Tip:
Highlight text to annotate it
X
SV. AUGUSTIN
Striče, Augustine!
Što radite ovdje?
Imao sam dogovoren sastanak.
Sastanak? S kim?
Svake se godine u ovaj dan u ranu zoru uspinjem ovamo
i promatram selidbu roda.
Da barem i mi možemo odletjeti s njima!
Volio bih da barem ti to možeš!
Vandalska je vojska sve nemirnija.
Hrana više gotovo i ne stiže do grada.
Izgladnjivat će nas sve dok više ne budemo imali izbora.
Što bismo mogli učiniti?
To više nije u našoj moći.
Vas dvojica, premjestite se na drugu stranu!
Dolazi pješćana oluja!
Prevrnite sve šatore! Pazite, da vam ne padne!
Vaša Veličanstvo! Mi smo spremni!
Ljudi čekaju samo Vašu zapovijed!
Održavajte vatru! Neka Hipon znade da smo ovdje!
Kad prođe ova oluja, napadamo!
Nema više vode.
Ma, što se to događa? Kako to da nema više vode?
I što ćemo sad?
Nema više vode!
Uspijet ćemo izdržati tek par dana tako. Pođimo vidjeti!
Vandali!
Vandali su nam zatvorili vodu!
To je moje! -Ne, moje! -Moje! -Ne!
Prestanite! Stanite!
Biskup Augustin. - Da.
Što se događa, Fulvije?
Vandali su obustavili opskrbu vodom.
Moramo uzeti onu preostalu u bunaru ili ćemo umrijeti!
Prepustimo li se panici, Vandali će pobijediti i prije nego li uđu u grad!
Strah i nasilje usmrtit će nas brže od žeđi ili gladi!
Kao vaš biskup i građanin Hipona
uvjeravam vas da ima nade.
Spusti to željezo!
Ionako ćemo pomrijeti, biskupe. Više nema nade.
Griješiš, Fulvije.
Nade još ima.
Jer još ima izgleda da spasimo naš grad.
Jednu mogućnost, za koju vam osobno jamčim.
Pobrinut ću se da Vandali polože oružje.
Ma što to govori? Biskup je obmanut.
Kako? -Pouzdaj se!
Pogledaj, rimski vojnici! - Neka je slavljen Bog!
Donesite ih ovdje!
Centurion, Fabije Domicije. Na vašu zapovijed, namjesniče!
Dobro došli! Kojoj legiji pripadate?
Sedmoj.
Sedmoj? Mislio sam da je ona uništena.
Bila je poražena.
No ja i moja centurija smo preživjeti.
Danima smo hodali neprijateljskim teritorijem prateći ove civile.
Iskoristili smo oluju za prelazak vandalskih linija.
Jeste li čuli?
Ova legija pokazuje nam da se opsada može dokončati.
Da se Vandali mogu poraziti.
Nemojmo gubiti nade!
Rim će još jednom pobjediti!
Opsjednutošću vojnom pobjedom, odvest ćeš ovaj grad u propast.
Vaša prisutnost, jedina je stvar radi koje sam oklijevao doći ovdje, biskupe Augustine.
Zar me poznajete?
Poznavao Vas je moj otac.
Ti si sin Hilarijev?
Biskupe Augustine! Ja i ovi ljudi hodali smo kroz pustinju sa samo jednom nadom:
potpuno se pouzdati u Vas.
Donesite ranjenike u baziliku.
Gladna sam! Molim te!
Kako su ostali ranjenici?
Uskoro će biti bolje, nadam se.
U baziliku se ne može ući naoružani.
Zašto? -To je svetogrđe.
Lucila, pusti ih nekauđu.
Jedino što je ovdje sveto život je ovih ljudi.
A njihov život spasio je ovaj mač.
Vijest iz Rima!
Papa želi da Vas i Vaše knjige sklonimo što prije na sigurno.
A kako je to moguće u jednom gradu koji je opsjednut?
Čini se da je papa već poslao tri broda. Još koji dan i bit će ovdje.
Znači li to da se trebam ukrcati sa svim svojim knjigama i pobjeći? -U Rim, da!
I ostaviti svoj narod?
Papa Vam osobno to naređuje. - Ali ja sam biskup ovoga grada!
Ovaj Vas grad više ne zaslužuje.
Niste li vidjeli što se jučer dogodilo kada je stigla ona legija Rimljana?
Bilo je ono dovoljno da se uvjeri sviju kako im Vi više niste potrebni.
Hm... ja, potreban...
Pogledaj, Posidije! Ovo je tvoj rukopis. -Ali Vaše ispovijesti?
Da, tako je... moje ispovijesti.
Da je bilo po mom... još bih bio ništa drugo doli jedan siromašan dječak.
Jedan preuzetan siročić, uvjeren kako ništa ne trebam, doli sebe samoga.
I ako u meni postoji išta dragocjeno, to mogu zahvaliti samo svojoj majci.
Majci, koja me u tijelu rodi za ovaj prolazni život.
a u srcu za Život Vječni.
Tagasta, Afrika, 76 godina prije
Nastavi tiskati.
Djete je previsoko. Pohitaj po oca i reci mu neka se požuri!
Više ne osjećam kako se miče. Zašto?
Slušaj, želim da se pripremiš...
Za što?
Znaš dobro. -Znaš li što tražiš od mene?
Umrijet ćeš. -Ako to ne učiniš, umrijet ćemo oboje.
Moraš to učiniti!
Želim da moj sin živi! Reži!
Bokal je prazan!
Patricije, Patricije... -Što želiš?
Žena ti rađa.
Baš dobivam!
A ona umire!
Igraš li umjesto njega? -Da!
Oče moj!
Pomozi mi! U ruke Tvoje predajem dušu svoju!
Čekaj!
Osjećam kako se miče! Osjećam ga!
Živ je!
Monika... -Rodio nam se sinčić, Patricije!
Sin!? -Da.
Onda, koje ćete mu ime nadjenuti?
Konstantin. Kao naš car.
Ne. Konstantin je tek jedan od careva.
Zvat će se Augustin! Mali August.
Kao prvi car.
Petnaest godina poslije.
Augustine! Prestrašio si me! -Ajmo!
To nisu riječi, već činjenice!
No netko bi mogao pitati: Zašto moramo plaćati porez Rimu?
Znate... i ja potječem iz malog mjesta kakvo je ovo.
Moj je otac bio snažan, pošten, radin seljak poput vas.
Nisi li rekao da je potekao iz moćne rimske obitelji? -Da, tako je!
No sad govori tako da bi pridobio narod.
Jednog ga dana priupitah: Zašto radije mi ne potrošimo taj novac
umjesto da ga dajemo Rimu? A on mi onda strpljivo odgovori:
Sine moj, tim bismo novčićima mi mogli kupiti jedino kozu.
A Rim će njima podići carstvo!
