Tip:
Highlight text to annotate it
X
Hajde da počnemo izazovom.
Želim da zamislite ove dve scene
što detaljnije možete.
Scena prva:
„Priredili su nam toplu dobrodošlicu."
Ko su ljudi koji su priredili toplu dobrodošlicu?
Šta imaju obučeno?
Šta piju?
Ok, scena druga:
„Priredili su nam srdačan doček."
Kako ovi ljudi stoje?
Kakvi su im izrazi lica?
Kakvu odeću nose i šta piju?
Zamrznite ove slike
i opišite ih u par rečenica.
Kasnije ćemo se vratiti na njih.
Pređimo sada na našu priču.
400. godine nove ere
Keltima u Britaniji vladali su Rimljani.
Kelti su od toga imali koristi:
Rimljani su ih štitili od varvarskih saksonskih plemena
sa severa Evrope.
Ali onda je Rimsko carstvo počelo da se raspada
i Rimljani su se povukli iz Britanije.
Bez Rimljana u Britaniji, germanska plemena,
Angli, Sasi, Juti i Frizi
brzo su prešli okean,
otarasilii se Kelta
i formirali kraljevstva na britanskim ostrvima.
Ova plemena su nekoliko vekova živela u Britaniji
i njihov germanski jezik, anglosaksonski,
postao je glavni jezik, koji mi danas znamo kao staroengleski.
Iako govornici današnjeg engleskog smatraju da staroengleski zvuči kao skroz drugačiji jezik,
ako dobro pogledate i oslušnete, videćete da su mnoge reči prepoznatljive.
Primera radi, evo kako Oče naš izgleda na staroengleskom.
Možda će izgledati nepoznato na prvi pogled,
ali prilagodite ortografiju samo malo
i prepoznaćete dosta današnjih engleskih reči.
Prolazili su vekovi i Britanci su zadovoljno pričali na staroengleskom,
ali u osmom veku počinje invazija Vikinga
koja je trajala sve dok se ostrvo nije podelilo na dva dela.
S jedne strane su bili Sasi,
a sa druge strane Danci
koji su pričali staronordijski.
Kako su Sasi bili slabi na svoje simpatične komšije Dance,
brakovi su pomerili granice,
staronordijski je došao u kontakt sa staroengleskim
i mnoge staronordijske reči kao
freckle (pega)
leg (noga)
root (koren)
skin (koža)
i want (želeti)
i dalje su deo jezika.
300 godina kasnije, 1066.
normansko osvajanje Engleske donelo je rat na Britanska ostrva.
Normani su bili Vikinzi koji su se nastanili u Francuskoj.
Napustili su vikinški jezik i kulturu
zarad francuskog načina života,
ali su se i dalje borili kao Vikinzi.
Postavili su normanskog kralja na tron Engleske
i tri veka francuski je bio jezik britanskog plemstva.
Društvo u Britaniji raslojilo se na dva sloja:
aristokratiju koja je govorila francuski
i seljaštvo koje je pričalo staroengleski.
Francuzi su takođe doveli rimo-katoličko sveštenstvo
koje je donelo latinski u mešavinu jezika.
Staroengleski se menjao i rastao
sa svakom od hiljada novih reči koje su se pojavile,
mnoge u vezi sa vladom, zakonom i aristokratijom.
Reči kao što su council (odbor),
marriage (brak),
sovereign (vladar),
govern (upravljati)
damage (šteta),
i parliament (parlament).
Kako se jezik širio,
govornici engleskog ubrzo su shvatili šta treba da rade
ako žele da zvuče sofisticirano:
treba da koriste reči koje su poreklom francuske ili latinske.
Anglosaksonske reči delovale su obično
baš kao i anglosaksonski seljani koji su ih koristili
Hajde da se vratimo na one dve rečenice koje ste ranije smislili.
Kada ste zamislili toplu dobrodošlicu,
da li ste zamislili scenu u kojoj se rođaci grle i glasno govore?
Da li su pili pivo?
Da li su nosili karirane košulje i farmerke?
A šta je sa srdačnim dočekom?
Kladim se da ste zamislili mnogo elegantniju i prefinjeniju gomilu.
Blejzere i suknje,
vino i kavijar.
Zašto je to tako?
Kako to da fraze koje u rečniku stoje kao sinonimne
mogu da izazovu ovako različite mentalne slike i emocije?
„Topla" i „dobrodošlica" su saksonske reči.
„Srdačan" i „doček" su francuske.
Konotacija uzvišenosti i autoriteta zadržala se
kod ovih reči francuskog porekla.
A konotacija seljaštva,
običnih ljudi,
jednostavnih ljudi
zadržala se oko saksonskih reči.
Čak i ako niste čuli ovu istoriju ranije,
sećanje na nju traje kroz emocije koje se bude
rečima koje birate.
S jedne strane, ovo je priča koju ste već znali
jer bilo da svesno
ili nesvesno uviđamo
naša istorija živi kroz reči koje izgovaramo i čujemo.