "Da."
(Smijeh)
Onda su mi rekli kako su se Lehi i njegovi potomci
množili i množili, i za 600 godina
nastala su dva velika plemena, Nefiti i Lamaniti,
i Nefiti su bili posve, posve dobri -- svi do jednog --
a Lamaniti su bili posve loši i zli --
svi do jednog i jednostavno pokvareni do srži.
(Smijeh)
Tada, nakon što je Isus umro na križu za naše grijehe,
na putu do neba zaustavio se u Americi i posjetio Nefite.
(Smijeh)
Rekao im je da, ako svi ostanu posve, posve dobri --
svi do jednog --
pobijedit će u ratu protiv zlih Lamanita.
No izgleda da se netko izbrbljao
zato što su Lamaniti smogli ubiti sve Nefite.
Ali jedan je čovjek po imenu Mormon,
uspio preživjeti skrivajući se u šumi.
I on se pobrinuo da se cijela priča zapiše
reformiranim egipatskim hijeroglifima uklesanima u zlatne ploče,
koje je zatim zakopao blizu Palmyre u saveznoj državi New York.
(Smijeh)
Pa, jednostavno sam umirala od znatiželje.
(Smijeh)
Rekla sam, "Što se dogodilo Lamanitima?"
Rekli su, "Pa, postali su Indijanci ovdje u SAD-u."
I ja sam rekla, "Dakle, vi vjerujete da su Indijanci potomci
ljudi koji su bili posve zli?" Rekli su, "Da."
Zatim su mi rekli kako je taj čovjek po imenu Joseph Smith
pronašao te zakopane zlatne ploče u svojem dvorištu,
i također je tamo pronašao čaroban kamen koji je stavio u svoj šešir
i zatim zakopao unutra svoje lice, što mu je omogućilo
da prevede zlatne ploče s reformiranog egipćanskog na engleski.
U tom trenutku samo sam im htjela dati
savjet o njihovoj prezentaciji.
(Smijeh)
Htjela sam reći, "OK, nemojte početi s tom pričom."
Mislim, čak i scijentolozi znaju početi s testom osobnosti prije nego što krenu --
(Pljesak)
-- govoriti ljudima sve o Xenuu, zlom intergalaktičkom vladaru.
Onda su rekli, "Vjerujete li da nam Bog govori
kroz svoje pravedne proroke?" I ja sam rekla, "Ne, ne vjerujem."
Zato što sam na neki način bila uzrujana zbog priče o Lamanitima
i te lude priče o zlatnoj ploči, no istina je,
da ustvari nisam o tome razmislila, pa sam se malo povukla i rekla,
"Na što točno mislite kad kažete pravedan?
I kad kažete proroke? Mogu li prorocima biti žene?"
Rekli su, "Ne." A ja sam rekla, "Zašto?" Rekli su,
"Pa, zato što je Bog dao ženama tako spektakularan dar,
tako divan, da je jedini dar koji mu je preostao za muškarce
bio dar proročanstva."
Koji je to divan dar Bog dao ženama, pitala sam se?
Možda je to njihova veća sposobnost suradnje i prilagodbe?
Duži životni vijek? Činjenica da žene
manje naginju nasilju od muškaraca? Ali ne, nije bio nijedan od tih darova.
Rekli su, "Pa, to je njihova sposobnost da rađaju."
Rekla sam, "Ma, dajte. Mislim, čak i kad bi žene pokušale imati dijete
svaku godinu od svoje 15-te do 45-te godine života,
uz pretpostavku da ne umru od iscrpljenosti,
ipak izgleda da bi nekim ženama preostalo vremena
da čuju riječ Božju." Rekli su, "Ne."
(Smijeh)
Pa, tad mi više nisu izgledali tako svježe i milo,
no imali su još nešto za reći.
Rekli su, "Pa, mi također vjerujemo da ako si Mormon
i ako si u dobrim odnosima s crkvom, kad umreš
možeš ići u raj i biti zauvijek sa svojom obitelji."
Rekla sam, "O, bože --
(Smijeh)
-- to ne bi bio tako dobar motiv za mene."
(Smijeh)
Rekli su, "O -- hej, pa, mi također vjerujemo
da, kad odeš u raj, dobiješ svoje tijelo vraćeno
u svoje najbolje originalno stanje.
Npr., ako izgubiš nogu, pa, dobiješ ju nazad.
Ili, ako si bio slijep, progledaš."
Rekla sam, "O -- sad, nemam maternicu jer sam imala rak
prije nekoliko godina. Dakle, da li to znači da bi u raju
dobila svoju maternicu nazad?" Rekli su, "Naravno."
Rekla sam, "Ne želim ju. Sretna sam bez nje." Bože.
Što ako ste imali korekciju nosa i svidjelo vam se?
(Smijeh)
Da li bi te Bog prisilio da uzmeš stari nos?
Zatim su mi dali tu Mormonovu knjigu
i rekli mi da pročitam i ovo i ono poglavlje,
i rekli su da će se jednom vratiti i provjeriti kako mi ide,
mislim da sam rekla nešto kao, "Molim vas da se ne žurite,"
ili možda samo, "Molim, nemojte", te su otišli.
OK, u početku sam se osjećala superiorno *** tim dječacima,
i samodopadno u svojoj tradicionalnijoj vjeri. No zatim,
što sam više razmišljala o tome, tim više sam morala biti iskrena sa sobom.
Da netko dođe na moja vrata i slušam katoličku teologiju
i dogmu prvi put u životu, i da kažu,
"Mi vjerujemo da je Bog impregnirao vrlo mladu djevojku
bez spolnog odnosa,
i činjenica da je bila djevica luđački nam je važna --
(Smijeh)
-- i rodila je dijete, i to je sin Boga,"
mislila bi da je to jednako apsurdno.
Jednostavno sam se toliko navikla na tu priču.
(Smijeh)
Nisam si mogla dopustiti da se ponašam snishodljivo prema tim dječacima.
No pitanje koje su mi postavili kad su došli
stvarno mi nije išlo iz glave.
Da li sam ja vjerovala da me Bog volio svim srcem?
Zato što nisam bila sasvim sigurna što osjećam po tom pitanju.
Sad, da su me pitali,
Da li osjećaš da te Bog voli svim svojim srcem?
To je moglo biti puno drugačije, mislim da bi odmah odgovorila,
"Da, da, osjećam to cijelo vrijeme. Osjećam Božju ljubav kad sam povrijeđena i zbunjena,
i osjećam da sam utješena i zbrinuta. Nalazim utočište u Božjoj ljubavi
kad ne razumijem zašto se događa tragedija
i osjećam Božju ljubav kad sa zahvalnošću gledam svu ljepotu naokolo."
No otkad su mi postavili to pitanje s riječi "vjerujem" u njemu,
nekako je sve bilo drugačije,
zato što nisam bila sasvim sigurna vjerujem li u ono što sam tako jasno osjećala.