Rim ne želi naš novac jer mi smo Rim!
To nisu riječi, već činjenice!
Želim biti poput njega! - Poput Markobija? Zašto?
Jeste li ga čuli? Svojim riječima on ljude može natjerati na sve.
To nisu riječi, već činjenice!
Sa svojim ćeš jezikom ubrzo postati poput njega.
Ali ako ostanem ovdje neću imati za to prilike.
A gdje miliš da ćeš imati tu veliku priliku?
U Kartagi. Želim učiti s Makrobijem.
U Kartagi? Hm...
Ti si tek dječak.
Znaš li koliko samo košta učiti s famoznim učiteljem, poput Makrobija?
Ne!
A vi? -Naravno!
Više nego li ti uopće možeš zamilisiti.
Presatni s tim besmislicama! -Ali Patricije, mogli bismo uštedjeti.
Augustin zaslužuje jednu školu...
- Augustin će se morati zadovoljiti školom u Tagasti!
Kao i ja. I moj otac prije mene.
Rasprava je završena!
Oče, kamo idete?
U krčmu. -Nije istina!
Na što aludiraš? -Namirisali ste kosu.
To ne činite kad idete u krčmu.
Augustine, ne! -Idete Euridiki, vašoj prijateljici.
Kako se usuđuješ?!
Da više nikad nisi tako razgovarao s ocem!
To nije pošteno! -Ne, nije pošteno.
Znam. Nije pošteno..
Zašto mu onda ne kažete štogod?
Riječi nisu dovoljne da bi promijenile čovjeka.
Pa čak ni tvoje. Pokušaj to razumjeti, sine moj.
Sine moj.
Pođimo!
Što to radite?
Što radite ovdje? To su moje kruške!
Zastavite se! Kradljivci! To su moje kruške!
Kradljivče!
Počinio sam krađu. Ukrao sam nešto čega sam ionako imao u izobilju. -Augustine.
Najgore je još što nisam kanio uživati u ukradenome,
nego u samoj krađi. I u grijehu.
Želio sam jednostavno učiniti neko zlo iz obijesti.
I počinio sam zlo radi samoga zla.
Eto, takav sam bio... Jedna sramotna duša koja je tražila uništenje.
Evo, uzmite... Nadam se da će biti dovoljno za plodove koje ste izgubili.
Nije potrebno. Plodovi ionako rastu svake godine novi,
ali djeca, skrenu li na stranputicu mogu se izgubiti zauvijek.
Zašto si to učinio?
Odgovori mi! Zašto si to učinio?
Nanio si mi bol, Augustine! - Ja? Ja Vam nanosim bol?
Možda prije moj otac. On Vam nanosi bol.
Gubi na kocki svu našu ušteđevinu.
Pije kao smuk. I vara Vas već godinama.
On je onaj koji Vam nanosi bol, ne ja! -Dosta, ne govori više!
Patricije je kakav jest. Ali ti, ti nisi kao tvoj otac!
Nisam? Nisam takav?
A kakav bi trebao biti? Odan Vašem Bogu, savršena osoba?
Ne savršen, samo...
Ostanem li ovdje, prije ili kasnije postat ću baš kao moj otac!
Predpostavljam da nisi došla samo da bi kušala moje ulje i hvalila moju vilu?
I razgovarala o mom sinu.
Tako je, ovdje sam jer želim razgovarati o mome sinu. Augustinu.
Je li još najpametniji dječak u školi? - O, da!
Ali mislim da bi bilo dobro za njega da ode odavdje.
Voljela bih ga poslati na studij u Kartagu.
Slušao je Makrobija. I sada želi postati odvjetnik.
Odvjetnik?
A na koji ga način mislite uzržavati za vrijeme studiranja?
Znaš dobro da mi to ne možemo.
Romanijane, sjećaš li se kad smo bili djeca?
Pružila ti se prilika da promjeniš svoj život. Ne bi to uspio sam nikada.
Makrobije će od Augustina učiniti zasigurno vrsna odvjetnika.
Pokrenite se! Naprijed! Ajmo!
Augustine! Drži! Tu ti je nova tunika.
Odjeni je kad budeš išao Markobiju! I ne zaprljaj je!
Da, majko! -Uzmi i ovo! To je kozji sir. Ne možeš onamo praznih ruku.
Znam.
I budi oprezan! Kartaga je poput Babilona.
Nemoj previše piti, pripazi s djevojkama... -Da, da!
Moram ići! - Bog bio s tobom, sine moj!
Bog? Ne hvala! Ja sam sebi dovoljan!
Zbogom!
Sretan put, Augustine!
Sretno, sine moj!
Kome sam drugome pripadao, doli Bogu samome.
Bijahu to riječi koje su mi odzvanjale u ušima, po ustima moje majke.
Bogu koji je vjeran. Međutim, nijedna riječ ne prodrije u moje srce.
Ni jedna nije dolazila da bi se pretvorila u djela.
Njezine su mi se riječi činile tek ženskim savjetima
koje bi me bilo stid poslušati. Ali zapravo, one bijahu od Boga,
a ja to nisam znao. I u njoj ja sam prezirao Boga.
Tražim Liberija Priska.
Ja sam Valerije Prisko!
Otac nije doma. Zatvori vrata!
Zovem se Augustin. Šalje me Romanijan.
Romanijan iz Tagaste?
Onaj s uljem?
Pitam se što se nada Romanijan iscijediti iz jednog poput tebe?
Uđi!
Očekivali smo te sinoć. - Da, znam. Žao mi je.
Ali bio sam spriječen.
Zbog para lijepih bokova?
Ne. Obično ne putujem javnim kolima. Kasnila su pri dolasku.
Javna kola? Nikad se nisam vozio u njima.
Ni ja. Barem ne do jučer.
Kalida!
Ovo će biti tvoja soba. - Hvala ti, Valerije!
Kalida će ti biti na usluzi.
Ona je iz Velike Pustinje. Pouzdani ljudi.
Lijepi bokovi. Dobar način da se zadržiš.
Što to radiš?
Razvezujem sandale, kako bih Vam isprala prašinu sa stopala.
Ne treba, sam ću.
Oprosti, ali ja nikada nisam imao osobnoga slugu.
Naviknut ćete se.
Ne vjerujem. Hvala. -Nikad ne zahvaljujte slugama
i ne ispričavajte im se!
Inače Vas neće poštovati.
Hvala.
Dakle, optuženoga tuže zbog krađe.
Danas ćemo u sudinici saslušati dvojicu svjedoka.
Unatoč tome... mnogo je dokaza protiv njega
To baš i neće biti jedan jednostavan slučaj.
Evo nas, ovdje. -Odvjetniče, Markobije!
Da? -Ime mi je Augustin.
Šalje me Romanijan.
A, ti si onaj mladić koji želi postati odvjetnik? -Tako je.
