Tip:
Highlight text to annotate it
X
Da li ste ikada primetili
kako pun mesec izgleda veći
kad je na horizontu
nego kad je visoko iznad glave?
Ako jeste, niste jedini.
Ljudi su se pitali o ovom neobičnom efektu
još od davnih vremena
i iznenađujuće je da još uvek nemamo
sjajno objašnjenje,
ali to nije zbog toga što nismo pokušavali.
Neki od najvećih umova u istoriji -
Aristotel,
Ptolomej,
Da Vinči,
Dekart -
svi su se borili s ovim problemom
i nisu uspeli da nađu adekvatno objašnjenje.
Jedno od prvih mišljenja
bilo je to da je slika meseca na nebu
stvarno veća na horizontu.
Možda se Zemljina atmosfera ponaša kao ogromno sočivo,
uvećavajući mesec dok izlazi i zalazi.
Ali ovo objašnjenje nije zadovoljavajuće.
Ako ništa drugo, prelamanje svetlosti u atmosferi
bi učinilo da mesec izgleda malo manji.
Plus, ako merite
veličinu vidljivog meseca
na različitim pozicijama,
ona se uopšte ne menja.
Ali zašto onda izgleda veći
kada izlazi?
To mora da je neka vrsta optičke varke.
Pitanje je, koje?
Jedno objašnjenje je Ebinghausova iluzija
gde dva identična objekta izgledaju različito
zbog relativne veličine
objekata koji ih okružuju.
Ovde su dva kruga u sredini u stvari iste veličine.
Možda mesec izgleda veći na horizontu
jer je pored sićušnog drveća,
kuća
i kula u daljini.
Ali kada je mesec visoko,
okružen je ogromnom tminom noćnog neba
i izgleda sitno kad se uporedi.
Druga mogućnost je čuvena Ponzo iluzija.
Ako ste ikada pokušali da crtate u perspektivi,
znate da, što je nešto bliže horizontu,
to manjeg treba da ga nacrtate.
Naš mozak se automatski prilagođava ovome
tako što opaža objekte bliže horizontu
kao veće nego što u stvari jesu.
Dve žute linije na ovom crtežu
su iste veličine,
ali gornja izgleda veća
jer je tumačimo kao da uzmiče
dalje ka horizontu.
Tako da, između Ponzoa i Ebinghausa,
izgleda kao da smo rešili misteriju
mesečeve iluzije,
ali nažalost, ima nekoliko detalja
koji komplikuju stvari.
Kao prvo, ako bi ovo bio samo Ebinghausov efekat,
onda bismo očekivali da mesečeva iluzija
prestane da važi za pilote koji lete iznad oblaka,
pošto onda nema drugih malih objekata
u blizini horizonta.
Ali, piloti i mornari na okeanu
tvrde da takođe vide mesečevu iluziju.
S druge strane, ako bi bilo samo do našeg mozga koji koriguje
veličinu objekata blizu horizonta,
onda bismo očekivali da mesečeva iluzija
bude vidljiva u planetarijumu,
gde je celo nebo
uključujući i horizont
prikazano na sferičnoj kupoli iznad glave.
Ipak, proučavanja su pokazala
da to nije slučaj.
Da stvar bude još gora,
izgleda da mesečeva iluzija potpuno nestaje
ako se sagnete
i pogledate mesec kroz svoje noge.
Sad već ovo postaje smešno!
Jedno od objašnjenja koja najviše obećavaju danas
je ono pod nazivom "konvergentna mikropsija".
Naš mozak sudi o udaljenosti objekata
i o njihovoj prividnoj veličini
fokusiranjem pomoću očiju.
Kad gledate u horizont
vaše oči se fokusiraju u daljinu,
tako da vaš mozak zna da gledate daleko.
Mesec se pojavljuje u određenoj veličini.
Vaš mozak misli da je to daleko,
što i jeste,
tako da prirodno zaključujete da mesec mora da je veliki.
Ali kad pogledate nagore u noćno nebo,
nema ničega na šta bi se vaše oči fokusirale,
tako da se one vraćaju na svoj prvobitni fokus,
a to je tačka udaljena svega nekoliko metara.
Sada vaš mozak misli da je mesec mnogo bliže
nego što stvarno jeste,
tako da prirodno zaključujete
da mesec nije tako veliki kao što ste mislili.
Pre nego da objašnjava zašto mesec
izgleda tako veliki na horizontu,
konvergentna mikropsija objašnjava
zašto mesec izgleda tako mali kada je iznad glave.
Još uvek niste zadovoljni?
Pa, iskreno, nisu ni mnogi naučnici,
tako da debata o mesečevoj iluziji i dalje traje
i možda će se nastaviti dok god ga budemo videli
na noćnom nebu.