Iz Tagaste si, zar ne? -Tako je.
Ma je li moguće da je ikada izišlo nešto dobro iz mjesta poput Tagaste?
Ne trebam novih učenika. -Ali kako?
Što?
Primit ću te samo ako uspiješ dokazati kako si dovoljno darovit
da zaslužiš učitelja poput mene. -Kako?
Evo. Umjetnost govornika jest uvjeriti osobe da čine što on hoće.
Zar ne?
Dakle, nagovori me da te primim za svog učenika.
Samo hrabro, slušam te!
Ja... Ja sam Vas vidio... - Nisi me nagovorio.
Vrati se u Tagastu! Vjeruj mi, to je za tvoje dobro.
Kako sam mogao biti tako glup? Glup, glup, glup!
Bez ijedne riječi. Nisam izustio ni riječi.
"Nagovori me da te primim za svog učenika."
I hoću! Doći ću opet sutra! Zar misliš da se bojim?
Glup, glup, glup!
Ponovi to!
Reci još jedanput da sam glupan!
Ne, nisam se obraćao tebi. Govorio sam o sebi.
Krivo si razumio. -A da, krivo sam razumio, je li?
Da! Ne... želim reći... Nisam mislio...
Ako misliš da nisam razumio, onda... želiš reći da sam glupan.
Ne! Ne razumiješ! Samo ja sam glupan.
Da, imaš pravo. Ti jesi glupan.
Glupan!
Idemo!
Što vi mislite, je li glup?
Te su bande mladića svojom agresivnošću nasrtale na krotkost pridošlica
plašeći ih neumjesnim izrugivanjem,
ugađajući tako svom zlobnom veselju.
Ništa nije moglo biti sličnije đavolskim djelima.
Augustine! -Dođi kupati se sa mnom.
Augustine! Tvoja je krinka zasad najbolja!
Nije smiješno! Dobio sam batina!
Trebao sam te ja provesti gradom.
Dođi! -Znam ja tko će ti izliječiti rane, Augustine.
Augustine! Pričekaj! Augustine!
Dođoh u Kartagu, gdje je svuda oko mene vrio i ključao kotao grešnih ljubavi.
Na sinoćnoj zabavi baš i nisi ostavio lijepi dojam.
Mislim da ovo mjesto nije za tebe, Augustine!
Bilo bi bolje da se vratiš kući.
Barem će tako Romanijan konačno shvatiti
da se iz jednog poput tebe ne može iscijediti ništa vrijedno.
Što ti znaš!
Tvoj otac je jedan bogat čovjek. Imaš sve što poželiš.
Kažeš da imam sve, ha?
Moj je otac jako bogat, je li?
Dopusti mi da ti kažem nešto, Augustine:
To ne zna baš nitko izvan ovih zidina.
Istina je ta da...
Moj otac ne postoji.
Umro je prije dvije godine.
Nakon njegove smrti njegovi bi poslovi propali jednom zauvijek.
A bez njih, i ja.
Ne bih više imao kuću, prijatelje, ništa.
Zato sam ga potajno pokopao vlastitim rukama
i nastavio voditi njegove poslove umjesto njega.
Da ne bi bilo zabune, nitko mi nije dao ništa.
Sam sam uzeo sve što imam.
Razumiješ li, Augustine?
Želiš li nešto u životu,
ne traži to! Samo uzmi!
(Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje...)
(...dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja...)
(...kako na nebu, tako i na zemlji. Kruh naš svagašnji daj nam danas...)
Odvjetniče, Makrobije!
Mladić iz Tagaste, jel' tako? -U Tagasti sam vidio da ste učinili nešto izvanredno.
Naveli ste ljude da uživaju u plaćanju poreza.
Zato namjesnici vole moje skupove.
Ponavljali ste: To nisu samo riječi, već činjenice!
A shvatio sam i zašto.
Ukratko, pitao sam se što to imaju govornici poput Vas.
Ništa drugo, doli samo riječi! Oružje vrlo slabo.
Pa, kako ga onda učiniti snažnijim?
Jednostavno: navesti slušatelje da povjeruju kako to nisu samo riječi.
Vi ste ponavljali: To nisu samo riječi, već činjenice!
I Vaše su riječi pomalo postale činjenice.
Sve ono što ste rekli postalo je istina.
Ja mogu od tebe mogu načiniti dobra odvjetnika.
No, želiš li postati vrstan govornik, to ovisi o tebi.
Jer znaš li u čemu je razlika između vrsna i obična govornika?
U darovitosti.
Ne.
U hrabrosti.
Zašto?
Jednoga ćeš dana shvatiti.
Dobro. Počnimo onda!
Kuhana jaja, inćuni, crveno meso na žaru i velika šalica kozjeg mlijeka.
Mišići!
Možaš biti u formi. Govornik mora proizvesti snažan zvuk roga,
a ne slabašni mrmor frule.
Jedi!
Demosten je mucao. No prisilio se da mjesecima govori s kamenom u ustima
i tako je postao najveći govornik svog doba.
Zato jer u govorništvu ništa nije važnije od toga.
Zato jer u govorništvu ništa nije važnije od toga.
Disanje! Govornik mora moći stojećki govoriti satima
prateći svoje riječi pokretima cijeloga tijela.
Kao glumac, plesač ili vojnik.
Jer na sudu ćeš voditi rat! A taj se rat može dobiti samo riječima.
Ovo je velika sudnica,
pozornica na kojoj se izvodi pravda.
A u toj ćeš predstavi ti biti glavni glumac. Dođi!
Osam godina poslije
Svjedoci optužuju moga klijenta Getulija da je pokušao ubiti ženu.
Znanci su naveli Getulijeve prijetnje izrečene ženi.
Tužioci tvrde da su iznijeli dokaze koji terete... Getulija.
Svjedoci optužuju, znanci su naveli. Tužioci tvrde...
Mnogo riječi!
Kako onda mogu očekivati da ćete saslušati još i moje?
Već dobili više hrane nego što možete probaviti.
Učinimo ovako!
Barem na trenutak stavimo sve riječi na stranu.
Stavimo ih na stranu, i osluškujmo samo svoje srce!
Upravo ovdje,
a ne tu gdje stoje odvjetnici, suci, optuženi,
upravo ovdje, u svojim srcima, možemo razlikovati istinu od laži
i riječi od činjenica.
Ne slušajte mene! Slušajte sebe!
Pokušajmo pronaći odgovor na ta pitanja u svojem srcu!
Je li pronađeno oružje kojim je izvršen pokušaj ubojstva?
Nije!
To nisu riječi, već činjenice!
Ima li žena optuženoga rane koje dokazuju pokušaj ubojstva?
Nema. To nisu riječi, već činjenice!
Je li optuženi ovdje prisutan već osuđivan za nasilje,
što bi podupiralo ove optužbe?
Nije. To nisu riječi, već činjenice.
Čuli ste ovdje mnogo riječi. Čak previše.
Umjesto da vam u srcu odzvanjaju riječi svjedoka, odvjetnika i sudaca,
neka vam odzvanja jedini glas kojem valja vjerovati:
glas činjenica!
Lijepi govor! Uvjerljiv, prije svega!
Moj je studij bio usmjeren na sudnice,
u kojima je slava razmjerna lukavosti.
U to doba bio sam među najboljima i nadut od bahatosti.
Želio sam se istaknuti
s ispraznim i jadnim ciljem uživanja u ljudskoj taštini.
Moja duša bijaše ojađena i dalje se zatvarajući,
čeznući za nadraživanjem u dodiru sa svime osjetilnim,
što nas ne bi navodilo na ljubav kad ne bi imalo dušu.
Ljubiti i biti ljubljen
bilo je još slađe kad bi mi bilo dano i uživanje tijela ljubljene osobe.
Tako sam izvor prijateljstva onečišćivao prljavštinom pohote.
Augustine, što je bilo s tobom neku večer?
Ah, pitaj Kresidu! Ona me otela.
Ne sjećam se kamo me... -Kamo te...?
Kamo me odvela.
Idući put ja ću te prva oteti.
Sve si vino prolio po meni!
Ova mi je nova tunika. Iz Rima!
Ej, ništa se strašno nije dogodilo. Pusti to.
Slušaj... Nisi mi još rekao kako ti se svidjela moja zaključna riječ.
Kao uvijek! Koliko si parnica već dobio?
Više ih ne brojim.
Ova kuća i ovaj grad su premaleni za tebe, Augustine.
Ti zaslužuješ Rim!
Pogledaj me! Sav sam mokar!
Augutine, ovo si zaboravio kod mene.
A, moja narukvica. Kanio sam doći po nju.
Zadrži ga radije ti. Darujem ti ga.
Neću imati na sebi ništa drugo kad navratiš.
Unatoč tome ću ti je skinuti.
Augustine! Uđi!
Posluži pićem našu mladu zvijezdu!
Okus pobjede jedini je koji nam nikad ne dojadi.
Napose u takvu predmetu.
Zašto je on bio osobit?
Uvjerio sam sve prisutne da je Getulije nevin.
I to me veoma razveselilo.
To je prestrašno. A što s istinom?
Istina? Ona nas nikada nije zanimala.
Jedina istina jest ona u koju je Augustin danas
u sudinici uspio uvjeriti suca i prisutne.
Večeras ste tako tihi.
Nisam baš navikla na tišinu u Vašoj prisutnosti.
Katkad ne znam što bih rekao. -Šteta!
Zašto?
Volim Vas slušati prije nego li pođem na spavanje.
Kalida, reci mi nešto!
Što misliš, možemo li živejti bez istine?
Možemo je nijekati.
Pred drugima.
I sebi samima, ali...
Ali?
Ali istina je jača.
Lijepa ili ružna, ne ostavlja nas.
Stalno je tu, skrivena u našem srcu.
A kakvu se istina skriva u tvojem srcu?
Ja ti ne mogu ponuditi...
Nikada Vas ništa neću tražiti.
Napokon si spavao s njom!
Podala se prije tebi nego meni.
Iako sam glava ove kuće. No ona sad osjeća pripadnost tebi.
Ne želim je posjedovati.
Kalida je savršena žena.
Prekrasna, vjerna, raspoloživa...
A i zna da se nikada ne može udati za tebe.
Vrlo je ugodno s takvima poput nje.
Imam po jednu takvu u svakoj kući.
U Antiohiji, Ravenni, Milanu...
Tako, kamo god pošao, uvijek nailazim na toplu postelju.
Ne izigravaj nevinašce! Ti znaš osvajati ljude riječima.
No duboko u duši isti si kao i ja.
Ako ti tako kažeš...
Augustine?
Kamilo? Što radiš tu?
Gdje ti je otac? -Augustine!
Je li sve u redu?
Moj otac je na slobodi. A ti si kriv za to!
Kriv?
Samo sam mu samo pomogao da dokaže svoju nevinost.
Proklet bio! Nije istina da je bio nevin!
Moj je otac bio kriv! Kriv! I ti si to znao!
Zaista je pokušao ubiti moju majku.
A sada...
A sada je to uspio!
Moja je majka mrtva!
Ti si kriv za to!
Moja je majka mrtva!
Vuklo me u dubine pakla
dok sam se mučio zbog odsutnosti istine,
čak i dok sam tražio Boga tjelesnim očima, a ne razumom svog uma,
kojim nas je On uzdignuo iznad životinja.
I nemojte mi reći da istina ne postoji!
Netko je ubijen. To je istina!
I to se ne može opovrgnuti.
Nitko ne zna što je istina dok ne počne suđenje.
Suđenje na kojem će riječi utvrditi istinu.
I na kraju procesa istina će biti ono što iznese odvjetnik
koji se služi najboljim riječima.
Sofizmima.
Ciceron, koji je bio mnogo bolji odvjetnik od nas,
napisao je u Hortenziju da ljude može usrećiti samo istina.
A svi ljudi žele biti sretni. Dakle, istina mora postojati.
Inače bi sve bilo besmisleno.
Slušaj!
Jednom sam ti bio rekao da se po hrabrosti
vrstan govornik razlikuje od običnoga.
Hrabrosti da se živi bez istine,
Imaš li tu hrabrost?
Glas činjenica!
Augustine...
Prije koji trenutak stigao je glasnik iz Tagaste.
Vaš otac leži na umoru.
Hoćete li ponijeti i ovo? -Hoću.
Ne znam kako ću dugo izbivati.
To bi onda bilo sve.
Kalida...
Došao sam ovamo s jednim sandučićem, velikim tek ovoliko.
A pogledaj samo koliko toga sad nosim svojoj kući!
No, postoji samo jedna stvar koju ne želim ostaviti ovdje.
Tebe.
Pođi sa mnom!
Ne možemo se vjenčati, znam.
No unatoč tome bit ćemo ipak jedno.
Poći ću s Vama.
Iako nikada neću moći postati Vaša žena.
Samo Vas jednu stvar molim.
Nemojte nikada tražiti od mene da Vas dijelim s drugom ženom!
Dosta! To mi smeta!
I razmakni one zastore!
Još nisam mrtav.
Monika...
Bio sam grozan čovjek, zar ne?
Bio? To još jesi.
Kako si izdržala sa mnom sve te godine?
Naučila sam opraštati ti i voljeti te onakvog kakav jesi.
Zašto sam tek sada otkrio pravo značenje ljubavi?
Bojim se onoga što će doći.
Više ne želim biti onaj kakav jesam.
Želim se krstiti.
Moj je otac sigurno već umro.
Vjeruješ li u Boga, Oca svemogućega?
Vjerujem.
A ja te krstim
u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.
Amen.
Majko...
Augustine!
Znala sam da ćeš doći.
Patricije, pogledaj tko je tu!
Ovo je Kalida.
Ona je... -Sluškinja.
Jedna od slugu Vašeg sina.
Ne. Prijateljica.
Prijateljica?
Tako je.
Iz Kartage?
Dolazim... -Ne baš.
Dolazi s juga, iz Velike Pustinje. -Shvaćam.
Donijet ću vam malo juhe.
Kako ste putovali? -Ne tako loše.
Vaš je sin cijelo vrijeme spavao.
Putovati kočijom na njega uvijek isto djeluje.
Zaista?
To nisam znala.
Tvoj brat i sestra doći će za nekoliko dana.
Jesi li čuo da se on oženio? -Da, jesam.
A ja sam čula za Getulija.
Ovdje u Tagasti svi govore o tome.
Ti i Makrobije ste ga oslobodili optužbe, zar ne?
Da.
A reci mi... je li uistinu kriv za ubojstvo kao što svi tvrde?
Ovisi. Bude li si opet mogao priuš*** Makrobija, bit će nevin.
Što to govoriš, Augustine?
Netko, ili je nevin ili je kriv.
Majko, nevinost i krivnja ovise o riječima izgovorenima na sudu.
Riječi ne mogu promijeniti činjenice.
Ne? Onda ih neće promijeniti ni Vaše čarobne formule.
Kakve čarobne formule?
One što ih je biskup recitirao pred mojim ocem.
Ni one ne mogu promijeniti činjenice.
A što su, po tvome mišljenju, činjenice?
On je uvijek bio nitkov.
I kukavica. Pristao je na krštenje samo zbog straha.
A to čak ni krštenje ne može promijeniti.
Što ti znaš o tome?
Što ti znaš o krštenju?
O svom ocu?
O našem životu ovdje, dok si ti drsko brbljao na sudovima Kartage
i provodio noći s ovom...
Jadnom djevojkom, koju ćeš naposljetku razočarati.
Reci mi, što ti znaš o svemu tome!
Imate pravo. Što ja znam?
Na kraju krajeva, ovo više nije moj dom.
Idemo!
Ajmo, dođi!
Augustine!
Radostan sam što te vidim! -I ja također!
Zdravo Romanijane! Pomno sam pratio tvoj razvoj tijekom ovih godina.
Ovo je Kalida.
Lijepa žena, čija je ljepota dostojna tvoje slave.
Pitao sam se... bismo li neko vrijeme mogli stanovati kod tebe?
Bit će mi čast ugostiti u svom domu
nadobudnu mladu zvijezdu sudova našega Carstva.
Žao mi je zbog smrti tvog oca.
Vraćaš li se raditi s Markobijem?
Ne! Vratit ću se raditi protiv svih poput Makrobija.
Ne želim više biti njegov ortak.
Učinili smo neke užasne stvari, Romanijane.
Nisi ti kriv za to.
Ako ja nisam, tko je onda?
Nitko.
Nitko? Kakva je to filozofija?
Jesi li ikad čuo za Manija?
Mani je prorok istine.
A što bi to bilo?
Istina je ta: da nitko nije kriv ni za što.
Romanijane, znaj da razgovaraš s odvjetnikom!
Branio sam strašne osobe, koje su počinile još strašnije zločine.
Da, upravo u tome i jest stvar.
Na primjer, pogledaj ove masline!
Možemo li im prigovoriti zato što imaju svinute grane?
Ne.
Takve im je narav.
Isto vrijedi i za nas.
Nismo mi krivi što smo sazdani od tvari, od zla.
Ali tada nema nikakve nade.
Ima, ali samo jedna.
Slijedi Manija!
On nam pokazuje kako da se oslobodimo od tvari.
Od zla.
Da bismo postali čista svjetlost, čisti duh.
Tako sam zapao među ljude opijene ohološću.
- Istina, istina! - ponavljahu...
i o njoj raspravljaše sa mnom,
no, u njima nije bilo čak ni njezine sjene.
O istino, istino!
Kako je duboko u meni, čak i tada, srž moje duše uzdisala za istinom,
dok drugi mi često izgovarahu njezino ime na sve načine, brbljajući
kao da je to puki zvuk i vjetar.
On se gubi.
Živi sa ženom kojom se ne može oženiti.
Zapustio je svoju karijeru, a sad se još odao nekoj heretičkoj sekti.
Ja sam kriva za sve to.
Nisam ga nikada smjela poslati u Kartagu.
Ne, Monika. Učinila si ono što si smatrala najboljim za njega.
No sad sam ga izgubila.
Bog nam dopušta da se izgubimo kako bismo se jednom mogli ponovno pronaći.
I sada... što da radim?
Ja... -Samo se moli, Monika.
Sin za kojim su isplakane tolike suze ne može biti izgubljen.
...životinje i perad živih boja što plivaju ribnjacima il' lutaju šumama...
obraslima korovom...
Saberi se! Hajde!
Bila je noć i Placid...
I Placid...
I Placid podrži... Licencije!
Bila je noć i Placid... - I Placid podrži..
...položi umorna tijela na zemlju u blagi san...
U blagi san... -Na zemlju u blagi san...
Večera je spremna.
Pripremila sam Vam nešto posebno.
Zašto?
Da Vam ugodim.
To nije potrebno. -Ja ipak mislim da jest.
Da Vas podsjetim kako ste to i Vi.
Što to?
Poseban.
To znam. Ne trebaš me ti na to podsjećati.
Ja ne moram nikomu ništa dokazivati.
Oprosti!
Nikad ne zahvaljujte slugama i ne ispričavajte im se!
To sam Vam rekla još pri našem prvom susretu.
Ti za mene više nisi sluškinja.
To čak ni riječi ne mogu promijeniti.
I ne trebate se pomiriti sa mnom, nego sa svojom majkom.
Bog bio s tobom, Monika!
Augustine?
Čekao sam Vas. -Sretna sam što te vidim.
Kako ste? -Danas sam dobro.
Zašto danas?
Ove sam noći usnula san.
Stajala sam na jednom povišenom mjestu i plakala.
Uto ugledah nekog mladića koji mi se približava.
Smiješi mi se i pita: "Zašto plačeš?"
"Plačem zbog mog sina", odgovorih mu.
On me pogleda i reče: "Dobro pogledaj, Monika...
Zar ne vidiš da on stoji gdje si i ti?"
I tako se okrenuh i ugledah tebe na istome mjestu,
tik do sebe.
Jednog ćemo dana biti sjedinjeni u vjeri.
To je značenje mog sna. I zato sam danas dobro.
Dakle, i Vi ćete uskoro postati manihejka. -Neću.
Onaj mladić nije mi rekao: "Ti stojiš gdje je on...",
nego: "Tvoj sin stoji gdje si ti."
Meni je dobro gdje jesam.
Tratiš dar što ti ga je Bog dao.
Bog? Kakve veze ima Bog s tim?
Ja sam danas ono što jesam jer sam to stekao vlastitim trudom.
Čovjek ne može sebe stvoriti.
Niti će ikada moći biti sam sebi dostatan.
To Vi kažete, majko. - Ne, to kaže naše srce.
Vaši vas svećenici uvjeravaju u to.
Vaši vas Svećenici uvjeravaju da trebate Boga.
No gdje je taj Bog!? Ne možete ga vidjeti, ne možete ga čuti.
I onda, koje li slučajnosti... Prisiljeni ste moliti za pomoć!
A od koga? Od njih, svećenika.
Koji na taj način dominiraju vašom savješću.
Griješiš, nitko tu ne drži ničiju savijest u šaci!
Jeste li čuli?
Vaš biskup se boji.
Boji se da biste mogli početi razmišljati svojom glavom.
Boji se da biste mogli uvidjeti da vam priča obične bajke.
K tome još i sulude bajke bez ikakva znanstvenog temelja.
Jesi li vidio? Što sam ti rekla?
Imaš dará, ali ga samo tratiš.
Uđimo.
Izvolite. Dođite.
Mislimo da je za tebe stigao trenutak:
da uđeš i postaneš jedan od Božjih odabranika.
Odabranik... Ja?
Da.
Tako ćeš moći braniti i javno,
svojom govorničom vještinom manihejsku religiju.
Javno? -Naravno,
Vratit ćeš se i ponovno pokazati drugima svoje vrijednosti.
Netko kao ti ne može se zadovoljiti podučavanjem djece u gramatici.
I sjeti se, mi imamo poznanstva.
Svijet tvore priprosti i visoko školovani ljudi.
Ti si jedan od ovih posljednjih, naravno.
S nama bi mogao činiti velike stvari.
Bio bih počašćen.
No pod jednim uvjetom.
Božji odabranici žive u celibatu. Morat ćeš ostaviti svoju družicu.
Moram ti nešto reći, Kalida.
I ja Vama imam nešto za reći.
Danas... -Danas...
Tko će prvi?
Počni ti.
Dobit ćemo dijete.
Niste baš sretni? -Naravno.
Kako ne bih bio.
A Vi, što ste mi htjeli reći?
Ništa važno. Samo to da sam našao kompletni prijevod Sokratovih govora.
Ali je skup.
Htio sam razgovarati s tobom da čujem što misliš,
no budući da očekujemo dijete, mislim da je bolje da štedimo.
Jeste li sigurni? Žao mi je što morate odustati...
Ne, ne brini se!
Dijete je mnogo važnije.
E, daj... pomakni se.
Majko...
Majko, Kalida i ja očekujemo dijete.
Uđite!
Radije ne bih stanovao u Romanijanovoj kući.
S Kalidom u ovakvom stanju.
Kad biste nas mogli primiti, ja.. ja...
mi bismo Vam bili veoma zahvalni.
Ne trebaš mi zahvaljivati.
Ja sam ti majka.
Dođi, Kalida.
Pokazat ću Vam gdje se možete smjestiti.
Kalida!
Kalida! Adeodat plače.
Dođi, ljubavi moja.
Možda samo želi da ga otac drži u naručju.
Slušaj, pokušavam se usredotočiti.
Kako napreduje?
Gore nego što sam mislio.
Prestrog ste prema sebi.
Ova knjiga ne smije biti promašaj kao ona prva.
Vaša knjiga o ljepoti nije promašaj. To će se ubrzo i pokazati.
Baš. Nije joj pomogla čak ni moja posveta slavnom govorniku Geriju.
Dajte joj vremena.
Vremena?
U mojoj dobi Ciceron je već bio državnik
i već je napisao brojna djela koja se proučavaju još i danas.
A djeca?
Je li imao djece?
Nije.
Eto...
A Vi već imate jednog prekrasnog sina.
Ciceron je imao uspjeha,
a ja imam sina.
Augustine...
Netko te želi vidjeti
Romanijane?
Koje li radosti, Augustine!
Doimaš se umorno.
Da. -Je li ovo vaš dječak? -Da. Adeodat.
Mogu li ga primiti? -Naravno.
Dođi, dođi...
Došao sam te pozvati sutra u moju kuću.
U Vašu kuću?
I dalje si mi vrlo dragi gost.
Čujte, ja...
Još mi je neugodno što sam odbio ponudu da postanem Božji odabranik.
Jesi li zaboravio? Nitko nije kriv za ni za što.
Susrest ćeš i jednog tvog starog prijatelja.
Augustine! -Valerije!
Što važan čovjek kao što si ti radi ovdje u Tagasti?
To bih i ja tebe mogao pitati.
Izvolite, sjednite.
Pa... reci mi:
Gdje sada živiš?
U Antiohiji, Akvileji, Trieru?
U Rimu.
Radim za Kvinta Aurelija Simaha. Perfekta.
Poznaješ ga? -Tko ne bi poznavao najvećeg govornika našeg doba?
Trebao bi ga čuti kako govori.
Koliko će ti trebati da zauzmeš njegovo mjesto?
Ne dugo, kad bih to želio. No, zapravo imam na umu nešto daleko ambicioznije.
Valerije je ovdje kako bi ti predložio nešto vrlo važno, Augustine.
U Milanu traže novoga dvorskoga govornika.
Car je zadužio Simaha da mu nađe jednog.
On traži po cijelome Carstvu, ali to baš i nije tako jednostavno.
U Milanu je Ambrozije,
jedan od najbahatijih biskupa u cijelom Carstvu.
Politički je vješt i uspješan je govornik.
Simah želi novoga govornika koji će mu se suprotstaviti.
I upravo zbog toga...
Odmah sam pomislio na tebe.
Blistav si govornik, a k tome čujem da mrziš kršćane.
Bila bi to krasna prilika za tebe, Augustine!
I za cijelu manijehsku zajednicu.
Nemoj mi samo reći da sam sav taj put prešao uzalud.
Ali, moja obitelj je ovdje. - Stara majka i jedna sluškinja
kao priležnica? To ti je obitelj?!
Imam i sina.
I oni...
su sav moj život.
To nije nikakav život, Augustine.
Sjećaš li se još naših snova i ambicija?
Samo se bojiš.
Da nećeš biti dorastao svojim snovima, svojim ambicijama.
Kad sam te po prvi put vidio, pitao sam se:
što li to Romanijan kani iscijediti iz tebe?
Preša za ulje gnječi maslinu.
No ne uđe li maslina u nju, nećeš znati je li vrhunske kakvoće
ili je jednostavno gnjecava.
To nam je posljednja prilika.
Bog postupi sa mnom tako da me nagovoriše da pođem putem Rima.
Pritom se poslužio ljudima očaranima ovim mrtvim životom.
Dok sam ja s jedne strane mrzio pravu bijedu
čeznući na drugoj za lažnom srećom.
Augustine!
Kamo ideš? -U Kartagu. -Kartagu?
Da. Pratim Valerija. Mora se ukrcati kako bi se vratio u Rim.
A što ste mislili? Da bih otišao bez riječi?
Morao bi... -Ma što Vam je?
Vratite se u krevet! Moram poći, Valerije me čeka.
Sretan put, sine moj!
Za nekoliko se dana ponovno vraćam.
Slagah majci. Toj majci! I utekoh.
Zapuše vjetar i rasvori nam jedra.
I nestade nam obale ispred očiju toga jutra kad je ona,
izbezumljena od tuge, jadanjem i jecajima punila Božje uši.
Nije znala kakvu si joj radost Ti pripremao mojim odlaskom.
I tako, optuživši me za podlost i okrutnost,
ona nastavi moliti se Bogu za mene.
Zašto?
Zašto?
(Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje...)
(...dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja...)
Rakao je da bi to bilo prebolno,
da ne bi mogao pronaći dovoljno snage reći ti to.
Da ne bi imao snage oprostiti se s tobom i Adeodatom.
Ne bi imao hrabrosti otići.
Drži!
Sjedni!
No obećao je da će se ubrzo vratiti.
Ili će nama omogućiti da mu se pridružimo.
Ona se vrati svojoj svakodnevici... a ja pođoh u Rim.
Ne okreći se unatrag. Tvoj život sada je na dvoru.
Čini se da slavu Rima zatamnjuje...
sve veća popularnost religija poput kršćanstva.
Ali sve su one poput olujnih oblaka koji samo načas zastru sunce,
no, koji budu raspršeni pod njegovom beskrajnom toplinom.
To nije bio loš govor, u svojoj cijelosti.
Samo, šteta zbog Vašeg blagog afričkog naglaska.
Morali biste ga ispraviti!
Hvala na savjetu.
Plemeniti Simah... -Možete ići.
Valerije!
Ostani!
Spakiraj stvari, idemo u Milano! -Ne!
Ti si novi dvorski govornik.
Kad vidiš zašto su odlučili živjeti u Milanu, a ne u Rimu,
shvatiš koliko su isprazni bili posljednji carevi.
Bili su to vojnici carevi koji su odabrali Milano
zato što je bliži barbarskim granicama.
Točno.
Evo je! Carska palača.
Jesi li ikad mislio da ćeš dovde dogurati?
Ponovi što sam ti rekao. - Nikad ne gledaj cara u oči,
nikad ne protuslovi njegovoj majci i nikad ne vjeruj nikomu na dvoru!
Aurelije Augustin i Valerije Prisko.
Dođite. -I, predlažem ti da polaskaš Bautonu!
Godinama nije poveo vojsku, no još voli da ga drže velikim generalom.
Mogu li ovdje ikoga hvaliti zbog onoga što jest?
Možeš. Nju.
Blezilu.
Blesila!
Valerije!
Vratio si se napokon.
Kako bih dulje izdržao bez tebe.
Nisi mi donio ništa lijepog iz dalekih zemalja Afrike?
Najbolji glas Carstva, buduću zvijezdu carskoga dvora, Augustina.
Onda se nadam da ću uskoro moći čuti Vaš glas.
A ja imati priliku dokazati da zavređujem Valerijevo predstavljanje.
Blesila...
Osim vlasti, ništa na dvoru nije poželjnije od nje.
Car Valentinijan!
Slušaj, takva nam se prilika neće pružiti više nikada.
Car je upravo položio prisegu.
Sve najvažnije službe na dvoru još su na raspolaganju.
Uz tvoje govorništvo i moje iskustvo možemo stići do vrha.
Jesi li uz mene?
Neka se predstavi mletački konzul Kvinto Flavije... -Poslije!
Valerije!
Jesi li došao s novim dvorskim govornikom?
Jesam, carice majko! Aurelije Augustin iz Tagaste!
Zna li taj Augustin iz Tagaste što znači biti carev glas?
Zna, carice majko.
Zna li da će njegov glas čuti i poštovati svi carevi podanici?
Štoviše, on zna i čiji glas Vaši podanici ne smiju slušati, carice majko:
glas biskupa Ambrozija, koji čak smatra da njega čuju bolje nego cara.
Međutim, Visosti, želite li da se car čuje jače od biskupa
trebat ćete pričati preko vještijeg govornika nego što je on.
Ja ne znam ništa o tome.
Kakav je plan?
Augustin će održati javni govor u čast cara,
no to će u prvom redu biti oštar napad na Ambrozija.
Taj će govor pridobiti javno mijenje na našu stranu.
Ubrzo više nitko neće slušati biskupa.
A Vi, što imate reći?
Da čujemo Vaš glas!
Moj je glas u potpunoj službi cara.
Reći ću što god car želi čuti.
Svidio si se carici majci. -Naravno, žena je.
Uvjerena je da će se uz tvoju pomoć riješiti biskupa Ambrozija.
Kako joj je biskup postao takva prijetnja?
Justinin muž, predhodni car, veoma je cijenio biskupa.
Dao mu je toliku moć da je sada i sam dvor u njegovoj sjeni.
Imam krasnog voća, pogledajte!
Izvolite, kušajte ga!
Vidiš li one ljude? Katolici.
Sada čak i pogani dolaze slušati Ambrozija.
Kako ti rekoh, vrstan je govornik.
To ćemo još vidjeti.
Naprijed! Hodaj! Hodaj! Ajde! Pokreni se!
Ne! Moj je muž nevin!
Ušuti!
Često ćeš vidjeti takve prizore.
To je Justinina carska straža.
Jedino se Vi ne smijete, Augustine.
Promatram cara.
Tragam za idejama koje ću uporabiti u govoru njemu u čast.
Trebate samo biti kreativan.
Kreativnost je drugo ime za laži.
Jest. Laž se kamuflira pod mnogim imenima.
Dvoličnost, izmišljotina, bajka...
Upravo mi je zato tako zabavna.
A vrlo često i razočaravajuća.
Upravo zato trebamo umjetnike kao što ste Vi.
Trebali biste održati govor meni u čast.
Obožavam kad ljudi raspojasano maštaju o meni.
Bilo bi to zabavno. Razmisilite.
Ne možete ući! -Biskupe Ambrozije?
Ne sjećam se da sam Vas pozvala.
Došao sam razgovarati o nečem važnijem od pukog poziva.
A to je...?
Pravda.
Poznajem čovjeka, odana i pobožna muža,
oca troje djece.
Sjećam se kad je njegova žena rodila prvog sina.
Taj čovjek tada bio u ratu i borio se za Rim.
Sjećam se kad mu je drugi sin umro od iznenadne groznice.
Taj čovjek tada bio u ratu i borio se za Rim.
Sjećam se kad se taj čovjek oprostio od najstarijeg sina
koji je otišao i na koncu poginuo za Rim.
Danas je taj čovjek u zatvoru.
Vaši su ga stražari jučer uhitili zbog neplaćena poreza,
a sutra će ga prodati u roblje.
Takav je zakon!
Dugovi se moraju podmiriti.
Zato sam danas ovdje.
Zato jer Rim duguje tom čovjeku.
Taj mu dug može platiti puštanjem na slobodu.
Pobrinite se Vi za njega, generale.
Poznajem tog čovjeka. Istražit ću taj slučaj.
Generale Bauton, hvala na intervenciji!
Ispričavam se, ako sam Vas smetao.
Carice majko, care!
Kad ste već tu, biskupe Ambrozije,
koristim ovu priliku da Vam predstavim Aurelija Augustina,
novoga dvorskoga govornika.
Mnogo sam čuo o Vama. -I ja o Vama.
Rekli su mi da ste Manijev sljedbenik.
Točno.
Dakle, ispred sebe imam jednog manihejca, dvoje arijanskih kršćana,
poganina i Mitrinog sljedbenika.
Čovjek se pita gdje je istina.
Ili može li je čovjek ikad naći.
Ne, Augustine!
Ne!
Nije čovjek taj koji nalazi istinu.
Mora dopustiti da ona nađe njega.
Dođoh tako u Milano, kod biskupa Ambrozija.
I on je bio tamo da me vodi, nesvjesno,
kako preko njega bio svjesno vođen k Bogu.
Shvaćaš li, Posidije? Već sam se jednom bio ukrcao za Rim.
I izložio se opasnosti da se izgubim.
Moram li to baš ponoviti?
No sada Vam papa zapovjeda da odete.
Kako bi Vas spasio. -Da mene spasi?
A moji ljudi da izginu?
Znaš, jučer u zoru sam promatrao rode pri selidbi.
Zavidio sam im.
Uvijek znaju kada moraju krenuti i kamo moraju ići.
No nama je tako teško razumjeti što Bog želi da učinimo.
Namjesniče!
Hvala ti što si došao, centurione!
Razgovarao sam s garnizonskim časnicima grada.
Spremni su slijediti Vaše zapovijedi.
Počašćen sam, no vjerujem da će znati bolje obraniti Hipon nego ja.
Možda. No tko govori o obrani?
Ja govorim o napadu.
S Vama na čelu naši će vojnici moći dokončati opsadu
i osloboditi Hipon. -Ondje su deseci tisuća Vandala.
Brojevi nisu važni. Rimsko carstvo je uvijek uspijelo poraziti i veće vojske.
Sada kad Vandali misle da se spremamo na predaju
naša bi pobjeda sve promijenila.
Ja sam namjesnik provincije.
I sada sam mogao biti u Kartagi. Na sigurnom.
No došao sam amo neposredno prije Vandala.
Znate li zašto?
Zato što sam bio uvjeren da će naš protunapad krenuti iz Hipona.
Protjerat ćemo taj čopor barbara onamo odakle su i došli.
Spasit ćemo naše Carstvo.
Pomislite samo na sve počasti koje će Vam podijeliti!
Mislim na ljude koje ćemo izgubiti.
Ne.
Mislite radije na civile što će ih spasiti Vaš mač!
Kako je?
Preživio je noć.
S Božjom pomoću preživit će još jednu.
Ne s Božjom, nego s Vašom!
Ja sam samo nastojala ne nauditi mu previše.
Koliki će ih biti sposobno za borbu?
Borbu?!
Onda ih je bilo bolje pustiti da umru?
Imate pravo.
Možda bi to bilo bolje.
Vidim da danas nemate mač.
Vojnik nije uvijek u boju.
Onda Vas preklinjem: ne vodite ove ljude u boj!
Pustite ih da žive!
Pitanje glasi:
Hoću li pustiti da moji ljudi žive, a grad neka umre
ili da ih pustim neka umru kako bi grad živio?
Ovdje u Hiponu ima nas dvanaest skupina.
Više manje u svakoj po 150 ljudi.
Ukupno 1800 vojnika.
S mojima negdje oko 2000.
Još uvijek nas je premalo.
Koliko je civila sposobnih za borbu?
Rekao bih barem 5000 muškaraca.
Uvojači ih!
Trebamo više vojske s ove strane. Tamo dolje, ondje i tu ispred. Idite!
Iznesite van ove prostirke.
Više neće koristiti.
Ali, gdje su svi ranjenici?
Saznavši da njihov zapovijednik sprema napad, pridružili su mu se.
Ovo stavi tu, na pod.
Druge onamo!
Dakle, opsadna linija Vandala postavljena je ovako.
A mi ćemo ih napasti gdje su najslabiji. Ovdje.
Ali to je najudaljenija točka.
Upravo tako.
Upravo tu neće očekivati napad.
To nam je nabolja pozicija da ih uhvatimo nespremne.
Od onih pod opsadom postat ćemo opsjedatelji.
Centurione, moram razgovarati s Vama.
Vratite natrag one ranjenike!
Ja sam zadužena za njih. -Vratili su se na bojište svojom voljom.
Zapovjedite im onda da se vrate u baziliku!
Bila bi to uvrijeda!
Vama se zapravo sviđa raspolagati njihovim životom!
Čovjek ima pravo postati heroj.
Ne! Rekao sam ti, najprije popravi bravu, u redu? -Da, gospodine.
Ili im želite oduzeti i tu priliku?
Vi kršćani i vaš ropski mentalitet! Uvijek pokoran, pesimističan!
Je li, naš ropski mentalitet?! A kakav je tek vaš onda!
Toliko ste vezani za stvari ovoga svijeta da ih obožavate kao bogove!
Svijet?! Vi svijet i ne poznajete! Držeći se uvijek za biskupove skute!
U njegovoj blizini ima više života nego na bilo kojem drugom mjestu na svijetu.
Života?!
Zar to nazivate životom? - Naravno da to jest!
Vi ne znate što je život.
Nikada niste vidjeli zalazak sunca na bojnome polju?
Nikad niste pili vodu s izvora iz ruke usred pustinje?
Nikad niste zagrizli u komad svježeg voća
nakon tjedana provedenih na morskoj pučini!
Nikad niste...
Striče Augustine, papinski su brodovi prispjeli.
Moramo ukrcati Vaše knjige i smjesta otići.
A kamo? - Daleko odavde!
Na sigurno, u Rim!
Ne govorim o odredištu brodova.
Govorim o našoj sudbini.
Kamo da pođemo?
Kamo ću poći napustim li grad pod opsadom koji mi je Bog povjerio?
Kraj prvog dijela